Američki san godinama je aspiracija svih građana Sjedinjenih Država, ali i imigranata koji u tu zemlju dolaze nadajući se boljim prilikama. Ideja da svatko može uspjeti bez obzira na podrijetlo u početku se odnosila na duhovne slobode i jednakost mogućnosti, dok je kasnije prevladala inačica u kojoj ostvarenje sna znači imati veliku kuću i dva auta. Danas je američki san uopće imati posao, kako ispravno uočava baptistički svećenik Torrey Easler.
Sva istraživanja pokazuju da većina Amerikanaca smatra da će im djeca živjeti lošije, a samo trećina bolje. Vertikalna mobilnost je vrlo niska, jer perspektive za mladog Amerikanca zavise više od prihoda njihovih roditelja nego od njihovih sposobnosti ili stupnja obrazovanja. Ako uspiju samo oni koji imaju bolju startnu poziciju, gdje je tu prostor za američki san?
Amerika, pogotovo u liku Trumpa koji i dalje plasira provjerenu priču da se svi možemo obogatiti istovremeno donoseći odluke koje te prilike za one najugroženije dodatno smanjuju, se ne vidi onakvom kakvom stvarno jest.
Istodobno drugi napreduju ispunjavajući svoju inačicu američkog sna. Tako su se liječnici u Kanadi nedavno usprotivili da im se povećaju plaće (koji godišnje iznose oko 260 tisuća dolara) predlažući da se povećanje vrati u zdravstveni sustav i pomogne prije svega pomoćnom zdravstvenom osoblju.
Liječnici provincije Quebec svojim protestom su vrlo jasno pokazali svoj stav protiv povećanja nejednakosti i to na vrlo autentičan i društveno odgovoran način. I na vlastitu štetu.
U zemlji u kojoj je zaista osnovno i srednje obrazovanja besplatno, dok se na fakultetima plaća, ali uz čitavu mrežu federalnih i državnih stipendija, koja godišnje prima više imigranata nego ijedna razvijena zemlja, ima opće zdravstveno osiguranje, zalaže se za slobodnu trgovinu i ima više obrazovnih od južnog susjeda – ne bi trebala iznenađivati ta količina društvene osviještenosti i altruizma.
Scott Gilmore, kanadski diplomat, u nedavnom eseju o preseljenju američkog sna u Kanadu istaknuo je da je Kanada među zemljama G-7 na prvom mjestu po stopi rasta i izraženom zadovoljstvu životu njenih građana, dok je u svim drugim mjerenjima - očekivanim godinama života, stupnju nejednakosti, plaćenom dopustom za majke – uvijek ispred SAD.
Činjenica je da je hladnija, ali to ne zavisi od Kanađana. Vjerojatno i nešto dosadnija, a to opet, mora se priznati, ovisi od njima.
Naravno, Kanada nije savršena, pa i u odnosu na južnog susjeda koji je i dalje bogatiji, produktivniji i skloniji inovacijama. Ali stanovnici sjevernog susjeda dijele rezultate tog napretka, dok je raslojavanje sve značajnije u najbogatijoj zemlji svijeta. Dostizanje kanadskog sna trebao bi biti politički program budućeg američkog predsjednika.
Kako ce Amerika valjati kad blati lik i djelo Covica i HDZ BiH?