Suprotno očekivanju hrvatskog općinstva, američke su pravosudne vlasti odbile molbu Zvonka Bušića da bude premješten u Hrvatsku na izdržavanje ostatka kazne koja istječe 12. rujna 2006. Obrazloženje je neuobičajeno i zvuči veoma cinično, jer što ima Zvonko Bušić sa 11. rujna 2001., danom terorističkoga napada na SAD?
Terorizma je, na žalost, oduvijek bilo i bit će ga dok je svijeta i vijeka. Ali, unatoč i Vukovaru i Srebrenici i New Yorku - dobro ne bi smjelo ustuknuti pred zlom, a odmazda ne bi smjela likovati nad milosrđem.
Ni sam, pak, sudac John Bartels nije smatrao Zvonka Bušića teroristom. Izričući presudu on je našao potrebnim istaknuti: "Bilo bi nepravedno i nepošteno ako ne bih najprije rekao da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, i njihove drugove, ne smatram nikakvim ratnim zločincima i teroristima. Nema nikakve sumnje da je njihov čin počinjen zbog politčkih pobuda i zbog publiciranja borbe za hrvatsku samostalnost."
Međutim, nije to jedina nepravda koju je Zvonko Bušić doživio od američkoga pravosuđa. Mnogo je tragičnije to što on tamnuje posve nevin, što ga je to pravosuđe našlo krivim za smrt policajca Briana Murraya iako je ni on, a ni ostali otmičari zrakoplova nisu prouzročili ni svojim umišljajem ni svojim nehatom, nego su za nju odgovorne sasvim druge osobe.
Kao što je hrvatska javnost nekoliko puta upoznata, Zvonko je Bušić sa svojom ženom Juliennom Eden Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem oteo 10. rujna 1976. zrakoplov tvrtke TWA na letu New York - Chicago. Otmičari su zahtijevali od američkih vlasti da objave dva letka u četiri najveća dnevna lista: "Deklaraciju glavnoga sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga" i "Poziv američkomu narodu". Te su letke s popratnim pismom i s jednom eksplozivnom napravom ostavili u prtljažnom pretincu na newyorškoj postaji Grand Central. Po njihovu je nalogu pilot zrakoplova priopćio američkim vlastima gdje je pretinac s lecima i eksplozivnom napravom i kako se ona može bez opasnosti izvaditi i potom uništiti.
Policajci su bez teškoća izvadili eksplozivnu napravu, prevezli su je na poligon za uništavanje takvih naprava. Kako je ona eksplodirala i kako je poginuo policajac Brian Murray i kako su ranjena druga trojica, ostat će tajna, jer se zapisniku o eksploziji tobože izgubio svaki trag. Već nestanak zapisnika o tako važnu događaju pobuđuje opravdanu sumnju da je policija time htjela nešto prikriti, odnosno da se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi. Uz to, za stručno osoblje uništenje jedne takve primitivno napravljene eksplozivne naprave ne bi smjelo biti nikakva opasnost. Na našim je poligonima uništeno na tisuće i tisuće raznovrsnih eksplozivnih naprava a da pritom nitko nije stradao.
Po svojoj prilici policajci uopće nisu ni pokušali uništiti eksplozivnu napravu, nego su je, samovoljno, golim prstima i bez zaštitne odjeće, htjeli demontirati pa su tako prouzročili njezinu eksploziju. Dakako, za takvu policijsku nesmotrenost i lakomislenost ne mogu biti odgovorni otmičari. Uostalom, pošto su policajci bez poteškoća izvadili eksplozivnu napravu iz prtljažnoga pretinca, sva je daljna odgovornost u vezi s njom prešla na njih.
Sud je osudio Zvonka Bušića i njegovu ženu na doživotni zatvor. Ostala su tri otmičara osuđena svaki na 30 godina zatvora. Svi su oni, osim Zvonka Bušića, odavna pušteni na slobodu. Bušiću je sud naložio da za uvjetni otpust na slobodu mora izdržati najmanje deset godina zatvora. Ali, na žalost, on ni nakon 26 godina tamnovanja ne samo što nije pušten na slobodu nego mu je sada odbijena i molba da bude premješten u Hrvatsku na izdržavanje ostatka kazne koja istječe 12. rujna 2006.
Ako je svrha kazne da se osuđenik ubuduće kloni kaznenih djela, onda je ona u njegovu slučaju odavna postignuta. Naime, njegovi su se politički snovi ostvarili pa motivi koji su ga potakli na kazneno djelo više ne postoje. Držati 26 godina u zatvoru čovjeka koji nije nikoga ubio ni imao namjeru ubiti i čija je kazna očigledno političke naravi, ne čini se ni pametnim ni moralnim. Takvo pravosuđe prelazi u osvetu i sadističko iživljavanje nad žrtvom kojoj se ne može oprostiti što je bila dalekovidna i predvidjela neizbježan tok jednoga povijesnoga procesa, slom umjetne tvorevine Jugoslavije.
