Branimir Vidmarović, vanjskopolitički analitičar i stručnjak za geopolitiku, analizira ključne globalne odnose i utjecaj velikih sila na sigurnost Europe. U ovom razgovoru fokusiramo se na mogući scenarij prihvaćanja ruskih uvjeta od strane SAD-a, potencijalne posljedice 30-dnevnog primirja te šanse za dogovor između Washingtona i Moskve. Kako bi se takvi potezi odrazili na Ukrajinu, istočnu Europu i stabilnost NATO-a? Vidmarović donosi svoju perspektivu.
Kako bi američko prihvaćanje ruskih uvjeta moglo utjecati na ukrajinski suverenitet i sigurnost istočne Europe?
Ako bi SAD prihvatio ruske uvjete, Ukrajina bi ostala bila rascjepkana u političkom i teritorijalnom smislu. Ukrajina bi vjerojatno postala vojno neutralna i s teškim ekonomskim posljedicama. Rusija bi, sigurno, zadržala kontrolu nad Krimom i dijelovima istočne Ukrajine, dok bi ostatak Ukrajine postao izložena političkoj i ekonomskoj dominaciji SAD-a, ali pod uvjetima koji bi bili korisni za zapadne interese, što bi se odrazilo u trgovinskim i ekonomskim kontaktima s Ukrajinom. To bi faktički osiguravalo zapadnu prisutnost u Ukrajini, čime bi SAD zapravo preuzeo odgovornost za sigurnost Ukrajine unatoč njenoj neutralnosti prema NATO-u. Iako bi Ukrajina formalno bila neutralna, ekonomska ovisnost o Zapadu postala bi ključna za njeno preživljavanje, što bi dugoročno bilo vrlo korisno ali stvorilo probleme u političkom i društvenom smislu.
Za Ukrajinu bi to značilo povećane dugove, smanjenje suvereniteta i stalni politički pritisak kako bi održala balans između Zapada i Rusije. Osim toga, socioekonomski problemi bili bi neizbježni, jer bi Ukrajina bila odgovorna za vraćanje dugova i osiguravanje svojih unutarnjih stabilnosti dok bi se suočavala s velikim unutarnjim podjelama u poslijeratnom kaosu i teškom oporavku.
Za istočnu Europu, ovakav scenarij značio bi militarizaciju regije, osobito u Baltičkim zemljama i Poljskoj. Ove zemlje bi bile najizravnije ugrožene percepcijom ruske vojne ekspanzije u Ukrajini, pa bi se snažno udružile sa SAD-om, stvarajući snažnu vojnu i političku dinamiku mimo interesa Bruxellesa i Europske unije. Zbog toga bi Poljska i Baltičke zemlje postale ključne točke odbijanja ruskog utjecaja, s čime bi se stvorio novi centar moći u Europi koji bi podržavao SAD, dok bi EU postala razjedinjena i politizirana u svojim reakcijama prema Rusiji.
Europska unija bi se našla u neugodnoj poziciji, jer bi unutar nje došlo do raskola između istočnih i zapadnih članica. Istočnoeuropske zemlje, poput Poljske, Mađarske, Češke, Baltičkih zemalja, bile bi sve više sklonije bliskoj suradnji s Washingtonom, dok bi Francuska i Njemačka vjerojatno ostale sklonije dijalog s Rusijom u pokušaju očuvanja političke stabilnosti unutar EU-a. Ovaj geopolitički raskol mogao bi dovesti do dodatne nesloge u Europskoj uniji, gdje bi različiti interesi vladali u političkom životu. Time bi EU postala nesigurna i sviđala bi se slabljenju jer bi sastav i interesi zemalja postali razjedinjeni prema vanjskim prijetnjama.
Može li 30-dnevno primirje, koje zagovara Trump, biti prvi korak prema trajnom mirovnom rješenju ili bi ga Putin mogao iskoristiti za konsolidaciju svojih snaga?
Zelenski je prihvatio prijedlog o 30-dnevnom primirju, ali iza toga se krije jasna taktika: staviti Putina u politički neugodnu poziciju i kupiti vrijeme za Ukrajinu. U osnovi, primirje je strategija niz dlaku Trumpovim očekivanjima o brzim i konkretnim koracima, a u isto vrijeme na Rusiju se vrši pritisak jer bi, ako Putin kategorički odbije, to izgledalo kao odbijanje mira s Ukrajinom ili sabotaža, što bi izazvalo negativnu reakciju Trumpa koji bi sigurno to kaznio sa sankcijskim pendrekom.
Putin sigurno ne bi imao kapacitet za veće vojno djelovanje u samo 30 dana. Rusija je, iako vojno superiorna, logistički iscrpljena i suočava se s velikim gubicima. Primirje bi im omogućilo kakvu takvu konsolidaciju teritorija, ali ne bi im omogućilo vojni iskorak u tom kratkom vremenskom periodu. No, i dalje bi iskoristili primirje za stabilizaciju svojih pozicija, obnovu opskrbe i pripremu za mogući nastavak rata kad za to budu imali više resursa i strategijske prednosti.
Prihvativši primirje, Zelenski zapravo postavlja temelje za eventualni dijalog sa Zapadom i time stavlja Putina u poziciju strane koja je u zaostatku i mora loviti druge da ne zakasni. Ovaj potez daje Ukrajini diplomatski manevarski prostor i omogućuje da izbori vrijeme za daljnje vojne pripreme i pregovore. Ako Putin odbije primirje, to bi bilo jasna poruka da nije zainteresiran za mir i mogao bi postati politički izoliran.
Zašto bi primirje bilo korisno Putinu?
Putin bi želio zaustaviti rat dok je još u pobjedničkoj poziciji jer bi mu to omogućilo da zaključi rat pod uvjetima koji su mu povoljniji, tj. legitimira teritorijalna osvajanja i stabilizira kontrolirane teritorije. Primirje mu omogućava da smiri situaciju na terenu i osigura sve što je već zauzeto bez daljnje eskalacije koja bi mogla izazvati nepredvidive političke i vojne posljedice. U tom kontekstu, primirje bi mu pomoglo da postigne legitimaciju svojih postignuća bez potrebe za daljnjim sukobom, jer bi time smirio međunarodne napetosti i otvorio prostor za diplomatske pregovore sa SAD-om i Zapadom.
Iako primirje možda neće dovesti do trajne stabilnosti, ono bi moglo predstavljati početni korak prema trajnom miru. SAD i Rusija već imaju diplomatski interes da počnu definirati svoje buduće odnose i stabiliziraju geopolitičku situaciju, jer su dugoročne posljedice rata nepovoljne za obje strane. Zelenski, prihvaćajući primirje, zapravo priprema teren za velike pregovore, jer je jasno da mir u Ukrajini neće ovisiti samo o njima, već i o pregovorima između SAD-a i Rusije.
30-dnevno primirje neće biti instant rješenje za mir, ali je prvi taktički korak prema smanjenju eskalacije i početku razgovora koji mogu dovesti do trajnog rješenja. Zelenski koristi ovu priliku da diplomatski angažira Zapad i izdrži pod vojnom tlakom Rusije, dok Putin može koristiti primirje za stabilizaciju svojih teritorijalnih dobitaka i legitimaciju svojih političkih ciljeva. Ukupno gledano, ovaj prijedlog postavlja temelje za ozbiljne pregovore između velikih svjetskih sila, što će, u konačnici, oblikovati daljnji tijek rata u Ukrajini.
Koliko je realno očekivati da će Moskva i Washington postići dogovor koji bi zadovoljio obje strane, s obzirom na ranije zahtjeve Kremlja i stavove NATO-a?
Kad se radi o dogovoru između Moskve i Washingtona, moramo uzeti u obzir različite strateške interese i političke dinamike, ali i stvarnost u kojoj bi Trump bio ključni faktor. Za Trumpa, postizanje dogovora s Rusijom moglo bi predstavljati priliku za usmjeravanje vanjske politike SAD-a prema manje konfrontacijskom pristupu, ali sve to ne mora značiti da će odnosi postati prijateljski. Radi se više o taktičkom zbližavanju u kojem obje strane mogu dobiti nešto u određenim segmentima, dok i dalje zadrže svoj osnovni strateški interes. Dok je Trump na vlasti, postoji realna šansa da SAD i Rusija postignu neki sporazum. Trump je već pokazao da je sklon neortodoksnom pristupu diplomaciji, gdje neko savezništvo ili normalizacija odnosa može biti privremeno i taktičko, ovisno o trenutnim političkim potrebama i njegovim osobnim motivima.
Trump voli nagrađivati i kažnjavati, i to kroz ekonomske alate, prije svega putem američkog dolara i ekonomske moći. Za Putina, odnosi s Trumpom mogu biti prilika za relaksaciju sankcija i ublažavanje međunarodne izolacije. Međutim, Putin mora biti svjestan da će svaki napor za normalizaciju odnosa biti ograničen američkim interesima i mogućim preokretima u političkoj agendi ovisno o Trumpovim osobnim željama ili političkoj strategiji u tom trenutku. Trump bi mogao postaviti uvjete koji će favorizirati Rusiju u europskoj sigurnosti, ali bi to značilo da će Rusija ostati pod američkim ekonomskim nadzorom. Sve to znači da, iako bi dogovor mogao biti postignut, on bi bio više taktički i uz puno opreza, nego što bi stvarao čvrste temelje za dugoročno prijateljstvo. Trump ne ovisi o NATO-u na isti način na koji bi to činile druge europske države. SAD, kao najmoćniji član NATO-a, ima mogućnost da "proda" NATO ili da minimizira njegovu važnost u svojoj vanjskoj strategiji.
Trump bi mogao biti voljan učiniti određene ustupke Rusiji u vezi s NATO-om, jer bi to zapravo omogućilo SAD-u da se povuče iz europskog sigurnosnog okvira, bez gubitka vlastite moći. Za Rusiju, ovakav meki pristup NATO-u mogao bi značiti omogućavanje neutralnosti Ukrajine i smanjenje vojne prisutnosti NATO-a na istočnom krilu Europe, dok bi Washington zadržao dominaciju u globalnoj geopolitičkoj igri.Naravno, postoji cijeli pravni i sigurnosni okvir unutar SAD-a koji bi mogao otežati Trumpovu politiku. Sigurnosne institucije, poput Pentagona, CIA-e i State Departmenta, imaju svoje dugoročne prioritete i interese, koji nisu uvijek u skladu s Trumpovim osobnim političkim ciljevima.
Osim toga, Kongres bi mogao blokirati ili modificirati bilo kakav pokušaj unilateralnih ustupaka, jer bi se suočio s velikim političkim protivljenjem iz redova saveznika u Europi i američkih vojnih strateških krugova.Iako bi dogovor mogao biti postignut, ključna stvar koja se mora uzeti u obzir je da bi Putin morao priznati uvjete koji nisu u potpunosti u njegovoj korist, dok bi Trump mogao biti suočen s političkim prijetnjama od strane domaćih i međunarodnih aktera. S obzirom na to, dogovor bi vjerojatno bio utemeljen na kompromisima, ali bez jasne dugoročne sigurnosti za obje strane. Rusija bi mogla dobiti teritorijalnu stabilnost u Ukrajini i smanjenje NATO-ovog utjecaja, dok bi SAD mogao zadržati svoj dominantan ekonomski položaj, ali i dalje ostati oprezan u svakom koraku prema normalizaciji odnosa.
Postizanje dogovora između Moskve i Washingtona je moguće, ali pod uvjetom da Trump ostane na vlasti, jer bi mogao biti voljan napraviti strateške ustupke Rusiji s ciljem smanjenja eskalacije u Europi. Međutim, svaki takav dogovor bit će kroz prizmu američkih interesa, gdje će ekonomska moć i dolar ostati u rukama SAD-a, a Putin bi morao biti svjestan da su njegove mogućnosti za dugoročni dogovor uvijek podložne Trumpovim političkim hirima. Dakle, iako je dogovor moguć, on bi bio privremen i politički nestabilan, jer bi svi pregovori o Ukrajini u velikoj mjeri ovisili o ličnim političkim igrama i balansiranju interesa između Rusije, SAD-a i Zapada.
>> FOTOGALERIJA Spaljeni gradovi, djeca u skloništima, bezbrojni grobovi, krv i mnogo mnogo suza: Ovako u slikama izgledaju 3 godine brutalne ruske agresije na Ukrajinu
Eto tko bi vjerovao, nakon Hirošime i Nagasakija, rodilo se divno japansko-američko prijateljstvo.