Marljivost, hrabrost, radost, empatija i spremnost pomoći drugima - sve su to vrline koje su, u samo 15 godina njezina kratkog, naprasno prekinutog života, krasile Anamariju Carević. Jedina žrtva razornog zagrebačkog potresa, preminula je prije šest godina upravo na današnji dan, u bolnici, dan kasnije, od posljedica urušavanja vremešne višekatnice u Đorđićevoj ulici.
I dok je njezina tragična smrt i danas neprihvatljiva, njezin mladi život ne prestaje nadahnjivati. U školi koju je pohađala, Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati, svih pet Anamarijinih vrlina slavi se na inspirativan način - nagradom koja nosi njezino ime, "Srce NKG-a – Anamarija Carević", koja se u godišnjem izboru dodjeljuje najboljem učeniku ili učenici koje krase spomenute vrline, s ciljem njihova promicanja među mladima.
Uistinu, škola i danas diše njezinim dahom. O tome koliko je oplemenila živote svojih kolega vidljivo je na svakom koraku, na stubištu kojim dominira plakat uljepšan s njezinim licem, okruženim mnoštvom srdaca i opisom njezinih pet vrlina. Premda je, kao učenica prvog razreda, bila dio ove zajednice tek šest mjeseci tijekom svoje prve i posljednje školske godine 2019./2020., u tom kratkom vremenu ostavila je veliki trag na hodnicima kojima danas koračaju "neki novi klinci". Premda je nikada nisu upoznali, o njoj su ovdje itekako čuli.
Jedan od njih je i Noa Barišić, učenik 3.b razreda, u kojem su kolege prepoznali čak dvije od Anamarijinih vrlina, pa je u prvom razredu osvojio nagradu za marljivost, a u drugom nagradu za hrabrost. - Čuo sam stvarno puno, puno lijepih stvari o Anamariji, a posebno me dirnula njezina radost i njezina dobrota prema prijateljima. Smatram da su te osobine važne iz razloga što se mladi čovjek kroz svoje srednjoškolsko obrazovanje izgrađuje kao osoba koja će kasnije imati obitelj ili će imati neki drugi poziv. I ovaj je projekt važan jer se mi kroz te vrline, kroz primjer koji nam je Anamarija svima ostavila, možemo izgraditi kao osobe čvrstog karaktera i dobrog identiteta u odnosu prema drugima - kaže Noa.
Rafael Schlosser, učenik drugog razreda, također je nagrađen za svoju marljivost. Za Anamariju je, nakon dolaska u ovu školu, čuo od profesora. - Predstavili su je kao učenicu koja je kratko išla u ovu školu, koja je nažalost preminula u potresu, ali u tom kratkom razdoblju njezini su kolege i profesori prepoznali tih pet vrlina koje su je odlikovale, koje su zapravo ideal jednog kršćanskog života i ideal za svakog učenika koji ide u ovu školu.
Nominacije i nagrade za učenike su jako lijepa ostavština koju nam je ostavila Anamarija, jer tako izgrađujemo jedan obiteljski duh u našoj školi i fokusiramo se i gledamo na ono dobro u bližnjima. Na taj način pokušavamo naći najbolju kvalitetu i vrlinu u drugome umjesto da gledamo ono što ne valja i time budimo duh zajedništva u našoj školi - rekao je Rafael, dok Roberta Cvitković, dobitnica nagrada za radost, a dogodine i za empatiju, nastavlja nizati uspomene na Anamariju.
- Meni je čast što sam dobila nagradu za empatiju, što su baš mene izabrali u toj kategoriji, jer sam čula da je Anamarija bila jako empatična, iako je to bila samo jedna od puno njezinih vrlina. Vjerujem da ona to nije pokazivala kroz neke velike stvari, nego da je svoj trag ostavila kroz lijepe riječi i geste, i bila uvijek spremna pružiti podršku drugima. Meni je ta njezina vrlina najbitnija i voljela bih da i mene ljudi na takav način uvijek vide. Trudim se pokazati empatiju baš kako ju je ona pokazivala, kroz lijepu riječ i podršku. Trudim se saslušati svakoga, dati neki savjet, eto, ne neke velike stvari - kaže Roberta.
Mia Kamenjarin s Anamarijom Carević, prema sudu njezinih kolega, dijeli jednu iznimnu osobinu: spremnost pomoći drugima. - Profesori se stvarno trude održati na životu sjećanje na nju. Na glazbenom smo gledali video njezin spot koji je snimila kao mala, i baš se vidjelo koliko je radosti u sebi imala. Kad si nju pogledao, baš si vidio tu energiju, baš je zračila pozitivom i radošću i već na prvi pogled si točno mogao prepoznati ove osobine koje mi predstavljamo - rekla je Mia.
Ako je suditi prema težini nagrade koju je osvojio, učenik trećeg razreda Ivan Letica, najbliži je idealu, nagrađen za svih pet vrlina koje je i Anamarija posjedovala. Rođeni Mostarac otkriva kako mu je te vrline podarila obitelj i okolina, a nastavio ih njegovati u ovoj školi, gdje je od profesora doznao priču o tragično preminuloj djevojci. - Kada je riječ o pet vrlina koje smo nabrojali, ne mogu se odlučiti koja mi je od njih najdojmljivija. Zapravo, sve su mi jednako dojmljive zato što mislim da su to one osnovne ljudske vrline koje se mogu se živjeti na dosta različite načine, a sve se nekako različito mogu i živjeti i biti prepoznate u očima drugih - rekao je Ivan, dok je njegove riječi pažljivo slušala Iva Novak, Anamarijina razrednica koja ju je, za razliku od njezinih novih učenika, dobro poznavala. - Bila je vrlo karizmatična osoba, jedna od one vrste koja, kad se pojavi, kao da sve rasvijetli. Zračila je radošću i koliko god bilo bolno sjećanje na nju, ja ću joj se uvijek sjećati s radošću i ponosom. Ono što je za nju karakteristično, također, imala je veliko srce. Bila je spremna pomoći, angažirala se humanitarno. Naučila je čak znakovni jezik kako bi bolje razumjela druge ljude, tako da doista bila posebno dijete i upravo zbog toga lako je stvarala prijateljstva i bila omiljena u razredu - prisjetila se razrednica.
Ravnateljica gimnazije Ljuba Duvnjak pamti je kao dijete prepuno života i životne radosti, okrenuto prema drugima. - Imala je takvu potrebu brige za druge da bi pitala ljude oko sebe: što mogu danas dobroga učiniti za tebe? Zamislite, dijete od 14, 15 godina... - otpočinje ravnateljica, pa odmah zaplače pri spomenu njezina imena. Ova škola, nastavlja, duboko je povezana s obitelji Carević. Anamarijin dvije godine stariji brat također je, u vrijeme pogibije, bio njihov učenik, a s roditeljima su bili i ostali bliski. Nakon pogibije ti su ljudi, premda duboko potreseni gubitkom, u školu donijeli njezine knjige - kako bi iz njih učila druga djeca. Te knjige, netaknute, čuvaju se u njezinu uredu i danas.
Ravnateljica se prisjeća kako ju je, na dan sprovoda, nazvao Anamarijin tata i rekao da je to dijete živjelo da bi usrećivalo druge, da bi donosilo radost svima. - Dijete je bilo skromno i nije imalo velikih zahtjeva prema životu, osim da vidi kako kome može pomoći. Kad bi primijetila da netko odlazi iz škole sam, odmah bi se priključila. Primjećivala je svakog tko je u potrebi, pitajući se kako ona može nekome uljepšati taj dan. Tako je željela živjeti i tako je nastojala svakodnevno djelovati. Našu je školu trajno obilježilo njezino prisustvo, njezina aktivnost, njezina blizina prema drugima. I zato je važno njegovati dobro jer što je više dobrote među nama to će biti bolji svijet - rekla je ravnateljica.
Naposljetku, otkrila je kako zaklada koja nosi njezino ime upire izgraditi centar Anamarija Carević u župi Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj, gdje je djevojka pronašla svoj drugi dom. I kako se u ateljeu kipara Tomislava Kršnjavog upravo izrađuje bista Anamarije Carević u bronci, kako bi jednom krasila travnjak ispred katedrale, kao trajni spomen na stradanje i prvostolnice i jedine žrtve potresa. A u školi nastavljaju tragediju pretvarati u inspiraciju, tražeći smisao u besmislu gubitka, usađujući duboku poruku u mlade: da im Anamarija Carević ostane nadahnuće za većim činjenjem dobra.
Otvori KEKS Pay
