Kažu da su ponekad odgovori na najteža pitanja - jednostavni. A njihovi
otkrivači uvijek su u nečijem susjedstvu. Zašto jedan ne bi
živio, recimo, u našem. I možda se zvao - Andrej Rehak. Nije
fizičar, već kipar. Neka nas to ne obeshrabri jer fizika mu je strast
godinama. A strasti su zarazne. Pogotovo kad je riječ o intrigantnim
idejama, možda čak s pokojim "znanstveno-heretičkim" elementom
VL: Kako ste se počeli
baviti fizikom?
- Godina fizike bila je 2005. i stogodišnjica specijalne
teorije relativnosti, pa je Pirelli imao online natječaj za petominutnu
flash animaciju kojom je trebalo objasniti teoriju relativnosti.
Nagrada je bila primamljiva, a tema me je toliko privukla da sam cijelo
ljeto skupljao informacije o teoriji i počeo rad na filmu. Animirane
krivulje sam gledao danju i noću, na kavi sam ih skicirao, sanjao ih. U
tim noćima potpuno sam shvatio koncept iskrivljenja prostora vremena i
vidio ga u geometriji.
VL: Kakvu je ulogu u toj
priči imao Pioneer 10?
- Tih sam dana pročitao o Pioneeru 10, NASA-inoj sondi lansiranoj 1972.
Nakon 35 godina gibanja brzinom od 40.000 km/h, sonda je duplo
udaljenija od Sunca nego orbita Plutona. Nekoliko godina nakon
lansiranja uočena je anomalija - sonda je godišnje
"usporavala" za 8000 milja. Fenomen je dobio ime Pioneerova anomalija i
danas se smatra jednim od nerješivih problema u fizici.
NASA je na to potrošila milijune, godišnje se
održavaju znanstveni kongresi o toj temi, čak je predložena izgradnja
replike letjelice sa sofisticiranijim uređajima i lansiranjem u
trenutku slične konstelacije planeta. Cijena pothvata mjeri se u
stotinama milijuna dolara. Toliko o ozbiljnosti problema. Vidio sam
rješenje još dok sam dovršavao članak.
Potom sam u Mayi (software za kompjutorsku animaciju) napravio model
Sunčeva sistema, s "Planet orbitsa" skinuo pozicije planeta na dan
lansiranja, s NASA-ina sajta Pioneerovu putanju i lansirao svoj
Pioneer. Nakon početnih problema, nekoliko dana prije nove godine
potpuno sam riješio Pioneerovu anomaliju.
VL: Što je
dalje bilo?
- Obavijestio sam o tome Nature i bio nemalo iznenađen odgovorom kako
nisu zainteresirani za objavljivanje. Rad sam objavio na internetu i
poslao link na nekoliko tisuća adresa teorijskih fizičara iz svemirskih
agencija i instituta za fiziku.
Dobio sam pet odgovora. Rus, dva Nijemca, Englez i Kinez - kao u nekom
vicu. Odgovori su bili ohrabrujući, ali sam bio razočaran
slabim odzivom - tada još nisam znao da je to zapravo bio
dobar odziv - i nisam nastavio korespondenciju.
Danas se Pioneer i dalje vodi pod neriješenim problemima u
fizici. Znanstvenici se i dalje druže i raspravljaju, troši
se novac, objavljuju nevjerojatno kompleksne studije, pojavljuju
najneobičnije teorije, kalkuliraju "Sunčevi vjetrovi",
špekulira se o "tamnoj energiji", novim dimenzijama.
VL: Kakvo je
rješenje?
- Formula koja rješava Pioneerovu anomaliju toliko je
jednostavna i precizna da sam jednom, dok sam s prijateljicom gledao
nekakvu emisiju na Discoveryu o spuštanju sonde na asteroid
u pojasu između Marsa i Jupitera, uzeo mobitel i u manje od pola minute
izračunao da će ga promašiti za otprilike 2000 milja.
Na ekranu je bila animacija sonde, neka velika prostorija u NASA-i s
velikim displejima, uzbuđeni znanstvenici u bijelim kutama. Bio je to
kraj trogodišnje, multimilijunske misije. Odjednom je čovjek
na ekranu rekao: "Na žalost, u trenutku kada smo očekivali da će nam se
putanja susresti s putanjom asteroida, dogodilo se nešto
neobjašnjivo. Bili smo oko 1900 milja prekratki." Bio je to
nevjerojatan osjećaj. Imati formulu koja je toliko jednostavna i moćna,
a koju nitko ne želi.
VL: Kuda vas je dalje
odvelo istraživanje?
- Neko vrijeme kasnije sam u Zagorju, pustinjački, radio na skulpturi,
pa sam se u večerima ponovno počeo igrati sa svojim studijama Pioneera
na laptopu. Zanimala me priroda rješenja. Intuitivno sam
odbacivao metode računanja koje su u formuli imale gravitacijsku
konstantu "G", što nije bilo lako jer je "G" uveo velikan
fizike Isaac Newton. Ona je neizostavni dio računa koji uključuju
gravitaciju i jedan od fundamenata fizike.
U jednom sretnom trenutku vidio sam rezultat. Orbitalna brzina bila je
jednaka produktu brzine svjetla i korijenu vremena. Otisna brzina bila
je jednaka produktu brzine svjetla i korijenu iz dva vremena. Na
stranicama od prije nekoliko tjedana stajala je formula; gravitacija je
jednaka brzini svjetla puta vrijeme. Sve se počelo slagati. Kleknuo sam
na terasu i zaplakao. Pas me je došao tješiti, a
ja sam plakao od prevelike sreće. Imao sam univerzalnu formulu za
prostor, vrijeme i brzinu, najjednostavniju i najmoćniju formulu u
univerzumu. U šumi, u Zagorju - pas i ja.
VL: Kako ste je dalje
testirali?
- Nova fizika, nazvao sam je Principia Universi, trebala se dokazati na
drugim neriješenim anomalijama. Sjećam se
rješenja progresa Merkurova perihela.
Stoljećima je dobiveni rezultat za taj progres bio nešto
manji od opaženog. Anomalija u progresu uočena je za svaki planet, no
Merkurova godina je najkraća, a orbitalna brzina najveća pa je njegovu
anomaliju najjednostavnije pratiti. Opća teorija relativnosti
riješila je problem, ali preciznost koju je pokazala na
Merkuru padala je kako se išlo prema drugim planetima.
No, rješenje je odjeknulo svijetom kao megavijest, a autoru
Einsteinu osiguralo mjesto u panteonu fizike. Mislim da je tada jedino
Einstein bio svjestan njezine nepotpunosti te je 30 godina proveo u
traženju ujedinjenja gravitacije i brzine svjetla. Moja je formula
trebala riješiti problem progresa Merkurova perihela i biti
jednako precizna za sve planete i subatomske čestice, bez razlike. No,
nisam imao osnovnu formulu za računanje progresa da bih uopće mogao
implementirati princip, a opću teoriju gravitacije sam odbacio kao
presloženu.
Zato sam sam derivirao formulu. Opaženi progres Merkura je 5,74 lučne
sekunde na zemaljsku godinu, a moj rezultat bio je 5,74.
Vrijednosti koje je formula kalkulirala imale su po desetak, dvadesetak
znamenki.
Dobiti tako precizan rezultat jednako je vjerojatnosti dobivanja na
lotu nekoliko puta za redom.
VL: Što se
napravili s otkrićem?
- Tih je dana osnovana institucija Ruđer
Inovations. Tadašnji direktor me saslušao,
potpisali smo izjavu o tajnosti i krenuli u provjeru od teorijskih
fizičara na Ruđeru. Vidjevši abstrakt, jednoglasno su
zaključili da je to nemoguće i da ne žele trošiti vrijeme
jer je "silu" gravitacije nemoguće računati bez G. Rekao
sam da danas fizika ne rješava puno toga i da imam
model s kojim to nije slučaj. Jedan fizičar mi je rekao da fizika danas
zapravo jako malo toga ne rješava. To malo u
trogodišnjoj putanji svemirske sonde je 2000 milja.
Ali, to malo znači promašaj. Moje druženje s jednim od
profesora potrajalo je do svibnja. Izložio sam mu cijelu Principiju i
on u to vrijeme nije uspio pronaći grešku.
Bilo mu je nevjerojatno da tako jednostavne formule doista daju
rezultate, ali također mu je sve to bilo toliko novo pa nikako nismo
mogli maknuti problem potpunog prihvaćanja. Nesuglasica nakon koje smo
se rastali nastala je kod terminologije "valne duljine". U mojoj
Principiji, "valna duljina" zapravo je "valno vrijeme". I tada se
jedinice slažu. Znači ne metar, nego sekunda. Vrijeme titraja je valno
vrijeme. Ali - nije prošlo.
VL: Što je
bilo tada?
- Bio sam ljut, opet na početku. Odlučio sam riješiti
još nešto neobjašnjeno.
Nešto veliko. Sjetio sam se eksperimenta Pound-Rebka. On
pripada grupi najjačih dokaza teorije relativnosti, no njegov rezultat
do danas - nakon više od 50 godina - nije
razjašnjen. Nekoliko je objašnjenja, ali svako je
u koliziji s nekim od osnovnih principa teorije koju dokazuje. Trebalo
mi je manje od pola minute da ga riješim. Ako se svjetlosna
sekunda (oko 300 000 km) u području gravitacije površine
Zemlje rastegne za gravitacijski iznos (9,807 m), za koliko se rastegne
prostor visine tornja na kojemu je napravljen eksperiment (22,5 m)?
Dobio sam rezultat na 20 decimala identičan izmjerenom.
Shvatio sam da Pound-Rebka zapravo mjeri gravitaciju. Imao sam
instrument za mjerenje gravitacije koji čak nisam morao ni provjeriti -
u zadnjih 50 godina eksperiment je ponovljen više puta sa
sve preciznijim i nikada drukčijim rezultatom.
Poslao sam mail u Ruđer Inovations o tome da imam jednostavno i
precizno rješenje za mjerenje gravitacije. To je instrument
globalnog strateškog značaja pa predlažem sastanak na kojem
bismo dogovorili detalje o njegovu patentiranju. Odgovor nisam dobio.
Krenuo sam u samostalno elaboriranje i konstruiranje instrumenta i
shvatio da imam "Star Trek device". Preko te male promjene u valnom
vremenu, instrument mjeri gravitaciju, akceleraciju, dilataciju
(vrijeme), otisne i orbitalne brzine, masu, energiju, radijus. Ta mala
promjena valnog vremena je vrijednost koju treba dodati mjeračima
vremena na satelitima i svemirskim sondama za sinkronizaciju vremena.
Instrument sam patentirao i u tijeku je priprema izrade prototipa.
VL: Dakle, smatrate da
brzina svjetlosti nije konstanta?
- Tako je. Ne napuštajući model najjednostavnije babilonske
matematike, bazični odnosi prostora, vremena i brzine o kojima govorim
računaju orbitalne brzine satelita, sinkroniziraju njihove satove, daju
rezultate za otisne brzine raketa, mase, radijuse, orbitalne brzine i
periode nebeskih tijela i subatomskih čestica, energiju.
Računaju gravitaciju i vrijeme najudaljenijih zvijezda i galaksija te
jednako dalekih atoma i njihovih subatomskih čestica. Daju točan
rezultat za progres Merkurova perihela i poziciju Pioneera 10,
objašnjavaju problem rotacije galaksija, crne rupe, tamnu
tvar. U odnosu prostora, vremena i brzine nema mjesta za gravitone,
tamnu tvar i fizikalne konstante. Brzina svjetla bila je konstanta.
Sada to više nije. Skinut je "speed limit" univerzuma.
A formula je…
REHAK: Formula je: g=cd. Nevjerojatno jednostavna i moćna. Gravitacija je dilatirana brzina svjetla. Sveti gral fizike je veza između gravitacije i brzine svjetla. U tako opisanom univerzumu ne postoje konstante. Dosad su funkcionirale unutar određenog referencijalnog sustava, uglavnom zemaljskog. No, i on je morao imati određeni stupanj aproksimacije. Sekunda čovjeka u prizemlju duža je od sekunde stanovnika prvog kata. I metar mu je veći. Te male razlike zanemarujemo, ali ne možemo kod objekta dvostruko dalje od orbite Plutona, galaksija ili atoma. Konstanta jednog sustava ne vrijedi u drugom.
