U vremenima teške financijske krize mnogi se i danas na prostorima
bivše Jugoslavije sa sjetom prisjete Ante Markovića. Prije dvadeset
godina kao predsjednik vlade tadašnje države uveo je slavne reforme.
Neko vrijeme živjelo se “ko u Americi”. Plaće od 3 do 5 tisuća maraka.
Ubrzo se raspala država, a Marković je nestao iz javnog života. Oko
sebe je navukao neprobojni zid za medije, ali ne i za bizins. Iako se
zna da živi na relaciji Zagreb – Sarajevo, nije ga lako naći, a još je
teže privoljeti ga da kaže nešto za medije.
I dok većina njegovih vršnjaka, bivših suradnika iz “onog sistema”,
odavno krati umirovljeničke dane u radnoj sobi nekog državnog stana
pisanjem memoara, Antu Markovića, zatekli smo u sarajevskoj četvrti
Skenderija kako na ciči zimi među gomilom ciglenih blokova, energičnim
pokretima svojstvenim kakvom mladiću, izdaje “zapovijedi” o tome na što
u idućih nekoliko dana moraju obratiti posebnu pozornost.
Onizak, ali još uvijek uspravan i vitak 85-godišnjak, obučen u zimsko
plavo “casual” odijelo, zaogrnut debelom jaknom i šalom, uz poneko
potpitanje ili sugestiju pozorno je slušao najsvježije izvješće svojih
inženjera. Nakon što je njegov dugogodišnji prijatelj Josip Pejaković,
službeni glasnogovornik tvrtke “Tehel” (koju je Marković u BiH
registrirao 2003. godine), diskretno izvijestio kako se tu “slučajno”
nalaze “Večernjakovi” novinari, odmjerio nas je onim prepoznatljivim
pogledom s napola zatvorenim desnim okom.
Relacija Sarajevo - Zagreb
– Može fotografija, ali ne i razgovor. Sve što je Josip kazao ja
potpisujem, ili pola u vodu možete baciti – uz smiješak, pružajući
ruku, prihvatio je neformalnu konverzaciju, onako usput, na razrovanoj
Skenderpašinoj ulici. Potpuno sijeda kosa i staračke pjege odavale su
kako je bivši predsjednik ušao u posljednju dekadu osmog desetljeća
života, no glas, držanje i prodoran pogled ostali su isti.
– Hvala Bogu još sam dobro, i još imam što reći, ali neću da pričam jer
sam ja tako odlučio. Radije se okrećem budućnosti, nego da nekom pričam
o prošlosti – uvjeravao nas je posljednji predsjednik jugoslavenske
vlade, koji je nakon neuspjelog feljtona u “Globusu” odlučio medijima
proglasiti “silenzio stampa”.
– Ne da vas odbijam, nego jednostavno sam odlučio da ne želim davati
intervjue – branio se diplomatski Marković pred našom novinarskom
znatiželjom. Sa smijehom je dočekao naš komentar kako smo prije njegova
dolaska, u razgovoru s Josipom Pejakovićem koji nam je u Markovićevo
ime otkrivao neke detalje iz života kao i planove tvrtke “Tehel”,
pisali svojevrsni hommage.
– Ja sam dobro kao što se da i vidjeti, još imam projekata koje treba
završiti. Pa tek smo počeli! – dometnuo je vitalni Marković, koji
trenutačno živi na relaciji Zagreb – Sarajevo. Zavjet šutnje na koji se
odlučio bivši reformist razbijen je tek našim protupitanjem o
trenutačnoj ekonomskoj krizi. Odapetu verbalnu strelicu nije mogao
zaobići.
– Ekonomska situacija u kojoj se nalazi i ovaj dio Europe puno je
ozbiljnija, dublja i kompleksnija nego što to sadašnji predstavnici
vlasti misle – i oni u Hrvatskoj i oni u BiH ili Srbiji! – rekao je
Marković i dodao: – Ovo što sad rade, to je čista kozmetika. Kozmetikom
se ne mogu stvari rješavati, mogu se samo uljepšavati, a zna se što je
ispod te kozmetike – nastavlja stari ekonomski lisac, čije su ekonomske
mjere i započeta “evolucijska reforma cjelokupnog društvenog i državnog
uređenja SFRJ” razbijene u praskozorju krvavog raspada bivše države.
Kriza kapitalizma
– Potreban je zaokret, potreban je drukčiji odnos prema ovakvoj vrsti
ekonomskog poslovanja. Potrebno je bitno promijeniti stvari, pa one
koje se tiču poimanja kapitalizma kako je on zaživio u ovim područjima.
Ja sam ovu krizu predvidio još prije četiri godine. To znaju moji
poslovni suradnici. Situacija je mnoga teža nego što to neki misle –
nimalo optimistički zaključuje Ane Marković. Na upit je li ga zbog
njegova “staža” ili znanja kontaktirao tko iz službene vlasti Hrvatske,
odgovara da nije.
– U Hrvatskoj me nitko nije ništa pitao, niti je što od mene tražio. U
BiH jesu, ali tko danas sluša ikoga, svi imaju svoj neki pravac. Kriza
je toliko duboka i ozbiljna da traži puno više i savjeta i odgovora –
zaključuje Marković.
Koncentriran na započeti biznis – gradnju stambeno-poslovnih kompleksa
u Sarajevu i malih hidrocentrala po cijeloj BiH – tvrdi kako vrlo brzo
zaboravlja prošlost i gleda na budućnost. Apokaliptička predviđanja
razvoja ekonomske situacije na brdovitom Balkanu nisu ga pokolebala u
naumu da njegova tvrtka “Tehel” nastavi s ambicioznim graditeljskim
planovima.
Njegov intimus, nekadašnji stranački istomišljenik Josip Pejaković,
tvrdi kako globalna financijska kriza nikog ne ostavlja ravnodušnim,
ali da se njihov moto “izgradi što prije i prodaj što prije” pokazao
dobrim.
To govore i rezultati na terenu: stambeno-poslovni kompleks u blizini
Skenderije, gdje se cijena kvadrata stana kreće za bh. prilike oko
enormno visokih 2000–2500 eura, izgrađen je i prodan u nepunu godinu
dana. Ohrabreni uspjehom prvog posla, uz Tehel 1 niče i Tehel 2, novi
stambeni kompleks, koji će biti na uglu Skenderpašine i Ulice Adila
Grebe, za čije su se stanove i poslovne prostore već pribilježile
određene tvrtke i fizičke osobe.
Čuvajući privatnost osoba koje kupuju skupe “Markovićeve stanove” u
vrijeme kad ostali bh. graditelji najavljuju bankrot, Pejaković nam je
kazao da se radi o dobro situiranim pojedincima iz BiH, ali i
inozemstva, koji imaju dugoročni plan i ponajprije višak novca za
ovakvu akviziciju.
Graditeljstvo je, tvrdi naš sugovornik, tercijarna djelatnost tvrtke
“Tehel”, a primarna je gradnja termoelektrana i hidroelektrana, zbog
čega su se na kraju i registrirali u BiH. Na nagovor preminulog
premijera Federacije BiH Ahmeta Hadžipašića, predsjednik Marković, kaže
Pejaković, tražio je prije nekoliko godina koncesiju za gradnju velikih
i 40 malih hidroelektrana na Neretvi. To je bio posao, tvrdi on,
vrijedan oko tri milijarde eura.
Milenijsku investiciju koja je obećavala veliku zaposlenost,
gospodarski i energetski prosperitet, zaustavljaju određeni politički i
gospodarski lobiji. Uz njih, protiv gradnje termoelektrana i
hidroelektrana ustala su brojna ekološka udruženja, nevladine
organizacije, pa se pod pritiskom odustalo od davanja koncesije.
Umjesto da od svega digne ruke, uporni Ante Marković djelatnost svoje
tvrtke u Federaciji BiH usmjerio je na gradnju malih hidroelektrana,
stambeno-poslovnog kompleksa u Sarajevu i apartmanskog naselja na
planini Bjelašnici. Okrenuo se i Republici Srpskoj. Jedno vrijeme oko
gradnje elektroenergetskih postrojenja koketirao je s premijerom RS
Miloradom Dodigom, s kojim, tvrde, i danas ima dobre, prijateljske
odnose.
Graditelj iz Konjica, unatoč odmakloj životnoj dobi, zahvaljujući
dobrim poslovnim i političkim vezama, za investicije je našao ugledne
investitore koje bi kreditima pratile jake banke, uključujući i
Europsku banku za obnovu razvoj, u čijem je utemeljenju i sam
sudjelovao. Inertna i glomazna administrativna hobotnica, zakvačena na
određene poslovne lobije, razlog je zbog kojeg tri milijarde eura
nikada nisu usisane u elektroenergetski sektor u BiH. Prisiljen da
promijeni poslovni diskurs, Ante Marković s tvrtkom “Tehel” okreće se
prema graditeljstvu.
20 godina poslije
– Predsjednik (tj. Ante Marković, op. a.) i menadžment u tvrtki imaju
tezu da se u BiH sve mora dovršiti u roku od godinu dana. Takav je
ambijent, koji ne dopušta dugoročnije planiranje, ili otezanje, jer bi
se na kraju sve to moglo izjaloviti. Mi po tom načelu radimo i ide nam
za sada dobro – otkriva nam Josip Pejaković, ekonomist i glumac, koji
više vremena provodi u projektnim uredima nego na filmskom setu.
Nakon dovršetka projekta na Skenderiji tvrtka počinje s gradnjom
apartmana u sarajevskom naselju Mejtaš. Za ovu investiciju, unatoč
krizi i pooštrenim uvjetima za dobivanje bankarskih kredita, tvrde da
imaju osigurane financije. Biznis, poslovni planovi od jedne, pet ili
deset godina jedino je što zanima Antu Markovića, bivšeg predsjednika
SIV-a, nekadašnjeg direktora “Končara”, u čijem otkupljenom zagrebačkom
stanu trenutačno živi.
Premda svako malo netko baci kost kako će “sijedi reformist” sjesti u
neku od savjetničkih fotelja blizu uha nekog od regionalnih premijera
ili predsjednika, od toga, tvrdi Pejaković, nema ništa. Slična
neuspjela misija koju je Marković prije nekoliko godina doživio na
Vardaru, kao ekonomski stručnjak i savjetnik makedonske vlade, bila je
dovoljna lekcija da se u sličnu rabotu više ne upušta.
– Ne, on nikad nije pružao šansu da se to dogodi. Političari iz BiH su
takvi da im se treba uvijek nametati. On je zauzet, a za tu vrstu posla
treba cijeli čovjek. Ipak, stalno ga pozivaju, on se s njima ponekad
susreće, ali ti su susreti više svečarski. To je i za njega prošlost, a
on ,koliko ga ja poznajem, nikad nije potencirao prošlost. U to sam se
uvjerio sto puta – kaže Pejaković.
I dok smo praćeni bukom strojeva, udarcima čekića i vikom radnika
odlazili s Markovićeva gradilišta kod Skenderije, nismo se mogli oteti
dojmu da ekonomska kriza stiže točno nakon 20 godina od početka njegove
famozne reforme, trenutak koji korespondira s početkom raspada ondašnje
Jugoslavije i vremena kad su lokalni šverceri devizama “zaskakali”
ljude ponavljajući famoznu rečenicu “maraka, maraka.”
EKSKLUZIVNO
