Prigodničarsko je obilježavanje antifašističke popudbine suvremene
Hrvatske i opet aktualiziralo stara pitanja, o kojima se ozbiljnije ne
razgovara (pa odgovori ne mogu biti ni u pripravi).
Razlog je tomu, barem djelomice, u dvoznačnosti samoga antifašizma.
Riječ je, naime, i o programatskoj opreci najgorim režimima u ljudskoj
povijesti, ali i o strategiji Saveznika u svjetskome ratu. Drugo je
značenje uvjetovalo interpretacijska ograničenja koja su otežala (pa,
možda, i onemogućila da se antifašizam jasno uspostavi kao
antitotalitarizam). Razlog je jednostavan i dobro znan bez SSSR-a
pobjeda nad Nijemcima (pa onda i ostalima) jednostavno nije bila
moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program (u mjeri u
kojoj su ga američki i britanski vođe odista i htjeli).
Vezanost antifašizma za ratna djelovanja opteretila je pojam i svime
što rat sa sobom donosi. Saveznici su, očito, pobijedili i bili u
pravu ali nisu pobijedili zato što su bili u pravu, nego,
jednostavno, zato što su efikasnije uništavali protivničke snage.
Dapače, s pobjedom je došlo do niza zbivanja koja relativiraju
samorazumijevanje antifašizma. Dostatno je spomenuti Hirošimu,
Nagasaki, Dresden, masovna silovanja i ubojstva u Istočnoj Pruskoj,
Bleiburg... Ti su zločini izvršeni, doduše, nasuprot eksplicitnim
zasadama antifašističkoga programa (u svoj njegovoj svjesnoj
nepreciznosti), ali su, dijelom baš zato, bili počesto skrivani (ili
barem ne odveć eksponirani), te, dalekosežno bitno, za njih nitko nije
odgovarao).
Cijena je nužnoga oslobođenja svijeta od jedva zamisliva
naci-fašističkoga barbarstva bila enormna pa je, s obzirom na
realnu mogućnost drukčijega ratnog ishoda olako i sama bila
tumačena kao nužna" (u SAD-u se to i danas još naširoko tvrdi kada je o
Hirošimi/Nagasakiju riječ).
U domaćim okolnostima opća je konfuzija samo još potencirana, do razine
na kojoj podjela na ljevicu i desnicu u Hrvatskoj mimo
tradicijski zadanih socijalnih i inih sadržaja svedena pretežito
na "pojmovni" par Jasenovac/Bleiburg. Pod pritiskom revivala
nacionalnih osjećaja u javnosti početkom devedesetih antifašisti su
zato svoju poziciju nastojali dodatno "pohrvatiti". Na prigovore da su
"antifašisti rušili hrvatsku državu" odgovarali su tvrdnjama da "bez
antifašističke borbe današnja Hrvatska ne bi bila priznata kao neovisna
država".
To je, tek djelomice, točno. Hrvatska, naime, nije priznata posljetkom
svojega nedvojbeno značajnoga antifašističkog prinosa borbi u II.
svjetskom ratu, nego zbog jasno ustrojene federalne strukture druge
("antifašističke") Jugoslavije. Jer inače teško da bi bila priznata
Slovačka (koja takav prinos ne može povijesno pokazati), neovisno o
mirnome češko-slovačkome razvodu (koji, da se ne zaboravi, ipak nije
bio demokratski proveden, jer referendumi o razdruživanju nisu bili
održani).
Višedesetljetnu, općeprihvaćenu federalnu strukturu Badintairova je
komisija formulirala kao osnovu za jugoslavensku dekonstrukciju,
odbacivši pritom teze o "administrativnim granicama unutar SFRJ".
Istini za volju, te su granice izvorno odista i bile administrativne
(jer ih nije odredilo nijedno tijelo javne vlasti, nego na
uobičajeno zatvorenoj sjednici Politbiro CK KPJ). No, poslije su
ustavi Jugoslavije i republika prihvatili baš te granice i one su
dobile i socijalno i ustavnopravno značenje te, konačno, i značenje
međudržavnih granica.
Sve će to, međutim, uskoro pasti u vodu. Jer, odluka da se Kosovo/a
prizna kao neovisna država moguća je tek kršenjem Badintairovih načela
i logike koja je do njih dovela. Bit će to, tek naizgled paradoksalno,
istovremeno konačni poraz Miloševićeve politike i trijumf njegove
ideologije etničkih većina (kojom je htio, primjerice, ustrojiti i
"Republiku Srpsku krajinu").
Bit će to, također, i još jedna uputa za okretanje od antikviranih
priča, ponavljanje stare mudrosti da se iz povijesti može naučiti samo
to da se iz nje ništa ne može naučiti (jer se greške, očito,
ponavljaju). Pobjeda u ratu često dovodi u sumnju vrijedne (npr.
antifašističke) ideje u ime kojih je (obrambeni) rat započet,
poraz kako to velikosrpski primjer pokazuje može dovesti do
prihvaćanja (pogrešnoga) načela u ime kojega je (invazivni) rat bio
pokrenut. Valja se, i zato, tek nadati da će se ubuduće, nekako, moći
bez rata.
Za-pravo
