Iznimno hrabar, vrlo skroman, velikodušan i samozatajan. Istinski heroj Domovinskog rata. Najbolji među najboljima! Ovim biranim riječima suborci branitelji i prijatelji opisuju Željka Karoglana Apača (61) iz Zmijavaca kod Imotskog, nedavno preminulog umirovljenog časnika Hrvatske vojske, pripadnika legendarne Treće imotske bojne Četvrte gardijske brigade. Njegova je smrt duboko potresla cijelu braniteljsku zajednicu, kao i sve one koji su Apača poznavali ili su samo za njega čuli. Opisuju ga kao velikog borca i velikog čovjeka. Bio je uvijek na najtežim zadacima, izvidnik od prvoga do zadnjeg dana rata, pet puta ranjavan. – Željko je najprije bio čovjek, iznad svega. On je po meni jedan od prvih i najvećih heroja Domovinskog rata. Bio je uvijek prvi baš tamo gdje je bilo najteže i kad je bilo najgore. Bio je izvidnik, zapovjednik izvidničke satnije, nevjerojatan čovjek nevjerojatne energije. Čovjek kojeg je cijela brigada obožavala! Borac i čovjek – prisjeća se s uzdahom prijatelja i suborca kojega su prije nekoliko dana posljednji put ispratili u rodnim Zmijavcima, Borislav Lapenda, predsjednik Udruge Četvrte gardijske brigade. – Uvijek je bio prvi, kod njega nije bilo "Vi idite!", nego "Ja idem, a vi lagano za mnom!". Počeo je kao izvidnik u Trećoj imotskoj bojnoj, pa je bio izvidnik u Izvidničkoj brigadnoj satniji, kasnije njezin zapovjednik i pred kraj rata izvidnik u Oklopnoj bojnoj. Čovjek je uvijek bio kilometrima ispred svih nas, doslovno – govori Lapenda.
Petar Malbaša, ratni snimatelj Četvrte gardijske brigade, za Željka Karoglana Apača kaže da je bio pravi fajter, rođeni ratnik. – Bio je neizmjerno hrabar, ranjen čak pet puta. Ratnici kao što je Apač imali su najteže zadaće u svim operacijama: Maestral, Zima 94, Skok 1, Skok 2, Oluja i Južni potez, da tijekom noći dođu blizu, skroz ispred neprijateljske linije. Cijele noći oni tu leže i kad topništvo u dva sata ujutro počne tući, oni prvi probijaju crtu. Rat ostavlja rane na čovjeku. Da su ti ljudi napravljeni od čelika najtvrđega, posljedice bi danas došle na naplatu, zato nam branitelji, i to oni najhrabriji i najveći ratnici, odlaze. Apač je prošao sve te operacije i moram reći da su Imoćani dali najveći obol u Domovinskom ratu, iako je Imotski ostao izvan ratne zone – ističe Petar Malbaša. O Karoglanovu se junaštvu, ratnim pothvatima i dogodovštinama pričaju priče, od kojih je najpoznatija ona kako je među prvima tenkom ušao u oslobođeni Knin 5. kolovoza 1995. godine, iako je, kako je i sam pričao, od zapovjednika, legendarnog Andrije Matijaša Pauka dobio naredbu da ne ulazi u grad nego da se vrati.
– On je prvi ušao u Knin, nije poslušao zapovjednika Matijaša. Kada je vidio ploču s natpisom Knin, rekao je: "Mene srce vuče, moram naprijed, tu nema priče – prisjeća se Lapenda, gledajući Apača na crno-bijelim fotografijama, prvima slikanim u oslobođenom Kninu na kojima izgleda kao dječak, a ne prekaljeni ratnik. – Legendarni Pauk oprostio mu je neposluh, iako nije zgodno ni oprostiti, niti ga kazniti u toj situaciji. Taj smo trenutak svi čekali pet godina, za njega ginuli, svi smo mi živjeli za to da uđemo u Knin i oslobodimo ga – kaže Lapenda, koji ističe kako je Željko Karoglan nakon rata našao mir sa svojom obitelji, u svome selu. – Željko je rat ostavio iza sebe. Radio je 24 sata dnevno, kako u ratu, tako i nakon rata. Posvetio je sebe cijeloga obitelji, nakon rata našao je mir u svome selu u Zmijavcima gdje je napravio čudo neviđeno. Cijelo je selo renovirao i pretvorio ga u turističku atrakciju. Međutim, bio je skroman i samozatajan, vrlo je rijetko imao javne istupe i o tome govorio. Rekao mi je kako mu je draže cijeli dan tući kamen nego dvije minute davati izjavu pred kamerama i mikrofonima. Takav je bio! – govori Lapenda. – Gubitkom našeg Apača nismo samo izgubili velikog ratnika, domoljuba i neustrašivog branitelja, suborca već čovjeka i prijatelja, koji je u svakom trenutku bio spreman pomoći – rekao je Dubravko Šumanović, predsjednik Udruge Treće imotske bojne.
Željko Karoglan je, unatoč bolesti, do kraja života bio aktivan, koliko je to mogao. Bio je u bolnici i tražio je da ga puste za vikend, želio je posaditi krumpire. – Takav je bio Apač, uvijek je nešto radio ili planirao. Barem je preminuo u svojoj kući – priča Lapenda. Na pogrebu se okupio ogroman broj njegovih ožalošćenih prijatelja, branitelja. Pokopan je, na vlastiti zahtjev, bez vojnih počasti. – Ja sam ga vidio zadnji put za Veliku Gospu, a dečki su ga vidjeli prije mjesec dana, radio je neki zid oko kuće. Rekao je da malo teže diše, neka manja upala na plućima, međutim on je znao za svoju bolest koja, nažalost, ne bira. Obitelj se pripremila, a koliko je on velik čovjek bio svjedoči što im je rekao da na pogrebu ne želi nikakve vojne počasti. Nije on bio razočaran, ne šalje on nikakvu poruku, on je jednostavno svoj ratni put zaključio odlaskom u mirovinu. Rekao je da je zdravlje dao za Hrvatsku i da želi u miru, daleko od rata provesti ostatak života – govori Lapenda. Međutim, neki su u toj Karoglanovoj želji iščitali poruku nezadovoljstva i razočaranja koju želi poslati društvu i državi.
– Ne vjerujem. Poznavao sam Željka, on je jednostavno bio svoj. Za njega je to s ratom i vojskom bilo gotovo. On je jednostavno bio takav, jedan i jedinstveni Apač koji je radio sto na sat, koji je živio sto na sat, koji je u najboljim danima svoje mladosti, odradio svoje, stvorio državu i krenuo dalje, posvetio se obitelji, ali je, nažalost, zanemario svoje zdravlje. O tome svi mi branitelji trebamo razmišljati i razgovarati – kaže Lapenda i ističe tragičnu činjenicu kako branitelji sve češće obolijevaju i umiru. – Tužno je, naša četiri pripadnika otišla su u četiri dana. Iz dana u dan idemo na pogrebe naših suboraca. Sve nas je manje i manje. Došlo je vrijeme kada bismo se trebali posvetiti sebi i obitelji, uživati u životu, a pogledajte što se događa. Svakoga dana netko nas napusti. Branitelje je strah otići kod liječnika, a što smo sve prošli, milijun puta pokisli, smrzli se sto i jedan put, bili gladni, da ne spominjem ranjavanja... Sve to dolazi na naplatu. Moramo voditi brigu o svom zdravlju, barem jednako kao što vodimo brigu o ispravnosti svog auta koji, čim nešto zaškripi, vozimo u servis. Zdravlje nam ne smije biti sporadična stvar – poručio je Lapenda.
U povodu smrti Željka Karoglana Apača u Hrvatskom je saboru o povećanoj smrtnosti branitelja govorio zastupnik Domovinskog pokreta Ivica Kukavica, i sam branitelj. – Umrla su dvojica mojih kolega iz 3. imotske bojne 4. gardijske brigade, istinske legende, Željko Karoglan Apač, rođen 1964. godine, i Željko Puljić Sara, rođen 1967. godine. To su mladi ljudi. Prošli su sa mnom sva ratišta. Željko Karoglan postao je istinska legenda 4. gardijske brigade, osoba koja je radila nemoguće, osoba kojoj smo se svi divili. Bio je najhrabriji među najhrabrijima. To nas dovodi do teme visoke smrtnosti branitelja, a po informacijama koje imam i Specijalne policije i HVO-a. Mi smo kao društvo zakazali. Najbolji ljudi u najboljim godinama dali su svoje zdravlje za domovinu, a mnogi od njih i svoje živote. Naše društvo na sve to nije najbolje reagiralo i nije se snašlo. Ti ljudi nisu tražili beneficije i materijalna prava, tražili su poštovanje. Ono je izostalo. Što danas možemo napraviti? Pozivam sve vas u sustavu da apsolutno odgovorno pristupite prema braniteljima koji sada ulaze u treću životnu dob, da ih saslušate, pomognete koliko možete, a da im mi, kao društvo, damo ono što zaslužuju zbog svega što su napravili za nas, a to je poštovanje – poručio je Kukavica.
Hvala ti i slava!