Dok obilazite Franjevački muzej Vukovar, koji je početkom svibnja obilježio godinu dana rada, ne sanjate kakva se drama vodila prije 30-ak godina kako bi se sačuvalo sve to povijesno i kulturno blago. U pravom labirintu hodnika i izložbenih prostorija smještene su umjetnine, slike, povijesne i rijetke knjige, križevi, kipovi, kaleži, misna ruha…
Dio je to kulturno-povijesnog blaga Vukovara i Hrvatske koje su od 1723. godine, kada je u Vukovaru počela gradnja franjevačkog samostana, prikupljali i čuvali vukovarski franjevci. Franjevački samostan, koji je otvoren 1736. i crkva sv. Filipa i Jakova, koja je sagrađena 1732. do danas su preživjeli dva svjetska rata i Domovinski rat kada je zamalo sve to uništeno. Ovo je priča o ljudima franjevcima koji su najzaslužniji za spašavanje toga kulturnoga blaga. Među njima su fra Marko Kurolt (1939.-2011.), koji je službovao cijelo vrijeme rata u Zemunu, i fra Marko Malović (1946.-2018.) koji je službovao u Iloku i tijekom Domovinskog rata bio jedini katolički svećenik koji je ostao na teritoriju okupiranoga hrvatskog Podunavlja.
– Njih dvojica bili su ključni za spašavanje vukovarskog kulturnoga blaga, pri čemu su se često izlagali opasnosti. Na sreću, teško vrijeme puno izazova uvijek iznjedri i neku osobu koja je spremna na osobnu žrtvu. To su nam pokazali fra Kurolt i fra Malović – kaže gvardijan vukovarskog samostana fra Ivica Jagodić koji je i upravitelj Franjevačkog muzeja Vukovar.
U svakodnevnom tromjesečnom granatiranju i samostan i crkva bili su gotovo srušeni. Sve je bilo nagorjelo ili spaljeno. Takvo stanje dočekalo je fra Marka Kurolta koji je već 12. prosinca 1991. došao u Vukovar, i to u pratnji tadašnje JNA. Dozvolu za dolazak dobio je od generala JNA Aleksandra Vasiljevića koji je u to vrijeme bio zapovjednik KOS-a.
U svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Treba li sve zaboraviti?!“ koji govore o spašavanju vukovarskoga kulturnog blaga, fra Kurolt opisuje razoreni Vukovar, spominje bijele zastave na kućama, naoružane vojnike, mrtva tijela na ulicama… U ispovijesti fra Kurolt navodi kako je s agresijom na Hrvatsku i Vukovar počeo uspostavljati razne kontakte u Beogradu kako bi pronašao način kako pomoći Vukovaru.
Tako je došao i do Vasiljevića, kojemu se predstavio kao pregovarač u ime Katoličke crkve. Obećano mu je da će 12. prosinca moći krenuti u Vukovar i da će s njim krenuti i kamioni u koje će utovariti umjetnine. Fra Kurolt došao je u dogovoreno vrijeme na dogovoreno mjesto, ali kamiona nije bilo.
Nakon što je vidio da je izigran, odlučio je ipak krenuti u Vukovar. Do crkve je, nakon čekanja u Dalju na nove obećane kamione, došao u pratnji nekoliko vojnika JNA i jednoga časnika. Kod samostana je bio oko 16 sati i od majora JNA Radivoja Radojevića zatražio da mu umjesto kamiona dopusti da umjetnine utovari u vojna vozila.
Fratar s pancirkom
“O, Bože, što su učinili od crkve moga djetinjstva. Bože, zar je to moguće”, napisao je fra Kurolt.
Počeo je polako nositi stvari u vozila, no shvatio je da neće to moći učiniti sam te je zatražio pomoć od vojnika u pratnji, obećavši da će ih počastiti cigaretama. Tako je počeo utovar kipova, crkvenoga posuđa, vrijednih slika i starih i povijesnih knjiga koje je našao u podrumu. Neke od slika bile su bez okvira i srolane, a knjige poslagane u sanducima. Nisu tada znali da su u njima i povijesno vrijedne i jedinstvene inkunabule.
U podrumu samostana, u tamnoj prostoriji gdje su časne sestre kiselile kupus, pronađene su i umjetnine iz zbirke Bauer Gradskog muzeja Vukovar. Fra Kurolt je morao donijeti odluku što će od umjetnina ponijeti, a što ostaviti. U vozilima su se našle najrazličitije umjetnine, a u rukama je, vozeći se prema Srbiji odjeven u pancirni prsluk i s kacigom na glavi, cijelo vrijeme držao moći svetoga Bone, zaštitnika Vukovara. Upravo oko gipsanog kipa svetoga Bone kod samostana se vodila kratka rasprava s tadašnjim zapovjednikom TO Vukovar Stankom Vujanovićem, koji je kasnije optužen i za ratni zločin na Ovčari.
– Svećeniče, mi ne damo svetoga Bonu iz Vukovara. On je ovdje bio stotine godina i on nikada ne odlazi i mi ne damo da ide. Njega ne časte samo Hrvati nego i pravoslavci i muslimani. Zato bi bila sramota da on ode. Ovamo će se vratiti i svećenici, a crkvu ćemo obnoviti. Ja sam Hrvat po mami – rekao mu je tada Vujanović, koji se zadovoljio oštećenim kipom i odjećom, ne razmišljajući o moćima sveca koje su završile u rukama fra Kurolta.
Oko 18 sati završili su s utovarom umjetnina u sedam vojnih vozila te su potom krenuli prema Srbiji. Prethodno su fra Kurolt, major Radojević i Vujanović potpisali „predaju samostana TO-u“, i to na aktu koji je napisan pisaćim strojem pred srušenom crkvom na haubi vojne kampanjole.
“Štab TO Vukovar se obavezuje da će na sebe preuzeti odgovornost oko obezbeđenja i čuvanja SVETOGA BONE. Smatrajući da SVETI BONO je zaštitnik svih građana Vukovara, kako katolika tako i pravoslavaca i ostalih vera zastupljenih na području Vukovara i Srema, smatramo da kao takav treba da ostane na mestu gdje je i smešten”, navodi se u potpisanom aktu o predaji. Dodali su naknadno kako “na čuvanju ostaje i 14 crkvenih slika. Predstavnik crkve se sa ovim slaže samo kao privremenim rešenjem”.
Natovarena vozila su oko 18 sati krenula prema Srbiji. Sve stvari trebale su ubrzo biti prebačene u Hrvatsku, ali su u Šidu, kako navodi, ostale punih šest mjeseci jer u Zagrebu nikako nisu mogli odlučiti kamo da im UN sve te stvari dopremi. Tako je bilo sve do 31. svibnja 1992. kada ga je JNA izvijestila da će sve stvari biti prevezene u Pokrajinski zavod za zaštitu spomeničke kulture u Novom Sadu. U međuvremenu je dio umjetnina, među kojima i brojne knjige, završio i kod njega u Zemunu. Počeo je koristiti sve moguće prilike da dio umjetnina prebaci u Hrvatsku. U šest tura preko Mađarske je u Hrvatsku vratio više od 2000 naslova. Ostala 3833 naslova vraćena su u samostan u Vukovar u studenome 2004.
Inače, često je u vrijeme ratnih godina fra Kurolt bio uznemiravan telefonskim pozivima. Zid oko samostana, dužine oko 15 metara, srušen je, ali je zaključeno da se urušio sam od sebe. U crkvu mu je tijekom mise došla osoba koja je za vrijeme mise oštrila nož. Na prozore samostana postavio je pancirna stakla jer su strahovali za sigurnost.
Naime, u jednoj od pucnjava jedan je metak završio i u njegovoj sobi. U TV emisijama optuživan je da se u dvorištu samostana obučavaju pripadnici ZNG-a pa čak i da skriva oružje. U vrijeme kada je mijenjao fra Malovića u Iloku, dok je on bio na odmoru, doživio je također brojne neugodnosti.
Jedan pokop u Šarengradu nije smio obaviti u svećeničkoj odori jer su strahovali od snajpera. Podsjetio je i kako je tijekom posjeta biskupa Marina Srakića, koji je došao obići dijelove biskupije pod okupacijom, došli u Bapsku u vrijeme kada je ondje Željko Ražnatović Arkan držao govor u povodu preimenovanja sela u Arkanovo. Zbog svega što je učinio tijekom života, fra Kurolta je predsjednik Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera. Dobio je i Medalju grada Vukovara, a planirano je i da stubište prema crkvi, nakon obnove, ponese njegovo ime.
– Fra Kurolta pamtim kao velikog prijatelja. Njegova uloga u čuvanju baštine je neizmjerna. Bio je osoba s kojom je bilo lako surađivati i jedan od svijetlih primjera čuvara kulturne baštine. Ne smije se zaboraviti ni vrijeme u koje je sve to radio i koliko se izlagao opasnostima. Ista je uloga i fra Marka Malovića iz Iloka – rekla je Branka Šulc koja je do mirovine radila u Ministarstvu kulture.
Fra Marko Malović također je kontinuirano radio na spašavanju baštine te je bio jedini katolički svećenik u okupiranom dijelu Slavonije i Srijema.
Bezgrešno spašavanje
– Vozio je Yugo pa je pri dolasku u Vukovar u auto stavljao onoliko umjetnina koliko je mogao. Sve je to potom odvozio u Ilok i ondje čuvao – rekao je fra Jagodić. Posebna je priča spašavanje kipa Gospe Bezgrešne koja je radi okolnosti prijevoza do Iloka ponijela naziv “Gospa Unproforka”. Fra Malović je jednom došao u Vukovar kada je vidio kip koji je poželio prevesti na sigurno. Problem je bio što je kip prevelik za automobil kao što je Yugo. Rješenje su pronašli u džipu UN-a, ali se pojavio problem da netko od domaćih ne vidi da prevoze kip iz crkve. Kako god, na kraju su kip stavili na sjedište, a kako ga ne bi prepoznali, na glavu su mu stavili plavu UN-ovu kacigu. Fra Malović je imao ključnu ulogu u pronalaženju ostataka vukovarskog zaštitnika svetoga Bone. Za svoj pastoralni rad u Iloku za vrijeme Domovinskog rata dobio je od pape Ivana Pavla II. odlikovanje Pro Pontifice et Ecclesia. Nažalost, dio umjetnina nestao je tijekom godina i nikada nije pronađen. Fra Jagodić kaže da su im se prije nekoliko godina javile nepoznate osobe iz Srbije s informacijom da imaju nestalo blago. Sve to potkrijepile su fotografijama kao dokazom.
– Uz informaciju da znaju gdje su nestale umjetnine, kazali su da imaju i informacije o grobnicama s nestalim Vukovarcima. Za sve te informacije zauzvrat su tražili novac. Sve sam to prijavio nadležnim institucijama, no što je poslije toga učinjeno i je li išta uopće učinjeno ne znam – zaključio je fra Jagodić.
