U 15 godina samostalnosti Hrvatska je azil pružila samo jednoj osobi koja je to zatražila – i to tek prije nekoliko dana. Za zemlju čija je novija prošlost obilježena krvavim ratom u njoj i oko nje, s desecima i stotinama tisuća prognanika i izbjeglica, to je svakako premalo. Do 2004. nije postojao ni zakon na osnovi kojega bi se tražiteljima pružio azil.
Trenutačno vodeći hrvatski tenisač Ivan Ljubičić kao dijete je 1992. s majkom morao bježati iz Banje Luke te je osobno proživio tragediju tolikih progonjenih i raspršenih po svijetu: – Budući da je medijima zanimljivo izvještavati samo o jadu i patnji, izbjeglice se uvijek prikazuju kako u nepreglednim kolonama kreću bez ičega.
To stvara strah od njih, kao od ljudi koji ništa nemaju. No, među njima ima i obrazovanih ljudi koji, poput svakog drugog čovjeka, žele napraviti nešto od svoga života.
Život me naučio da nikad ne prosuđujem ljude na temelju njihova izgleda ili podrijetla, nego uvijek pokušavam otkriti ono najbolje u čovjeku – rekao je Ljubičić početkom godine u razgovoru s Nevenom Crvenkovićem iz UNHCR-a. Tragom istraživanja sudbina ljudi koji se ni po čemu ne razlikuju od nas, osim što su im uskraćena ljudska prava, uputili smo se u Prihvatilište za tražitelje azila u Kutini.
Napokon stvarno pristojan smještaj
Dok nam je pokazivao prostorije Prihvatilišta za tražitelje azila, ravnatelj Miroslav Horvat s pravom se pohvalio smještajnim uvjetima za štićenike. Tražitelji azila uglavnom su ugodno društvo, redom zahvalni sugovornici, a sama zgrada svojom vanjštinom samo koristi vizuri grada. Ipak, na početku nije bilo tako idilično jer su se neki Kutinjani oštro usprotivili centru u svome gradu. Kretanje je tražiteljima, doznajemo, slobodno, uz obvezu da se javljaju svaka tri dana. Čini se da je danas kudikamo bolje. Nekoliko desetaka tražitelja azila u Hrvatskoj, među gotovo 700 tisuća na godinu u svijetu, napokon ima pristojan smještaj. A, toliko Hrvatska može i mora učiniti – makar zato što se i njenim građanima tijekom rata pružalo utočište diljem svijeta.
