neki dan se skupilo troje,sad čak dvoje,mora da se ekipi u dvorima tresu gaće od silnih prosvjeda

Komentar je s Moja Hrvatska-Jutarnji list. Vrijedi pročitati: Događaji proteklih dana natjerali su me da se pitam ovo pitanje… Ova histerija oko arbitražnog sporazuma sa Slovenijom zaista me dovodi da se pitam – kamo mi to idemo? Inače sam doo prije par godina bio veliki zagovornik ulaska RH u EU, ali ne znam zašto smo došli u poziciju da ulasku u EU podređujemo sve svoje nacionalne interese. Zbog čega smo se doveli u poziciju da činimo nešto što niti jedna jedina od 27 zemalja članica EU nije morala činiti (iako su pregovorima o članstvu zemlje morale dati neke ustupke, pa su tako nove zemlje članice morale pristati na neka ograničenja o slobodnom toku radne snage u stare zemlje članice, iako je jadan od glavnih temelja EU sloboda toka robe, novca i ljudi?!), a to je da žrtvujemo svoj vlastiti teritorij ili more. Onda nam naši političari govore da je sve to zbog ulaska u EU i mogućnosti korištenja EU fondova. Prije par godina olako smo odustali od ZERP-a radi EU, i jedan od argumenata je bio pa više ćemo dobiti novaca od EU fondova nego od ribarstva?! Iako svaka zemlja na ovoj planeti koja ima izlaz do međunarodnih voda može proglasiti svoj gospodarski pojas, što je nedavno učinila i Francuska i pozvala ostale zemlje na Mediteranu da učine isto, RH to ne može i pristala je da joj se nametne ta zabrana. Iako su to isto učinile Italija i Slovenija, i to čak u hrvatskim teritorijalnim vodama?! Sad se evo spremamo odreći dijela svojeg teritorija ili mora, ili možda jednog i drugog. Volimo se hvaliti kako smo pomorska zemlja, s dugom tradicijom, kako smo primorska zemlja, ali tako lako se odričemo svojeg mora. Čini se da nismo niti jedno niti drugo, već ispada kao da smo slučajno završili tu pored mora i osim povremenog ljetnog brčkanja u njemu i ne znamo baš što bismo s njim. Prije dva tjedna bio sam na jednom međunarodnom EU skupu gdje su me ljudi ispitivali o sukobu sa Slovenijom. Pokušao sam što objektivnije objasniti problematiku Savudrijske vale. Nakon toga me je jedan Austrijanac onako s visoka pitao, a koliko morske obale ima RH, a koliko traži Slovenija? Ja sam ga tada upitao koliko planina i skijališta ima Austrija i zašto ne bi dali RH 20-ak km? Ostao je zbunjen, ali shvatio je poantu. I glavni argument naših političara je da nam je cilj ulazak u EU i dobivanje EU fondova. Tako je i naš predsjednik, kojeg iznimno poštujem, rekao da nam trebaju EU fondovi. Čini mi se da naši političari uopće ne znaju kako funkcionira EU, a posebno kako funkcioniraju EU fondovi. Budući da radim posao koje je vezan uz suradnju s EU i korištenjem EU fondova htio bih demistificirati tu priču. Kao što sam već rekao naši političari često koriste tu floskulu o korištenju EU fondova. Pa je evo tako Jutarnji list prenio podatke Ministarstva financija kako je RH dobila ogromne novce od EU. I svaki normalni građanin RH ostao bi impresioniran takvim brojkama. Dopustite da pojasnim. Projekti koje (su)financira EU (velika većina njih mora biti i sufinancirana od strane zemlje) najčešće dolaze u šest oblika (Usluge, framework ugovori, robe / oprema, građevinski radovi, Twinning, Grantovi / darovnice) od kojih su tri glavna. Prvo su ugovori o uslugama (usluge konzultanata i raznih stručnjaka), drugo su ugovori o radovima (izgradnja neke infrastrukture) ili nabava robe te dodjela bespovratnih sredstava kojima EU s većim ili manjim iznosima financira neke projekte. Najkorisniji za neku zemlju su ugovori (projekti) o izgradnji infrastrukture iza kojih ostaju konkretni rezultati opće korisni. Korisni je i dodjela bespovratnih sredstava (grantovi) u sklopu kojih se također mogu napravit konkretni rezultati. Najmanje konkretne koristi imaju ugovori o uslugama u sklopu koji vam dolaze raznorazni konzultanti i „stručnjaci“ koji onda rade razna istraživanja, izrađuju razne dokumente (priručnike, Zelene i Bijele knjige, itd.), daje neke preporuke, savjete koji najčešće završe u nekoj ladici. Što je tu problem, pitate se? Pa kad se pogleda struktura ugovora (projekta) koji su u RH financirani sredstvima EU dolazite do podatka koji je i prije spomenuto izvješće Min. financija navelo: „Kroz pretpristupne programe EU Hrvatskoj je od 2003. do kraja lipnja ove godine doznačeno ukupno 250,17 milijuna eura, od čega je ugovoreno, dakle utrošeno na projekte, 239,8 milijuna eura…Tim je sredstvima financiran ukupno 541 ugovor koji je u provedbi, a glavnina projekata odnosi se na projekte jačanja institucija, odnosno pomoć u tranziciji i izgradnji institucija kao preduvjet pristupanja Hrvatske EU. Tu su i projekti prekogranične suradnje koje za sada imamo s Mađarskom, Slovenijom i Italijom, a dogovaraju se sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom.“. Dakle glavnina projekta i novaca je otišla na ugovore o uslugama, gdje su razni konzultanti radili na jačanju institucija. I dalje vam ništa nije sumnjivo? Onda morate znati kako izgleda prosječan ugovor o uslugama. U sklopu njega prosječan konzultant ili stručnjak ima dnevnicu od 800-1000 €?!! Znači, ono što prosječan građanin zaradi u dva mjeseca, oni zarade u jednom danu! To znači da vam jedan voditelj projektnog tima, za vrijeme provedbe jednog projekta, od oko 18 mjeseci može zaraditi 200 – 350.000 €!!! Uz njega tu su i obični konzultanti, a u sklopu projekta ih bude 2-4, koji imaju manje dnevnice, od 600-800 €, pa oni zarade 50.000 – 150.000 € ovisno koliko dana imaju ugovoreno na projektu. Ti stručnjaci su u 99% slučajeva stranici! I s tim stručnjacima nikad ne znate jer ih vi sami ne birate već to čine tvrtke koje dobivaju provedbu tih projekata, pa vam se tako može dogoditi da dobijete pijanca, koji ništa ne radi (stvarno se dogodilo). Naši lokalni stručnjaci, bude ih po projektu 3-4, ne zarađuju toliko jer je njihova dnevnica, „samo“400-600 €. Uz sve to još se posebno zaračunavaju troškovi putovanja u zemlji i inozemstvu. Znači kad čujete za projekt vrijedan milijun eura, možete sa 90% sigurnosti znati da je barem 2/3 tog novca otišlo u džepove konzultanata. I što ostane iza njih? Čovjek bi rekao za te novce, jako puno. Ali kako sam rekao ostanu razna istraživanja, razni dokumenti (priručnici, Zelene i Bijele knjige, itd.), neke preporuke, savjeti i naravno „ojačane institucije“ i to je sve aktualno nekoliko mjeseci i onda sve završi u nekoj ladici. Evo jednog stvarnog primjera, u naš instituciji prije nekog vremena došao je jedan konzultant. Trebao nam je održati prezentaciju na iznimno bitnu temu i dati neke preporuke. Čovjek je došao i održao prezentaciju projekta iz Litve i valjao nebuloze. Zatim nam je trebao za par dana poslati preporuke za daljnji razvoj. Poslao je preporuke, a to je bio zadnji „slide“ prezentacije?! Dakle, čovjek se „ubio“ od posla. Imao je ugovoreno 6 dana, i to 3 dana za istraživanje i pripremu (on je prikazao već gotovu prezentaciju svojeg projekta iz Litve), 1 dan za posjet RH, 2 dana za izradu preporuka (on je poslao zadnji slide prezentacije) i on je za taj posao od EU dobio točno 4.050 €!? Dakle sav taj silan novac koji EU navodno daje RH ponovno se vraća u EU i to kroz EU firme i konzorcije koji dobivaju provedbu tih ugovora, kroz konzultante koji poreze plaćaju i troše taj novac u EU i zaboravih napomenuti, ako želite kroz EU nabaviti neku robu, ona najčešće mora biti opet iz EU. Pa nisu oni iz EU ludi, da dijele novac kao da su Djed Božićnjak. Toliko o tome kako RH dobiva ogromna sredstva iz EU. Istina je da se od EU fondova mogu dobiti značajna sredstva kroz ugovore o radovima i bespovratna sredstva, ali za to treba imati jako dobre projekte. Kako to kod nas izgleda? Stvarni primjer, u ponedjeljak dobijete e-mail da do utorka napravite što više ideja za projekte koji bi se financirali kad RH postane član EU!?? Pa u tako malom roku ne može ni koliba izdizajnirati, a kamoli dobar projekt koji će biti koristan za RH. Za takvo nešto potrebna je nacionalna i sektorske strategije koje će nam reći kamo mi kao država idemo, što želi postići, koji nam je cilj. Kao jedan od najboljih primjera korištenja sredstava EU je Irska, ali oni su imali nacionalnu strategiju i znali su što žele postići sredstvima EU i u 20 godina su od najsiromašnije postali jedna najbogatijih zemalja članica EU. Što mi želimo? Želimo li proizvodnju? Ne, jer smo to uništili u zadnjih 15 godina. Želimo, turizam? Ne, jer osim mora i sunca ništa posebno ne nudimo. Želimo li biti pomorska zemlja? Ne, jer uz to što se odričemo mora, ne ulažemo u ribarstvo niti ništa drugo vezano uz more? Želimo brodogradnju? Ne, jer već 15 godina ne proizvode brodove bez gubitaka. Želimo li biti društvo znanja? Ne, jer ne ulažemo dovoljno u znanje, a 50 % populacije nam je ili bez ili sa srednjom školom! Želimo li visoku tehnologiju? Ne, jer osim iznimaka, ni ne znamo što je to. Što mi želimo? Što nam je strategija za sljedećih 10 ili 20 godina? Mi toga nemamo, osim što nam je cilj EU. A što kad za dvije-tri godine postanemo članica? Što ćemo onda? Što će onda naši političari koristiti kao argument? Zbog EU smo do sad, mijenjali zakone, radili „reforme“, tu i tamo nekog uhapsili, odustali od ZERP-a, evo sad odustajemo i od dijela mora… A što kad postanemo članica EU? Što će nas onda pokretati? S čime će onda naši političari (svih stranaka) prikrivati svoju bezidejnost, nedostatak vizije, nemar, neznanje, bahatost? Netko je jednom rekao, ako ne znaš koji ti je cilj i kamo ideš, onda te svi putovi vode tamo! Quo vadis Hrvatska?

Pa zar se jaja nesmiju bacati na smeće ?