Mala odricanja čine velike promjene u životima drugih ljudi. Dokazale su to Barbara Hiller i Marijana Grec, mlade Slavonke koje su dva i pol mjeseca volontirale u malom selu Moyo u Ugandi. Tijekom dva i pol mjeseca provedena u toj siromašnoj afričkoj zemlji otkrile su snagu zajedništva, ljubavi prema drugima i ljepotu jednostavnog života. Ideja o odlasku u Afriku u njima je tinjala još od dječjih dana. Rješenje su pronašle u volontiranju, točnije u volonterskoj mreži Ante Gabrića u Zagrebu, osmišljenoj kao mjesto za edukaciju i potporu volonterima koji odlaze u misije u Afriku, Aziju ili Južnu Ameriku.
Oduševila ih ljuljačka od gume
Oni su im dali popis zemalja koje bi mogle izabrati za svoju plemenitu misiju. Opredijelile su se za Ugandu i nisu se pokajale. Angažirale su se u udruzi za skrb o djeci s teškoćama u razvoju, s kojom su radile fizikalne terapije i vježbe razgibavanja mišića. S mališanima su izrađivale različite ukrase, učile ih čitati i pisati te pripremale za život kada njihovi roditelji više ne budu živi. Smještene su bile u sirotištu, gdje su se svaki dan igrale sa štićenicima. Kako kažu, najviše ih se dojmilo siromaštvo kakvo prosječno dijete u Hrvatskoj ne može ni zamisliti.
– To je nešto što mi obično vidimo samo na fotografijama. Pomisliš kako su oni stvarno siromašni i jadni, i to je to. Ali kada odeš tamo i sve to doživiš svojim očima, tek onda shvatiš koliko smo mi zapravo sretni ovdje i koliko su sve one uobičajene stvari koje mi imamo, poput krova nad glavom, hrane, vode ili struje, zapravo luksuz – kaže Barbara. Afrika je, kažu, nešto posebno i neopisivo, nešto posve drukčije od svega što su do tada vidjele. Ono što su doživjele u ta dva i pol mjeseca naučilo ih je da trebaju cijeniti ono što imaju. Kada se suoče s nekim problemom, sjete se da to nije ništa u odnosu na ono na što svakodnevno nailazi stanovništvo u siromašnim ruralnim dijelovima Crnoga kontinenta. Tada shvate da si ne smiju dopustiti da ih opterećuju sitnice i da sreću treba tražiti u malim stvarima.
– U sirotištu su bile razbacane nekakve stare automobilske gume. Uzele smo jednu od njih, privezale je za drvo i napravile djeci ljuljačku. Djeca su bila oduševljena, sjedalo ih je po četvero i svaki dan su se ljuljala i igrala – prisjeća se Barbara, koja je o svom nezaboravnom iskustvu u Ugandi napisala i knjigu "Kuharica – recepti za uspješno volontiranje".
Budući da je i prije volontirala i putovala, Barbari nije bilo teško otići u Afriku, niti je tom odlukom iznenadila svoje bližnje i prijatelje. Imala je neke svoje strahove kako će to sve skupa izgledati, što je normalno kada odlazite u nešto potpuno novo, strano i drukčije, ali već samim dolaskom u selo svi ti strahovi su nestali.
– U Afriku bih išla još sto puta. To je nešto što te zaista jako promijeni. Postaneš puno zahvalniji i puno svjesniji svega što imaš, svega što mi zapravo uzimamo zdravo za gotovo. Toliko siromaštva s jedne, a tolika radost ljudi s druge strane svaki te dan iznenađuje i dotiče. To afričko iskustvo donijelo mi je puno toga što ću zaista cijeli život nositi u srcu – kaže Marijana. U Africi je svaki dan priča za sebe. Nije uvijek sve divno, prijete različite opasnosti, bolesti, ali događaji se ondje izmjenjuju takvom brzinom da jednostavno ne stignete razmišljati o teškoćama.
– Kada sam prvi put predavala u školi, bili su toliko oduševljeni bijelom učiteljicom da su dolazila i djeca iz drugih razreda i virila da me vide i čuju što ja to govorim – dodaje Marijana.
Čudo zvano bijela učiteljica
Kako to obično biva na takvim putovanjima, volonterke su se s nekom djecom i ljudima sprijateljile i uspostavile bliske odnose. Jedna je žena čak Marijani htjela dati dijete na posvajanje. To ju je dirnulo, ali morala se zahvaliti na ponudi. Barbara, pak, izdvaja socijalnu radnicu u sirotištu Lilian. Ona je u tom trenutku bila trudna, a njih dvije su je često obilazile, družile se s njom i zajedno gledale filmove. Katkad bi joj kupile neke stvari za učenike ili robu za njezino dijete. Nekoliko mjeseci poslije Lilian je rodila i javila Barbari da je dijete nazvala po njoj, što je nju ganulo do suza. Barbarina i Marijanina priča o volontiranju u Africi priča je o životima, običajima, siromaštvu i sreći.
– Svima preporučujemo da barem jednom u životu volontiraju. To je predivno iskustvo u kojem ništa ne gubite, samo dobivate – poručile su volonterke.
"Postaneš puno zahvalniji i puno svjesniji svega što imaš, svega što mi zapravo uzimamo zdravo za gotovo."