Nije jedan Hrvat uspio u inozemstvu, no malo ih je uspjelo u Japanu. Jedan od tih rijetkih Riječanin je Nikola Pavešić. Njemu je ondje uspjelo ostvariti karijeru do njegove 30. godine. Prije Japana, Nikola je najprije u Tanzaniji odradio praksu na Međunarodnom tribunalu za Ruandu. Završio je međunarodne odnose i pravo u Bologni, a magistrirao međunarodno trgovačko pravo na sveučilištu u Newcastleu.
Kriminala nema
– Trajalo je to nekih sedam-osam mjeseci, živio sam vrlo jeftino. Igrao sam i ragbi za tanzansku reprezentaciju – kaže Nikola. Nakon kratkog radnog staža u Zagrebu Nikola se prijavio za praksu na Sveučilištu Ujedinjenih naroda koje djeluje na 15-16 lokacija u svijetu, a sjedište mu je u Tokiju.
– Stigao sam na četiri mjeseca, a, evo, ostao već više od četiri godine. Osmislio sam i radio na sustavu za upravljanje projektima Pelikan, a kad je to završilo, kao konzultanta me angažirala američko-japanska venture capital tvrtka RBV koja se bavi anđeoskim ulaganjima. Ondje se bavim inovacijama i startupima – govori nam Nikola koji je donedavno vodio svoj projekt Justa, portal za zapošljavanje u startupima.
– Problem je Japana što kriza ondje traje još od 90-ih godina kad im je eksplodirao ekonomski balon. Njihova ekonomija otad lagano pada i sada su prisiljeni jako ulagati u inovacije. Japan danas zaostaje za Silicijskom dolinom ili Izraelom, iako su još jako bogata zemlja pa su tako nove tehnologije prioritet – kaže mladi Riječanin.
Iako Japanci, kaže, vole zapadnu kulturu, poput talijanske mode ili francuske kuhinje, još su podosta zatvoreni. Ondje radi samo milijun i pol stranaca pa je iskustvo Europljanina vrlo traženo. Nikola u Tokiju sada organizira Pioneers Asia, azijsku inačicu velikog austrijskog startup festivala Pioneers koji je nedavno gostovao i u Zagrebu s konferencijom Pioneers of the Balkans na kojemu je kao govornik nastupao i Nikola. S Pioneersovim organizatorima povezao se kad su oni prije nekoliko mjeseci organizirali jedan manji događaj u Japanu.
– Jezik je najveći problem, ima puno nivoa japanskog, teško ga je naučiti, pohvataš osnovno silom prilika, ali znanje japanskog jako puno pomaže u poslu. Sramežljivi Japanci engleski uglavnom ne govore. Prva dva tjedna nisam uopće išao u restorane jer nisam razumio što piše u menijima. Jeo sam samo sendviče iz dućana! No, u Tokiju koji ima 35 milijuna ljudi jer je gotovo spojen s Chibom, Yokohamom, Saitamom i drugim naseljima, kriminala uopće nema. Sve je maksimalno organizirano, gradski prijevoz je, primjerice, savršen. Stanovi su jako skupi, garsonijera košta tisuću dolara mjesečno, no može se jeftinije jesti. Svi restorani, bez obzira o kakvom je riječ, nude gablece za 50-60 kuna. I izaći se može a da nije preskupo – kaže Nikola.
Nogomet i bejzbol su sportovi broj jedan, a treći je – ragbi.
Ne ostajem zauvijek
– Svi su domaći igrači zaposleni u kompanijama koje posjeduju momčadi, ja sada igram za IBM-ovu momčad, kao stranac ne moram biti zaposlenik. Ragbi obožavam pa mi nije teško putovati tri sata vlakom na trening i do četiri puta tjedno. Japan ima najviše ragbijaških klubova i igrača na svijetu. Selo Sugadaira u brdima pokraj Nagana ima organiziran kompleks sa 120 ragbi-terena gdje se na pripremama, uz nas, svako ljeto okupi pet-šest tisuća ragbijaša. Imali su uspjeha na posljednjem SP-u, a sljedeće je upravo kod njih. Zapravo i namjeravam ostati dok mogu igrati, ipak ne bih ostao zauvijek – ističe Nikola Pavešić.
>> Za san o obećanoj zemlji riskiraju živote u malim gumenim čamcima
rekao sam da pametni putuju a drugi ostaju i politikuju. bolje crni kruh u hladu nego sunka na vrelom suncu. to je Balkan.