U četvrtak, zadnjeg dana predizborne kampanje u Srbiji, Mladenovac, gradić od 30-tak tisuća ljudi nadomak Beograda (nešto kao naša Velika Gorica u odnosu na Zagreb), postao je središtem dosad neviđenog političkog spektakla. U inače pustom šumadijskom gradiću, koji svojim žiteljima uglavnom služi samo kao spavaonica, jer većina njih radi u Beogradu, bilo je vrlo živo. Sa svih strana slijevale su se vesele rijeke ljudi i kolone automobila ka svom odredištu: “Prašnjavo poljanče” - jedna u korov zarasla livada na obodu grada - gdje se održavala završna konvencija predsjedničkog kandidata Luke Maksimovića, kodnog političkog imena Ljubiša Preletačević Beli.
Beli i njegov kreativni tim ljudi, u stvari njegovih prijatelja, tvore jezgro spontano izraslog pokreta otpora vladavine Aleksandra Vučića, koji ovih dana ozbiljno ljulja same temelje njegove vlasti. Nitko ne zna kako im je to uspjelo, jer se radi u biti više o umjetničkom performansu, parodiji političkog života u Srbiji, ogrezlog u korupciji, podaništvu i klanjanju ličnoj vlasti Aleksandra Vučića, nego o stvarnom političkom pokretu. Prvi je to put u povijesti parlamentarizma uopće da se na izborima kandidira izmišljena osoba. Međutim, postali su katalizatorom koji je pokrenuo nešto veće od njih samih, ventil za energiju koja je, frustrirana, dugo čekala da ju netko oslobodi. Radi se, dakle, o pokretu koji je prevazišao namjere svojih inicijatora. Beli je samo medij koji svojim performansima oslobađa svu tu nagomilanu energiju.
Belog tog dana nismo mogli nigdje pronaći, iako smo nekoliko puta obilazili kavanu “Kod Sižima”, odmah pored gradske tržnice, koju drži njegov otac. Sidžim je nadimak koji je Lukin otac naslijedio od njegova djeda, a, prema rječničkom objašnjenju, znači “uže kojim se veže krava na ispaši”, dok je narodsko značenje puno slikovitije i, kako su nam objasnili, označava “zamlatu”, “obješenjaka”, “čudaka”, “šaljivdžiju”. Beli je očito naslijedio puno tog duha od svojih predaka.
Andrej, njegov školski drug, ispričao nam je kako je Luka praktički odrastao družeći se s ljudima na tržnici, prepoznatljiv po nestašlucima i omiljen od svih. Još kao osnovac je nosio čiroki frizuru i oko sebe širio pozitivan duh. Stoga, kaže, ovo što danas radi za njega nije ništa novo i čudno, jer je uvijek pokretao ljude svojim performansima i zezancijom. Ne vjeruje da će ga ova iznenadna slava promijeniti. Uostalom, on je netko tko parodira umišljenu političku veličinu i kvarljivost ljudskog karaktera, tako da ga ta njegova parodija štiti od te danas rasprostanjene bolesti. Kako kaže, Luka nikad neće postati Beli, uvijek će biti Sidžim.
Da je ovo jedan autentičan i spontan pokret uvjerili smo se i sami prilikom intervjua koji smo vodili s Belim. Sve okreće na zezanciju i stalno se poigrava s ozbiljnošću. “Samo bez sikiracije”, uzrečica mu je kad god razgovor ode u ozbiljnije vode. Njegovi savjetnici, Miloš i Stevan, inače, glavni strateg kampanje, ispričali su se zbog kašnjenja jer je u Miloševu poljoprivrednu apoteku upravo bio stigao kamion koncentrata za stoku, pa su morali istovarati... Kampanja na vrhuncu, predzadnji dan, trebaju dati intervju za vodeći hrvatski list, a oni izbacuju vreće sa stočnom hranom. Njihovog voditelja kampanje, odlazeći iz Mladenovca, sreli smo na periferiji kako pješke ide kući.
Pomislio sam na sve one skupo plaćene timove stručnjaka ostalih kandidata, koji muku muče kako odgovoriti na maštovite i inovativne performanse skupine mladića koji sve to rade bez dinara, u pauzama istovaranja vreća s krmivom, i uopće, sve "pješke". Shvatio sam da su oni potpuno nesvjesni vlastitog uspjeha i da su ih upravo ta naivnost i spontanost dovele tu gdje jesu. I doista nije čudno da na tu vrstu nepatvorene iskrenosti svi ti medijski magovi i eksperti ne mogu pronaći pravi odgovor. Beli nije političar i nema politički program, a oni su navikli strategije raditi prema klasičnim obrascima napada na programe i ličnost političara. Beli je virtualan, nemaju ga gdje "udariti", jer se on već nalazi na mjestu gdje bi oni tek trebali stići sa svojom kritikom, i izvrće cijelu sliku naglavce.
Dosta ljudi iz samog Mladenovca i okolnih sela, iako podržavaju Belog, plašili su se doći na “Belovu konvenciju” zbog mogućnosti da ih netko prepozna i prijavi Vučićevom SNS-u da su bili, što bi, po njima, značilo gubitak posla. S druge strane, iste ti ljudi su morali s radnih mjesta organizirano autobusima ići na Vučićeve mitinge. Kako kažu, bar 50% tih ljudi iz autobusa neće glasovati za Vučića na izborima, upravo zbog poniženja koje im na taj način priređuje. To ćemo vidjeti na samim izborima, ali očito je da se Srbijom među ljudima širi strah kao da njome vlada Kim Jong Un, a ne demokratski izabran premijer s proeuropskom reputacijom i snažnom podrškom samog vrha EU.
Beli je jedini kandidat koji se usudio na otvorenom i bez naročite logistike organizirati skup svojih pristalica. Čak je i livada na kojoj je konvencija održana u privatnom vlasništvu, jer su im lokalne vlasti odbile ustupiti javni prostor za tu svrhu. Unatoč svemu tome, okupilo se mnoštvo ljudi, najviše mladih, obiteljski ljudi, majke sa sitnom djecom, koja su bila najupornija u skandiranju poznatih slogana “Ave Beli!” i “Samo jako!” Različite su procjene broja okupljenih. Moj je dojam da je svakako bilo preko 10 tisuća ljudi, dok je austrijska državna televizija izvijestila o 15 000 pristalica.
Program je bio podijeljen na dvije cjeline. Prvi dio bili su klasični politički govori, dok je drugi dio, u kome su nastupali Prilepak i Beli, bio neka vrsta umjetničkog političkog performansa, zbog čega su, kako je u uvodnom govoru rekao Stevan Vlajić, ljudi i došli. Voditelj programa bio je poznati srpski pisac mlađe generacije, Marko Vidojković. To razdvajanje programa na politički i performativni dio kao da je samo dodatno podvuklo svu posebnost fenomena zvanog “Beli”. Dok je publika sa strpljenjem i uz povremeno gunđanje ispratila političke govorancije, pojava Belog i njegov i Prilepkov nastup pratila je erupcija oduševljenja.
Čak ni onima koji podržavaju Belog nije dozvoljeno ponašati se tradicionalan politički način. Ljudi u Srbiji su takve zapaljive oporbene političke govorancije čuli bezbroj puta. Kod srednje i starije generacije još je prisutno sjećanje na vrijeme “petooktobarske revolucije” i rušenje Slobodana Miloševića izlaskom pola milujuna ljudi na ulice Beograda. Ali, to sjećanje budi gorčinu i sjećanje na kasniju “izdaju revolucije” od strane “Demokratske opozicije Srbije” (DOS). Takvi govori ostvaruju negativan efekt, po onoj narodnoj “spuštah se ja niz to uže…” i nikoga ne mogu pokrenuti. Ni najljuće prijetnje Aleksandru Vučiću i revolucionarni apeli za rušenje vlasti u slučaju krađe izbora, nisu mogli pobuditi entuzijazam. Ljudi su prizivali belog a čuo se i pokoji zvužduk.
Fenomen zvani “Beli” otpuhao je s pozornice povijesti suštinu klasičnog političkog djelovanja, kako opozicionog, tako i pozicionog. Za Belog suština oporbenog djelovanja, kako kaže, nije kritika, nego - veselje. Kada Beli kaže “Veselite se, ljudi!”, svi padaju u trans, i ljuljaju se temelji političkog autoriteta i države. To je potpuno nova paradigma političkog djelovanja. Kritika je nemoćna pred autoritetom, ne može raskrinkati tajnu na kojoj počiva. Prosvjetiteljska racionalnost nije odgovor na tajnu vlasti i pokoravanja. Odgovor je Beli, njegova parodija vlasti, humor kojim izvrgava poruzi i skida s trona umišljene autoritete.
Na binu su ga unijeli na nosiljci, poput Cezara, u bijelom odijelu i s pobjedničkim vijencem na glavi. Gomila u deliriju a on maše lagano rukom. Potom on i Prilepak izvode operski duel, u kojem ga njegov vjerni sluga kritizira da je nepromišljeno i bez novca ušao u sve ovo, a Beli mu ženskim altom odgovara da se on pouzda u narod i da će od naroda uzeti pare. Masa prihvaća igru i skandira “Prilepak, pederu!” (parodijsko izvrtanje poznatog opozicionog slogana: “Vučiću, pederu!”), na što Beli dramatičnim glasom obećava da više neće biti zao, da će krasti ali da će davati i narodu. Umjetnički efekt je potpun, katarza savršena, suština vlasti je ogoljena.
Beli vodi narod kroz čistilište od negativnih emocija i uči ga kako da se veseljem suprotstavi sili. To je trenutak jači od svake revolucije i uličnog prevrata. To je unutarnje oslobođenje, lišavanje duše od vlasti straha. Pred takvom dušom sila je nemoćna. To je smijeh pred kojim kumiri padaju ničice. Parodija je pobjeda nad moći, a paradoks pobjeda nad demagogijom. Ili, da završimo u duhu belog: “Beli silu ne moli!”
> > Izmislili kandidata i osvojili drugo mjesto na izborima u Srbiji
Beli jaaavi se!