I dok papa Franjo neumorno obilazi većinske muslimanske zemlje ne bi li u njima osigurao prihvatljive životne uvjete za svoje manjinske katoličke zajednice, dotle njegov prethodnik, bivši papa Benedikt XVI., koji se bio „zakleo“ da se nakon odreknuća od papinstva neće više pojavljivati u javnosti, ne miruje nego mu priprema uistinu jednu podlu „klizaljku“.
Naime, sve ono što je papa Franjo postigao ne samo u otvaranju Crkve prema svijetu u kojemu djeluje nego posebno u borbi protiv najvećeg zla koje rastače Katoličku crkvu od njezina postojanja do danas – protiv u Crkvi prešutno odobravanog i stoljećima zataškavanog svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece, mladića, djevojaka i časnih sestara – obezvrijedio je i svu krivnju i odgovornost za to neoprostivo zlo pripisao ne zlostavljačima u Crkvi, svećenicima i biskupima, nego procesima sekularizacije, potom seksualnoj revoluciji šezdesetih godina, đavlu i, zamislite te nebuloze, zaključcima Drugoga vatikanskog koncila.
Polazeći od te pretpostavke, ne čudi stoga da je bivši papa upravo u četvrtak 11. travnja 2019., u vrijeme kad je papa Franjo ljubio stopala političkim vođama Južnoga Sudana da bi zaustavili bratoubilačko krvoproliće u svojoj zemlji, u bavarskome katoličkom listu „Klerusblatt“ (Kleričke novine) objavio opsežan članak o krizi u Katoličkoj crkvi i njezinim uzrocima i time dao do znanja da je fizički i psihički „zdrav“ i da se ne želi povući iz javnosti, nego u bitnome na nju utjecati.
Spomenuto Benediktovo pismo izazvalo je oprečne reakcije – s jedne strane veliko oduševljenje među onima koji nikada nisu prihvatili Drugi vatikanski koncil ni njime proklamirani „aggiornamento“, nego su uvijek čeznuli za povratkom u pretkoncilsko vrijeme; s druge strane, u iskazima žrtava seksualnog zlostavljanja navodi se da je riječ o potpuno krivom, promašenom, uznemirujućem „predmodernom mišljenju“ koje ne dovodi do rješenja postojećeg stanja, nego ga još više produbljuje.
Zapanjujuće je, ističu neki američki katolički teolozi, da se jednu slobodarsku kulturu i jednu naprednu teologiju ovim pismom proglašava odgovornom za unutarnje i strukturalne probleme Crkve. Zapravo, riječ je o, kao oni navode, jednome „besramnom pismu“ kojim se sistemsko seksualno zlostavljanje djece u Crkvi i njegovo prikrivanje proglašava „rezultatom društvenih gibanja šezdesetih godina i propašću moralne teologije“.
A upravo je Joseph Ratzinger bio jedan od onih koji nije imao hrabrosti ni kao intelektualac ni kao teolog suprotstaviti se idejama koje su u to vrijeme 1960.-ih godina promovirali ne samo sekularni pronositelji općih ljudskih sloboda pa tako i seksualnih sloboda nego i katolički teolozi koji su iznijeli sav teret Drugoga vatikanskog sabora (1962.-1965.) i njegovim zaključcima otvorili novu i neispisanu stranicu Katoličke crkve. Ne, nažalost, bivši papa nije imao hrabrosti, nego je, suprotno očekivanjima, postupio kao i prigodom odreknuća od papinstva – sasvim kukavički.
Naime, on je te davne 1969. godine zbog straha od „predstavnika seksualne revolucije“ dao ostavku na mjesto dekana jednoga od najprestižnijih njemačkih (ali svjetskih) katoličkih bogoslovnih fakulteta, onoga u Tübingenu, i otišao u Regensburg, u bavarsku provinciju, i tu nastavio živjeti sa sestrom i bratom Georgom koji već desetljećima vodi katedralni zbor u kojemu je, kako je nedavno otkriveno, od 1945. do 2015. bilo tjelesno i seksualno zlostavljano ukupno 547 nekadašnjih članova toga zbora u kojemu su, da ne bude zabune, kao učitelji djelovali raniji pripadnici SA, SS i NSDAP. Žrtve tih zlostavljanja u svojim tužbama navode i odgovornost Georga Ratzingera koji je to morao znati, a ništa nije poduzimao da se to spriječi. Teško je vjerovati da za to nije znao i brat mu Joseph.
Mnogi će se upitati zašto je bivšemu papi, koji je bio obećao da će u svemu podržavati odluke i rad pape Franje, sve ovo bilo potrebno, zašto upravo sada ovim pismom potkopava Franjine plemenite namjere. Bit ću slobodan reći sljedeće: papa Franjo dirnuo je u „osinje gnijezdo“ koje se počelo “rojiti” početkom 2010. godine, upravo u vrijeme papinstva Benedikta XVI., dirnuo je u nešto što se stoljećima prikrivalo i o čemu se šutjelo, a sve zbog čuvanja “ugleda Crkve”, a što je – treba to jasno i glasno reći – sam Benedikt dugo vremena činio, posebno dok je bio na čelu Kongregacije za nauk vjere (1981.-2005.).
Međutim, kad već kao papa (2005.-2013.) nije imao kud, prihvatio je i – stiješnjen u kut – 2010. podržao „akciju“ protiv svećeničkog seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Međutim, „zavaljanu“ grudu istine o zlostavljanju papa Franjo nije želio zaustaviti. On ju je dalje gurao, što se očito Benediktu nije svidjelo pa je učinio sve – a što u cijelosti potvrđuje i sadržaj i nakana ovoga pisma, nastalog, kako sam kaže, na bilješkama sa zasjedanja Biskupske sinode „Zaštita maloljetnika u Crkvi“, održane u Vatikanu od 21. do 24. veljače 2019. – da unatoč najavama o velikim promjenama ova sinoda ne uspije nego da doživi gotovo pa puni fijasko.
I umjesto da u ovo korizmeno vrijeme izvrši ispit savjesti i prizna svoj dio odgovornosti za sve ovo zlo, bivši papa Benedikt XVI. odjednom bez ikakve zadrške za sve okrivljuje koga drugoga ako ne – đavla, sekularizaciju, seksualnu revoluciju 1968. i Drugi vatikanski koncil. Da neki od nas ne pamtimo to vrijeme i da ne znamo ništa o suvremenim zbivanjima u Crkvi, mogli bismo mu i povjerovati, ali ovako teško da bi mu u tu njegovu priču bez ikakve njegove odgovornosti za prikrivanje zlodjela svećeničkog zlostavljanja djece u Crkvi povjerovala i moja trogodišnja unučica Marta.
>> Pogledaj video: Papa Franjo u Abu Dhabiju
Kako vas u Večernjem nije stid da ste dali Markešiću da piše o crkvi? Pa on je za vrijeme Jugoslavije bio kolumnist lista Komunist (da, baš tako) u kojem je bio zadužen za pljuvanje po Katoličkoj crkvi. Zar takvo što moramo imati i danas u Hrvatskoj? Ispod svake razine.