Ne, nisam gledao posljednju Frljićevu predstavu. Nemam ni namjeru. A, eto, svejedno ću govoriti o njoj!
Iako su novinari već po definiciji mazohisti navikli izlagati se nemilosti svakakvih obijesnih karaktera, ipak nisam toliki mučenik kao, recimo, Zlatko Hasanbegović. Ili pak Davor Bernardić. Posljednji put Frljića sam gledao baš u Kerempuhu no, iako predstava barem izravno nije govorila o hrvatskom, već o slovenskom društvu, ostao sam fizički iscrpljen tom manipulativnom nemaštovitom histeričnom farsom, na razini jednog netalentiranog agresivnog tinejdžera frustriranog što svoj školski igrokaz ne može prirediti na kontinentalnim razmjerima, da se Zemlja trese, već je osuđen na subvencionirane turneje po balkanskom subkontinentu. Još tad sam presudio da bi svako daljnje izlaganje Frljiću u mojem slučaju bilo krajnji dokaz neoprostivog mazohizma, duboki nedostatak samopoštovanja. Da ne govorimo da je mazohistička podložnost zapravo nešto što Frljić zapravo sa sadističkim užitkom unaprijed zahtijeva od svoje publike.
Od pristajanja da im glave vire kroz rupu na podu pa do rezanja osobnih iskaznica. Legitimaciju, molim! Ne traži taj kazališni Che Guevara normalnu interakciju s publikom, zanima ga prije svega ekshibicija moći nad gledateljem. Da može, svakom bi uperio lampu u lice: Priznaj, sunce ti nacionalističko! Potpiši, smeće revizionističko! Reci lijepo da si kukavni licemjerni ološ koji je izdao Jugu i skrenuo s opjevanog puta! Iako su ga iz Poljske gotovo protjerali, a bečki kritičari ga pokopali kao nikog prije njega, on još uvijek nalazi sponzore, no, na svu sreću, takvi više ne mogu dobiti poziciju moći pa nećemo saznati koliko glava bi se zakotrljalo kad bi takav dobio pet minuta apsolutne vlasti. Nemam ništa protiv ruganja licemjerju političke desnice pa čak niti protiv duhovitog ismijavanja nečeg što osobno smatram vrijednošću, poput domovine, vjere ili obitelji. Jer, sve ima svoje lice i naličje. No, ovo je ona najgora vrsta satire, koja sebe nikad ne gleda u ogledalo, usiljena farsa bez imalo duhovitosti, jeftini javni obračun s privatnim neprijateljima. Da je netko u Frljićevom stilu na njegovu glavu nabio glavu svinje, ili pak njegovu njušku na tijelo svinje, tad bi to odmah bilo proglašeno pozivom na linč i pokrenulo skandal nacionalnih razmjera. U nadzor bi bile pozvane tri međunarodne misije. Jer, Frljić za sebe tvrdi da je on u svakom mogućem pogledu manjina. A kada se neka većina grubo izruguje nekom manjincu, tada, jelte, to više nije satira već – govor mržnje.
Ne zanima mene zapravo Frljić koliko oni koji hrle na njegove predstave. Naravno, za razliku od Frljića, neću tražiti od njih da se “legitimišu” ni da išta priznaju. Možda jedino od “šefa oporbe”, koji 2018. kreće u pravednički boj protiv – satiranja satire. Na oduševljenje desnice i užas onog preostalog dijela SDP-a koji ga još podržava, Bernardić se našao rame uz rame sa Željkom Markić, energično zahtijevajući od premijera: Zaustavite cenzuru na Facebooku! Tko vam je bolji, Oliver Frljić ili John Oliver? Pita šef oporbe, nastavljajući svoju apsurdnu kampanju kanonadom sličnih pitalica. Netko bi mu mogao uzvratiti: Što vam je bolje, Davor Bernardić ili glavica zelja? No, ja neću, jer volim kiseli kupus, a drag mi je i Davor. Frljić je barem sad na odgovarajućem mjestu – u satiričkom kazalištu. Bila satira doba ili loša, jazavac se još jednom slavodobitno vratio u Kerempuh. No, pita li se Bernardić što je njegov zadatak na mjestu šefa oporbe? “Vrhunac satire je da me satiričari satiriziraju dok se borim za satiru! Mislite da mi je lako? Nije. Je li bitno da je meni lako? Nije”, objašnjava Bernardić. Ali, eto, on se rado žrtvuje za satiru, za sve nas nosi taj križ.
Umjesto da se tuče s Plenkovićem na pitanjima koja doista jesu važna, Bernardić se nadmeće s Pernarom, što je izgubljena bitka, jer se Pernar šegači svjesno, dok Bero tek shvaća da mu se zbog nečeg rugaju. Nema veze što evo već cijeli tjedan prošao, a da šef oporbe nije prozvao premijera i zahtijevao da pojasni naciji zašto Vlada opravdava MOL-ovu odluku o gašenju pogona u sisačkoj rafineriji. Ne, objašnjava Bernardić, to što na FB-u vodim kampanju za satiru ne znači da ne vidim Uljanik, Sisak ili fondove, “ali ne možemo u nekoliko dana pobijediti na tisuću fronti, zato idemo temu po temu”. Prvo satira, pa onda Sisak. Prvo farsa o Frljićevom “geniju”, pa tek onda sve ostalo. Nakon svega, u RH bi zapravo trebalo dekretom zabraniti satiru, jer se tisućiti put dokazalo da stvarnost u Hrvata 1000 puta nadmašuje sve što su satiričari u stanju smisliti. Što će vam News Bar? Idite na Bernardićev profil na FB-u!
Dobro ste napisali o Frljićevom uratku: "manipulativnom nemaštovitom histeričnom farsom, na razini jednog netalentiranog agresivnog tinejdžera frustriranog..." Slično mu je kao "bosanskomrežiseru" u Der Standardu 2016. prikazao Ronald Pohl: "75 Minuten den unangenehmen Geruch von Schulkabarett." ,- 75 Minuta neugodnogg zadaha školskog kabarea". Još je napisao da je riječ o "idiotische Performance". Ne treba prijevod.