Zbog vrućine prozori su na polupodrumskom prostoru Centra za socijalnu skrb u Đakovu otvoreni. Ljudi koji ondje rade, njih dvadesetak, prije koji tjedan pukim su slučajem ostali živi, na radnom mjestu ubijeno je dvoje njihovih kolega – socijalna radnica Blaženka Poplašen i pravnik Ivan Pavić.
“Jel’ još ne rade? Ma, i treba ih pobiti”, čuju kroz te otvorene prozore nekoliko dana nakon napada. Dubravka Petrović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Đakovu, na to je zavapila: Mi ne možemo dalje!
Jer, što mogu učiniti kad to čuju? Zapravo ništa. Nastaviti raditi, primati stranke, klijente i provoditi obveze, prava i zakone koje im je delegirala država. Mogu li izaći na ulice i vikati “zakazao je sustav”, kako je to u Hrvatskoj postalo popularno lakonski reći kad se dogodi neka tragedija. A tko je taj sustav i koga mi to zapravo prozivamo kada bolesna žena ubije vlastito dijete, kao što se dogodilo u Puli, kad otac baci vlastitu djecu s balkona, kao što je bilo na Pagu, ili kad susjeda dovede pothranjeno zlostavljano dijete u bolnicu u Zagrebu, a vozač pod utjecajem droge pokosi automobile ispred sebe na naplatnim kućicama, kao što je bilo u Svetoj Heleni?
Pravo je pitanje: očekujemo li od socijalnih radnika da obilaze od kuće do kuće kako bi spasili negdje neko zapušteno dijete, ili ono ipak ima bliže ili daljnje članove obitelji, susjede, tete u vrtiću, nastavnike u školi, pedijatra kojem će se upaliti alarmna lampica ako ga dugo nisu vidjeli? Ne, u pravilu mi svi čekamo tragediju i onda okrivimo – sustav.
A jedan maleni dio toga sustava, kao što su zaposlenici Centra za socijalnu skrbu u Đakovu onda od svojih štićenika čuju riječi s početka teksta, što njima donosi dodatne traume, ali puno govori i o nama kao ljudima, poručuje i dr. Herman Vukušić, psihijatar sa zagrebačkog Rebra, koji je s kolegicama početkom tjedna otišao u Đakovo pružiti im stručnu pomoć.
– Kako su takve riječi djelovale na te ljude! Bez obzira koliko tko bio u potrebi, nitko nema samo prava, postoje i obveze, a jedna od temeljnih obaveza je razumijevanje boli i patnje, što nama očito kao društvu nedostaje. Moja je osobna opservacija da nauštrb ljudskih prava mi imamo materijalne i ljudske žrtve, što ne znači da se ljudska prava trebaju kršiti, ali ona su u ovoj domeni posve pogrešno shvaćena. Struka nema dovoljno širok prostor djelovanja, a socijalna skrb nije otok u moru. Problem će se dogoditi kada ne funkcionira cijeli državni sustav, a ne jedna njegova karika. Svi smo mi sustav! Društvo je zakazalo kada netko objavi u komentarima na portalima “I treba ih ubijati”. Kakvo smo mi društvo kad netko treći dan nakon tragedije u Đakovu kaže nek se puca po njima jer još nisu otvorili vrata?! – pita dr. Vukušić koji je nedavno u bolnici u kojoj radi okupio stručnjake iz područja socijalne skrbi i psihijatrije na raspravi o temi nasilja i društva.
Emotivno zanemarivanje
Za tim stolom na Rebru potaknuo je predstavnike ljudi koji čine “sustav” da otvore dušu. Pa se tako moglo čuti jednu od “žena iz sustava” koja je činila sve moguće u užasnom razvodu visokoobrazovanih roditelja koji su svojim obračunima vlastito dijete otjerali na psihijatriju te molila djetetovu tetu može li pomoći, prvenstveno djetetu, i dobila samo jedno kratko “ne”. Takve priče ne dolaze do javnosti, a riječ je o tragediji. O tragediji u kojoj je dijete žrtva i za koje će “sutra” svi graknuti da je zakazao sustav. Nitko, kako su poručili stručnjaci, ne postavlja pitanje odgovornosti roditelja za odnos prema djeca, a na kraju se uvijek ispostavi da su za neki problem znali i susjedi i obitelj itd.
– Nekako je postala mantra kada se nešto dogodi da se lakonski govori da je zakazao sustav. Tko je taj sustav? Ne bježeći od odgovornosti stručnjaka, moram reći da je sustav cijelo društvo. Čini mi se da smo od te naše namjere da se apsolutno priznaju i zaštite ljudska prava zanemarili činjenicu da se time mogu lakše povrijediti prava drugih. Kao socijalna radnica zagovarateljica sam ljudskih prava i mislim da ih nikad nema previše, ali su ona sama po sebi u redu, ako ta osoba svojim ponašanjem ne šteti drugome. Tražiti krivca među stručnjacima zapravo je samo zadovoljavanje dnevnih apetita javnosti, dugoročno to ne riješavam problem. Da uđete u bilo koji Centar za socijalnu skrb kad se u 9 ujutro prijavi obiteljsko nasilje, to znači da je to prioritet. Odmah se počinje raditi, a zašto traje – uključuje se policija, radi saslušanje, traga za mjestom u sigurnoj kući itd. Vi za to morate imate ljude, a ti isti ljudi tog dana mogu imati pozive na sud, terene, obitelji u obradi... Mi ne bismo smjeli moliti dom da primi neko dijete, a da ne govorim o nasilju nad starijima koji su potpuno zaboravljeni. Kao praktičari vidimo da se obitelj jako mijenja na gore, nekad je obitelj bila ozbiljan suradnik u riješavanju situacije, danas obitelji ili nema ili su članovi otuđeni. Danas preuzimanje brige za drugog više nije u prvom planu. Nekad smo odgajani da su braća i sestre važni, da ćete dijete, muža staviti ispred vlastite potrebe, danas to nije tako. Nažalost jako se mijenjamo i moramo početi pozitivno stavljati u prvi plan u smislu njegovanja obiteljskog života i odnosa jer u protivnom ćemo zaista otići u jedan teški egoizam. Danas nitko neće preuzeti odgovornost, a kako to očekivati kad se na najvišim razinama svi proglašavaju nedužnima – govori Štefica Karačić, predsjednica Udruge socijalnih radnika, dodajući kako je njezino mišljenje da u najtežim slučajevima treba dobro protresti pravosuđe koje, kako tvrdi, svaki put ostane izvan analize i procjene.
– To njihovo silno odlaganje donošenja odluke ozbiljan je problem. Imamo ili dugotrajne postupke ili postupke gdje se jako vodi računa o Zakonu o kaznenom postupku kako se ne bi povrijedilo pravo procesuiranja i onda to beskonačno traje – dodaje Karačić.
U prilog tome dr. Vukušić će reći kako kod nas nikad nije, primjerice, podnesena ni jedna optužnica za emotivno zanemarivanje. Ni jedna!
– Kakvu mi kao društvo šaljemo poruku? – pita taj psihijatar.
Zlostavljač koji nije osuđen jednostavno nije zlostavljač, to je poruka i to su okolnosti u kojima živimo i u kojima žive djeca, najosjetljivije žrtve, jer oni se sami ne mogu ni braniti ni boriti. O patnji djece i gdje su ona u “sustavu” svaki dan svjedoče u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba koju je pokrenula prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
– U Poklinici smo primili više od 18 tisuća djece, najviše njih žrtve su obiteljskog nasilja. Imali smo 1600 seksualno zlostavljane djece. U prošloj godini 200 djece žrtava i svjedoka obiteljskog nasilja. Naši podaci pokazuju da je svako peto dijete u Hrvatskoj seksualno zlostavljano, do 25 posto emocionalno, a 15 do 25 posto fizički zlostavljano. Najčešće su počinitelji roditelji i bliski članovi obitelji, stoga od koga štitimo tu djecu – od roditelja. Oni koji su na strani žrtava neminovno se susreću s bijesom počinitelja. Dakle, mi se susrećemo s bijesom roditelja koji u zadnje vrijeme rade pritiske preko društvenih mreža, pozivaju na linč. I dalje krše dječja prava, objavljuju o njima podatke, njihove nalaze, fotografije i videa djece i nitko ne reagira – rekla je za spomenutim okruglim stolom prof. Buljan Flander.
Jasno je koliko to sve stvara atmosferu nezaštićenosti i podcjenjivanja struke pa ne čudi da je krajnji rezultat ovo što danas imamo – prst uperen u “sustav” i zakamuflirana osobna odgovornost. S obzirom na današnji način života i dostupnost društvenih mreža virtualni svijet postao je još jedna otvorena pozornica na kojoj se bez ograde i dvojbe proziva sustav. Brzo i besplatno te bez sankcija pošalje se prijetnja “sustavu”. Mehanizam kontrole ne postoji i samo jedan od zahtjeva koje će sročiti stručnjaci ide upravo u tom smjeru. Tražit će uspostavljanje pravila u takvim slučajevima i odgovornost kada xy na Facebooku napiše da ih je “u Đakovu trebalo pobiti”. Tražit će, a i obećava im se već odavno zakonsko uvođenje da zaposleni u socijali imaju status službene osobe. Nedavno su isto to dobili zaposleni u zdravstvu, još jednom resoru koji je često na meti kad zakaže sustav. Pirova je to pobjeda jer gdje smo svi skupa danas dospjeli kad moramo kaznenim sankcijama prijetiti kako bismo spriječili da netko istuče medicinsku sestru, prijeti smrću socijalnoj radnici...?
Zlo nečinjenjem
– Nažalost u svom radu često svjedočim različitim situacijama koje su posljedica općeprihvaćene sintagme „zakazao je sustav“. Radim u sustavu u kojem svakodnevno vrlo savjesno i odgovorno radi nekoliko desetaka tisuća vrijednih ljudi. Čine nevjerojatne stvari. Svakodnevno se može ispisati na tisuće prekrasnih priča koje jedan čovjek čini za drugoga, ne samo zato što to trebaju ili moraju, to čine s ljubavlju i požrtvovanošću, jer to žele. Velika većina njih je samozatajna, za svoj rad ne traže nagrade ni priznanja. Međutim, umjesto nagrade i priznanja ponekad baš oni budu izloženi verbalnoj agresiji pojedinaca koji kao svoj alibi navode riječi „zakazao je sustav“ ili „odgovoran je sustav“. Početkom ove godine svjedočili smo verbalnom i fizičkom napadu na medicinske sestre i liječnike u dvjema zagrebačkim bolnicama i tada je prozvan sustav iako su incidente izazvale osobe s imenom i prezimenom. Budući da je prozvan sustav, pojedinci, ali doista pojedinci, za postizanje svojih ciljeva, a ponekad i za pranje vlastite savjesti, krive sve nas u sustavu. Tako je za postizanje svog cilja nakon navedenih incidenata jedna gospođa rekla medicinskoj sestri: „Koliko ste zaslužili, malo vas i tuku“. Da apsurd bude veći, medicinska sestra nije imala nikakve veze ni mogućnosti utjecati na rješavanje potrebe koju je gospođa imala, ali po mišljenju te gospođe odgovorni su svi u sustavu zdravstva – govori Ana Ljubas, pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo KBC-a Zagreb.
Kako kaže ta magistra sestrinstva koja je na Rebru 36 godina, kada govorimo o društvu i sustavu, nemojmo zaboraviti da se sustavi temelje na institucionalizaciji i pravu, a društvo na moralnim normama i sustavu vrijednosti.
– Nije li možda više zakazala savjest društva nego sustav. Jesu li pojedinac, obitelj ili zajednica učinili sve ili barem nešto da se tragedije spriječe ili smo samo okrenuli glavu? Mislim da su za propust, pogrešku i zlo uvijek odgovorni pojedinci. Odgovorni su pojedinci koji su prouzročili zlo, ali i svaki pojedinac koji je znao ili slutio da može doći do nemilog događaja, a ništa nije poduzeo da zlo spriječi. Odgovoran je za zlo nečinjenjem – poručuje ta žena koja tijekom svih tih godina odnosno desetljeća u našoj najvećoj bolnici i danas ipak s radošću dolazi svaki dan na posao i svjedoči svemu što se promijenilo i mijenja. Smatra da je neizbježno na društvo utjecao rat, a da su moderni trendovi i razvoj tehnologije sigurno promijenili vrijednosti.
– Htjeli mi to priznati ili ne, sve navedeno nas je pomalo osiromašilo u davanju. Siromaštvo davanja osoblja i pacijenata iskazuje se u davanju lijepih riječi. Svi smo toga svjesni, ali bojim se da svi ne dajemo jednak doprinos shvaćanju situacije. Danas više nego ikada potrebno je da medicinske sestre štite najveću dobrobit bolesnika i članova obitelji, ali jednako je važno da bolesnik i članovi obitelji poštuju i štite čast i dostojanstvo medicinskih sestara. Mislim da je moj rast i rast moje generacije kroz sestrinstvo bio lakši nego današnjim generacijama. Nerijetko ćete čuti da su ove današnje generacije drukčije. Ne bih se s time složila. Drukčije je okružje i na cijeni su druge vrijednosti u kojima današnje generacije odrastaju. Njima je danas puno teže. Jedina srednja škola koja traje pet godina je škola za medicinske sestre. Što je to što ih vuče da idu u školu godinu dana dulje nego njihove kolegice i kolege? Što je to što ih vuče da uče pet godina kako bi skrbili za ljude u potrebi i nemoćne, ponekad i za one za koje obitelj ne mari? Još uvijek ima onih koje vuče ljubav prema čovjeku. Oni ne kažu da je sustav zakazao – govori Ljubas.
Svi naši sugovornici svjesni su da pogriješiti i nešto važno propustiti može svatko od njih. Baš kao i svatko u svom radu, ali i u svom životu, u svojoj obitelji. No, odgovornost je ipak na svakom pojedincu.
Mišlju. Rječju. Djelom. Propustom.