Tog ledenog jesenskog jutra, dok je Vukovar podrhtavao od tenkovskih gusjenica, Violeta Grdić shvatila je da je kraj. "Više se ne možemo braniti, idemo u pregovore", čulo se sa svih strana. To za nju, međutim, nije bila opcija.
– U trenutku sam odlučila da se neću predati, nisam mogla zamisliti što bih ja kao braniteljica mogla proći padnem li im u ruke. Mislila sam: ili ću proći ili ću poginuti negdje usput, ali se predati neću – prisjeća se danas 47-godišnja Vukovarka.
U proboj je krenula s grupom od 35 ljudi, branitelja i civila, okupljenih kod tržnice u Borovu naselju. Pod snažnom mitraljeskom vatrom krenuli su uz kanal prema Bogdanovcima, no dva dana kasnije, Violeta se izdvojila s dvojicom Tigrova – Damirom Pučakom iz Kutine i Mladenom Dugorepcem iz Marije Bistrice – s kojima je pregazila kanal kod mosta i s druge strane u visokoj travi preležala cijeli dan jer je već bilo svanulo. Kad je pala noć, puzali su do šume, napredujući prema silosu, u nadi da će zaobići Bršadin. Tko je mogao znati da će svi troje biti ranjeni, da će im se slika posve izokrenuti, da će zalutati. Naletjeli su na poteznu rasprskavajuću minu, ona je zaradila šest gelera u desnu nogu, stopalo, potkoljenicu i natkoljenicu, ali odustajanja nije bilo. Tek uzaludnog lutanja, pa su se u jednom trenutku našli na Orlovači, srećom, neopaženi. Uzeli su potom, preko njiva, pravac prema Pačetinu gdje ih je mještanin izdao pa su, bježeći pred ruljom naoružanom noževima, spas pronašli u kukuruzu, ležali i čekali noć. Izranjavani i teška koraka uputili su se prema Tordincima i stigli u Vinkovce. Kada su tog 30. studenoga, deset dana nakon proboja iz opkoljenog Vukovara ušli u Malu Bosnu, nitko ondje nije prepoznao da je ona žena. Kako je, zapravo, sve počelo?
Auto doktorice Bosanac
– Nisam mogla sjediti kod kuće dok se uokolo pucalo, a da ne znam što se događa, tko me, zašto i odakle napada. Moj pokojni tata Ivan me učio: "Nemoj nikad prva, ali ako te diraju, vrati trostruko." Bili smo prisiljeni. Bačeni u tu situaciju – tumači Violeta, koja se priključila obrani iz Mjesne zajednice Nikole Demonje.
O oružju, priznaje, nije imala pojma, kako i bi? Uz suborce je brzo naučila rukovati automatskom puškom, bombom, doznala je od njih na kojim je dijelovima tenk najosjetljiviji, kako se puškom može gađati i pogoditi zrakoplov u brišućem letu.
– U početku nije bilo dovoljno oružja pa sam organizirala sanitet. Ranjene branitelje previjala sam u podrumu mjesne zajednice, kad je bilo moguće, prebacivala ih u okolne kuće ili u Borovo Commerce. Vozila sam auto doktorice Vesne Bosanac dok ga granate nisu raznijele – priča Violeta pa se mislima vraća prema zadnjim danima studenoga, kada je u Vinkovcima odbila operaciju noge kako bi što prije bila s majkom i sedmogodišnjom kćeri koje je još u rujnu izvela iz Vukovara.
365 dana nesanice
– Bila sam mirna jer su njih dvije na sigurnom, a ja sam se morala brinuti samo o sebi. Lakše sam donijela i odluku da idem u proboj. Poslije su mi rekli da je kći, čekajući da se vratim, imala noćne more, noću vikala: "Mama ne idi, tamo se puca" – kaže.
I ona dobro zna što su noćne more. Časnička namjesnica HV-a, koja je karijeru gradila u 204., kasnije i 5. gardijskoj brigadi, kao pripadnica samostalne izvidničke satnije odlazila na teren u zadarsko zaleđe i na južno bojište, stjecala znanja na vojnom učilištu Petar Zrinski, sudjelovala u akcijama Bljesak i Oluja, već 1999. otišla je u mirovinu.
PTSP, priznaje, postao je prežestok, nepodnošljiv. Cijelu godinu, nakon Oluje, nije usnula ni jedne noći. Kroz život je išla kao samohrana majka, a danas se ima čemu veseliti. Osmijeh dvoje unuka brzo je podsjeti zašto se opet, kao i nekoć 1991., vrijedi boriti.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.
