Nimalo sretan zbog svoje odluke, Brbić je pozvao Mariovog oca Ivana i priopćio mu odluku da će Hajduk prihvatiti ponudu Catanije, te kako bi bilo dobro da je prihvate i oni.
Činilo se kako će još jedan mladi tić odlepršati iz Hajdukova gnijezda, no na veliko Brbićevo iznenađenje, Mario je odbio transfer. Nije ga odobrovoljila ni predsjednikova pozivnica da se automobilom vrati ranije od momčadi iz Đakova.
Mjeseci neizvjesnosti
- Čim sam ga vidio na vratima, sve mi je bilo jasno, njegovo lice sve mi je govorilo. Znao sam da mu se ne ide, a ni mi kao obitelj nismo bili spremni na njegov odlazak u inozemstvo. Možda će nekima koji jedva čekaju otići to biti čudno, no mi smo Pašalići takvi – ispričao nam je Mariov otac Ivan, koji nije želio nagovarati sina na odlazak.
A imao je razloga. Njegova građevinska tvrtka ima jako puno problema s nenaplaćenim potraživanjima i svježi kapital bi mu i te kako dobro došao.
- Nije nam baš bajna financijska situacija, ali ne želim rješavati svoje probleme preko leđa djeteta – kazao je Pašalić stariji.
O cijelom slučaju ni Mario nije želio previše govoriti.
- Kad sam saznao za ponudu, bio je to pozitivan šok za mene. Nakon samo par odigranih utakmica, stigla je ponuda iz Serie A i to iz kluba iz sredine ljestvice. No niti jednog trenutka nisam razmišljao o odlasku, želio sam ostati i razvijati se u Hajduku, a za inozemstvo će biti vremena – bilo je sve što je želio reći na tu temu.
Uz dodatak kako je zadovoljan odnosom kluba i predsjednika Brbića.
- Znam u kakvoj je klub situaciji i da je novac potreban, ali drago mi je da me nisu nagovarali i vršili pritisak na mene. Klub je bio korektan prema meni i to mi jako puno znači. Bit će valjda još ponuda, samo da ja nastavim s dobrim igrama. A i Hajduk je preživljavao do sada, preživjet će i bez tih 1.5 milijuna eura. Ne kaže se uzalud: ‘’Hajduk živi vječno’’.
Premda je njegovo ime nekako iznenada iskočilo u prvi plan, nakon svega desetak odigranih utakmica u dresu prve momčadi Hajduka, oni koji prate utakmice kadeta i juniora, odavno znaju o kakvom je talentu riječ. Jedan detalj, jedna utakmica najbolje to oslikava. Prošloga ljeta igrala se zadnja utakmica juniorskog prvenstva, u kome je Hajduku trebala pobjeda nad Hrvatskim dragovoljcem na Poljudu. No sudac je isključio dvojicu igrača Hajduka i u završnicu se ušlo s rezultatom 2:2. Trener Hajduka Stipe Andrijašević izvadio je tadašnjeg prvotimca Josipa Radoševića i u igru po prvi put ubacio kadeta Pašalića, koji do tada nikad nije igrao za juniore. Pred kraj utakmice Mario je postigao prekrasan gol za pobjedu i naslov.
- To mi je i danas najdraži gol u karijeri, draži i od prvog seniorskog koji sam postigao u Zadru – smije se Mario, koji je nakon osvojenog juniorskog prvenstva prošao pravu kalvariju.
- Prije točno godinu dana bili smo na dva juniorska turnira u Njemačkoj i Belgiji i negdje sam pokupio virus, zaradio trovanje krvi. Mjesec dana proveo sam u bolnici, sumnjali su na hepatitis, mononukleozu..., pregledavali me, istraživali... na kraju su otkrili bakteriju stafilokok. U tim mi je trenutcima bilo jako teško, a otac Ivan, majka Slavica i brat Toni su mi bili najveća podrška. Šest mjeseci morao sam mirovati, najveći napor bila je lagana šetnja i tek u siječnju ove godine sam dobio dozvolu liječnika da se mogu priključiti treninzima juniora, kod trenera Roberta Jarnija. Bio mi je užitak raditi s njim, ima jako raznovrsne treninge, vidi se da je igrao u velikim klubovima.
Vrlo brzo zapazio ga je i tadašnji trener prve momčadi Mišo Krstičević.
- Pozvao me na par treninga, ušao sam protiv Cibalije zadnju minuti... Od kad je stigao trener Tudor, igram redovito. On me dobro poznaje jer je radio u kadetima dok su me u juniorima treninali njegovi pomoćnici Vučko i Vukas. Drago mi je da su mi ukazali povjerenje i sada je sve na meni.
Mario se rodio u njemačkom Mainzu, gdje su njegovi roditelji radili. U Kaštel Gomilicu se vratio s tri godine i već s pet počeo odlaziti na prve treninge u lokalni klub GOŠK. Tamo je njegov talent zapeo za oko Anti Rajčiću.
- Moja najveća vrijednost je što mogu podjednako dobro igrati s obje noge, a za to moram zahvaliti šjor Anti, koji je inzistirao da igram s obje noge i pokazalo se kako je bio u pravu.
Pravog idola nikad nije imao, premda se divio Ronaldinhu, a ‘’osmicu’’ je uzeo radi Lamparda i Inieste.
- To mi je najdraži broj, nosio sam ga u kadetima i juniorima, a nose ga i njih dvojica. Od naših najdraži su mi Luka Modrić i Ivan Rakitić.
Legendarna Hajdukova osmica bio je i Blaž Slišković.
- Za njega znam tek iz očevih priča, nisam ga imao priliku gledati. Ne znam puno o tim starijim generacijama, znam da je iz Kaštel Gomilice bio pokojni Mićun Jovanić.
Mariova sjećanja sežu tek do zadnjeg Hajdukovog uspjeha u Europi, plasmana u Europsku ligu.
- Skupljao sam lopte na utakmici Hajduka i Anderlechta, kad je u 96. minuti Ante Vukušić zabio gol. Skočio je preko reklama točno pored mene. Imam tu fotografiju za uspomenu.
Jedva čekam derbi
Do sada najveća utakmica mu je Superkup protiv Dinama u Maksimiru, za koji priznaje da mu nije baš bilo jednostavno istrčati, te kako je promašenu prigodu dva dana sanjao. U slijedećem kolu Dinamo dolazi na Poljud.
- Jedva čekam derbi. Kad se sjetim kakva je bila atmosfera protiv Dila Gori, kad je na Poljudu bilo 25.000 gledatelja, mogu misliti što će biti u derbiju.
Na Poljudu je Dinamo favorit.
- Ali neće im biti lako – nada se Pašalić i dodaje:
- Dinamo i Rijeka će ove jeseni igrati Europu, tako da možemo računati na njihov umor i zato moramo napraviti sve da stvorimo bodovnu zalihu pred proljeće. Znam da to nije baš realno jer smo mi mladi i neiskusni, no pokazali smo da se možemo nositi sa svima.
Za Marija se sve nekako odvilo na brzinu. Prije deset mjeseci najveći napor koji je smio napraviti bila je šetnja, danas je jedan od igrača bez kojih Igor Tudor ne može ni zamisliti momčad. No unatoč tome i dalje je čvrsto na zemlji. Još ni vozački ispit nije položio.
- Uskoro, ne da mi se više oca maltretirati da me vozi. Ponekad uskoče i Jozinović i Milić koji su iz Kaštela, ali vrijeme je da i ja položim ispit.
Do sada je bio član U 15 i U 17 reprezentacija, nada se uskoro i pozivu izbornika U 19 reprezentacije koju čekaju kvalifikacije za EP. Tko zna, možda ga se sjete i Njemci.
- Ništa od toga, nemam državljanstvo, a i igrao bih samo za Hrvatsku – smije se Hajdukov Lampard, koji za sada ne osjeća teret popularnosti.
- U Kaštelima me svi znaju, no u Splitu baš i ne. Rijetko dolazim, samo na treninge.
Navijači uglavnom traže autogram i fotografije, a djevojke...
- Ništa, još čekam onu pravu.
