S jedanaest godina dobio je auto u Večernjakovoj nagradnoj igri, kao student iz šale je na telefonskoj sekretarici snimio poruku: “Halo, dobili ste stan budućeg ministra financija”, a na pragu četrdesete godine smiješi mu se i premijersko mjesto. U ovim uvjetima to sigurno ne bi bio posao iz snova, no kad bi se slučajno dogovorila neka nova koalicija, promatrači sa strane daju mu nešto više šansi nego što ih je imao Orešković.
Premda on to po svojoj vokaciji nije, tridesetdevetogodišnji Zdravko Marić jedan je od rijetkih političara koji bi bio prihvatljiv ljutim političkim protivnicima. Smiren je, ne odbija ljude od sebe, ne zalijeće se, ima iskustva u javnim poslovima, no mana mu je kao i Oreškoviću što nije prošao izborno sito i rešeto pa nema politički legitimitet.
Teško je naći ijednu Marićevu političku obojenu izjavu, nije član HDZ-a, a ljudi koji ga znaju bolje kažu da svjetonazorski pripada političkom centru. Studij ekonomije bio je njegov životni izbor, a ulazak u politiku rezultat spleta okolnosti. Sektor makroekonomskih analiza i planiranja koji se nalazi unutar Ministarstva financija uvijek je bio rezerviran za ljude od struke, ekonomiste koji se snalaze s brojkama i jedan takav 2006. godine trebao je tadašnjem ministru financija Ivanu Šukeru. Ekonomski je institut godinama rasadnik kadrova za javne financije pa je na preporuku starijeg kolege Željka Lovrinčevića 2006. godine to mjesto ponuđeno perspektivnom asistentu Zdravku Mariću. Njegova karijera ide samo uzlazno, kao jedan od studenata generacije izabran je za asistenta na Ekonomskom institutu gdje je proveo pet godina. Prve dvije godine u javnoj službi bavio se makroekonomskim analizama i pregovorima s EU.
Za to vrijeme je doktorirao, a ostvario mu se i san da neko vrijeme studira na prestižnom Harvardu, gdje je prošao ubrzanu edukaciju o upravljanju javnim financijama. Kad je HDZ drugi put zaredom osvojio vlast, Marić je promaknut na mjesto državnog tajnika – što je bila druga najvažnija pozicija u resoru financija. Paralelno s javnom karijerom Marić nije zapostavljao ni akademsku te je povremeni predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta te International Graduate Business School u Zagrebu. Nakon što je HDZ izgubio izbore, Slavko Linić mu je ponudio da ostane raditi u Ministarstvu, no on se zahvalio i zaposlio se u Agrokoru, gdje je postao prvi Todorićev operativac za odnose s investitorima i međunarodno financiranje. Umjesto prodaje državnih obveznica, Marić se u Agrokoru bavio prodajom obveznica najveće hrvatske kompanije i općenito uvjetima financiranja te tvrtke. Imovinska kartica otkriva da je ministar situiran čovjek s primanjima koja mu omogućuju da otplaćuje kredite za dva stana, ali i solidnom zalihom u obliku dionica i štednje, na koje se može gledati kao na dobar zalog njegove neovisnosti, nađe li se u poziciji da se zahvali na političkim funkcijama i karijeru usmjeri u drugom pravcu.
EK ga nahvalio
Marićev povratak u Ministarstvo financija bio je jedan od boljih poteza Tomislava Karamarka jer je iskusni ministar postao najčvršća karika u nefunkcionalnoj i nestabilnoj Vladi. Prethodno je iskustvo Mariću omogućilo da u kratkom roku pripremi proračun, a lijepo je upakirao i reformski plan Vlade, pa ga je Europska komisija nahvalila na sva zvona. Sve što je trebalo odraditi prema vani učinio je besprijekorno, no zato su se procesi kod kuće odvijali u posve drugom smjeru i Hrvatsku su trenutačno pozicionirali kao nestabilnu zemlju. Traumatiziran konverzijom, kompletan financijski sektor dočekao je Marića raširenih ruku koje ni danas ne skupljaju iako su od Oreškovićeve Vlade digli ruke i oni koji su ga doveli. O Mariću lijepo govore i SDP-ovci, pa i Boris Lalovac koji je u vrijeme koalicijskih pregovora javno govorio da Marić jedini od svih koji su bili u igri za ministra ne treba uhodavanje i može odmah upravljati resorom.
– Zdravko Marić po svom karakteru ima dobru osobinu. On djeluje integrativno, a ne odbijajuće. U svakom slučaju on bi bio bolji premijer od Tihomira Oreškovića jer poznaje kontekst, razumije društvo u kojemu se nalazi i ima iskustvo u obnašanju javne funkcije – kaže Željko Lovrinčević, Marićev mentor dok je bio asistent na Ekonomskom institutu. No to što je netko divan, krasan i stručan ne znači da time stječe politički legitimitet da vodi zemlju.
Dijete slavonskih ravnica
– Politički legitimitet je minus Tihomiru Oreškoviću kao što bi bio minus i za Zdravka Marića, premda Zdravko ima veće šanse i predispozicije da uspije – vjeruje Željko Lovrinčević. Mogući mandatar i najmlađi hrvatski premijer dijete je slavonskih ravnica, oboje njegovih roditelja radilo je u slavonsko-brodskom metalurškom divu Đuro Đaković. On sam kaže da je imao krasno djetinjstvo obilježeno odrastanjem uz dvije brižne starije sestre i mnoštvo prijatelja. Košarka mu je bila prva sportska ljubav i, premda nema košarkaški stas, bez problema je zabijao trice. U svojim tinejdžerskim godinama nije odmjeravao košarkaška umijeća s Borisom Lalovcem, ali zapeo je za oko četiri godine starijem košarkaškom sucu Arsenu Bauku koji hvali njegovo umijeće. Često ga se može vidjeti na teniskim terenima, ali i na uobičajenim zagrebačkim džoging-rutama. Sportski karakter i izdržljivost sigurno su dobra predispozicija za političara, no Marića smo dosad mogli vidjeti samo u ulozi Vladina pregovarača sa sindikatima i investitorima, ali ne i čovjeka koji se bavi političkim strankama. Ljubo Jurčić, ekonomist s političkim iskustvom iza sebe, kaže da nije siguran da bi Marić imao ‘želudac’ za sve što bi mu donijela premijerska titula.
– Vlada je političko tijelo i funkcionira prema odnosima moći. Kako god da se Vlada eventualno presloži, ona bi imala opoziciju unutar sebe i ne bi mogla odlučivati. Umjesto jednog, dobili bismo pet mostova i ekipu koja bi izgledala kao grupa djece koja nije zadovoljna dobivenim igračkama – komentira Jurčić. On kaže da je Marić svjetlosne godine ispred Oreškovića jer razumije političku situaciju, zna što se događa u zemlji, ali nije siguran da bi postigao drugačiji rezultat. – Kad sam bio ministar u Račanovoj Vladi, nisam se smio miješati ni u fiskalnu ni u monetarnu politiku, a bio sam profesor za sve njih. Imao sam iskustva pa sam se fokusirao na nekoliko projekata od kojih su svi bježali i tu sam napravio pomake. Marić je najbolji ministar u ovoj Vladi, on svoj posao može odrađivati po pravilima struke i paziti da se kroz proračun ne nanese ekonomska šteta, no pozicija premijera traži druge osobine. I druge su zemlje prolazile kroz razdoblje nestabilnosti i česte promjene Vlada, povijesne okolnosti idu u tom smjeru i zato se ne treba bojati novih izbora – ističe Jurčić.
Vlada je najavila da će ove godine donijeti zakon o porezu na nekretnine, promijeniti propise iz mirovinskog osiguranja, ali i krenuti u sređivanje javnog sektora. Ništa od toga nije moguće provesti bez snažne podrške u parlamentu, pa i jakih stranačkih ljudi.
– Svi znamo koliko je Slavko Linić bio snažan i utjecajan unutar SDP-a, ali svejedno ni on nije uspio slomiti otpor protiv poreza na nekretnine i morali smo odustati. Tehnički, naša je Vlada pripremila nekoliko važnih projekata kao što su monetizacija autocesta ili outsourcing, ali oni su zaustavljeni jer politički nisu prošli. Tako bi bilo i Mariću, koliko god on dobar bio, bez političke podrške neće moći ništa. Sabor samo sebe gleda – komentira Boris Lalovac, bivši ministar financija, što bi se eventualnom premijeru Zdravku Mariću moglo naći na putu.
Šuti o kombinatorikama
Nova nada hrvatske političke scene na sve je političke kombinatorike ostala gluha. Za razliku od regionalnog ministra Tolušića koji je k’o iz topa ispalio da bi rado prihvatio takvu ponudu, ili Domagoja Ivana Miloševića koji ne skida osmjeh s lica otkako se u velikom stilu vratio u političku orbitu, Zdravko Marić je šutio o svim takvim kombinatorikama. Dolaze mu rejting-agencije, vjerojatno ni sam ne zna koju će im priču pokušati prodati. Da je sve bilo po planu, Marić je ovih dana trebao odgovarati na pitanja o poreznoj reformi koja se priprema daleko od očiju javnosti, vagati kad će maknuti stopu poreza od 40 posto i je li baš sad pravo vrijeme da udarimo po nekretninama, pa makar i u nekom blagom obliku.
Jedno je sigurno, Marića prati sreća! Automobil koji je dobio na Večernjakovoj nagradnoj igri pripao je ocu, dok je njemu za utjehu stigao bicikl. Jedanaestogodišnjaku više od toga nije ni trebalo. Ne postane li premijer...
