Nakon što 750.000 potpisa za referendumsku izmjenu Ustava, da brak postane ustavna kategorija, bude predočeno vlastima, Hrvatska više neće biti ista. Ni psihološki, ni politički, zato što je pokret “U ime obitelji” učinio ono što se malo tko nadao. Ponajmanje vlast.
Premijer, valjda uzrujan tolikim mnoštvom potpisnika, zapravo njegovih političkih i svjetonazorskih oponenata, taj pokret ironično naziva “konzervativnom revolucijom”! Taj otpor, nastao na osjećanju ugroženosti tradicionalnog braka, obitelji, običaja pa i nacije, ujedno je i revolt i prosvjed protiv vrijednosnog sustava Kukuriku koalicije. Pogotovu protiv njezine “kulturne revolucije”.
Potpisnici očito imaju dojam da je Vladinim pristajanjem na uvođenje nekih “univerzalnih vrijednosti” u pitanje dovedena ne samo hrvatska tradicija nego i sama nacionalna bit.
U Hrvatskoj je već dugo politički pomodno manje-više sve što nije tradicionalno hrvatsko. Biti nacionalnim postalo je isto što i nazadnim, priprostim pa i primitivnim. Javni mentalni teroristi prilježnim su i sistematskim obezvrjeđivanjem nacionalnog činili taj sustav vrijednosti prividno nadmoćnim. Stvorili su paralelnu, dvostruku realnost. Zato je i bilo toliko iznenađenih kada su vidjeli kakvu širinu i odjek dobiva pokret “U ime obitelji”. Vlada se, uljuljana u svoju samodopadnost i napuhanost, ponaša ignorantski, kao da to nije spontana reakcija na njezine problematične postupke i odluke.
U ime nekih svjetonazorskih novotarija u još uvijek tradicionalnome hrvatskom društvu, stvorio se spontani otpor koji su organizirani, probitačni i sposobni pretvorili u neočekivano pitanje za referendum. Potpisnici su zapravo potpisivali svoj utisak da je ugrožen njihov svjetonazor pa da su njihova tradicija i hrvatstvo postali politički nepoćudni, da se zapravo događa svojevrsni povratak u prošlost.
Komunističkim je ultrašima nekoć svako hrvatstvo bilo nepodnošljivo pa čak i lijevo koje su personificirali Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Mrskim im je postao čak i nekadašnji partizan i osebujni pjesnik Jure Kaštelan nakon što je 1968. godine zajedno s Bonaventurom Dudom uredio zagrebačko izdanje Biblije. Još je puno gore prošao Kaštelanov prijatelj, također antifašist i partizan, dr. Franjo Tuđman nakon što je postao politički disident a potom poveo hrvatski nacionalni pokret uoči sloma komunizma.
Kao što im je nekada jugoslavenstvo bilo iznad svakog dopustivog hrvatstva, tako su i današnjim lijevim ultrašima “civilizacijske vrijednosti” neusporedivo važnije od tradicije i nacionalnoga. Vidljivo je to i izvan politike. Možda najviše u kulturi. Da je, primjerice, Miro Gavran više ljevičarski anacionalan, a manje hrvatski nacionalan, bio bi neporeciva i javno slavljena vrijednost. Lijeva ga sastavljačica, usprkos tome što je naš najprevođeniji i najigraniji dramski autor, nije ni uvrstila u svoju antologiju suvremene hrvatske drame!
Zahvaljujući medijskom stvaranju dvostruke realnosti, ispada da je i u filmskome svijetu važniji Rade Šerbedžija nego Goran Višnjić! Višnjiću je njegovo nacionalno očitovanje u medijskim “tvornicama istine” minus, unatoč zapaženim holivudskim ulogama, dok Šerbedžiji ni rolice u drugorazrednim američkim filmovima, u kojima obično igra istočnoslavenske mafijaše s jakim ruskim akcentom, ne ugrožavaju prisutnost u hrvatskim javnim glasilima!
U hrvatskoj realnosti, mahom ideološki lijevo određenoj, sve što nije lijevim automatski se označava desnim! Pa tako i svako hrvatstvo.
Tako imamo apsurd da se političkoga ljevičara dr. Nikicu Gabrića, zbog toga što nije nacionalno indiferentan, proglašava desničarom! Čak se i jednoga Stanka Lasića, europskoga aristokrata duha, učinilo javno nepoželjnim nakon što je izjavio da mu je kao Hrvatu srpska književnost jednako važna odnosno nevažna kao i bugarska! Lijeva netrpeljivost nacionalnoga i dovela je do pobune protiv zatiranja tradicionalnih nacionalnih vrijednosti. Više od 750.000 potpisa za referendumsku izmjenu Ustava tome je najuvjerljivije svjedočanstvo.
