U trajnoj raspravi o naravi partizanskog pokreta i ciljevima borbe protiv fašizma u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata posljednjih se dana u javnosti, kao argument u prilog tezi da nije riječ isključivo pokretu usmjerenom na stvaranje komunističke Jugoslavije, sve češće spominje Bitka na Sutjesci.
Bivši predsjednik Sabora Luka Bebić (HDZ) u intervjuu Novom listu nedavno je tako kazao kako je 1991. Franju Tuđmana podržao, među ostalim, i zato što je bio Titov general navodeći podatak kako je među poginulima u Bitki na Sutjesci bilo više od 40 posto Hrvata. U toj je bitki poginuo i Bebićev otac, a Bebić sada ističe kako treba dijeliti partizane koji su tamo bili iz ideoloških pobuda, kakav je bio i njegov otac, od velike većine koja je u pokretu završila revoltirana sporazumom između Pavelića i Mussolinija, kojim je velik dio Dalmacije predan Italiji.
– Ljudi su išli osloboditi svoj narod i zemlju od okupacije, borili su se za svoju budućnost. Jedno je komunizam, a drugo antifašizam, koji je samo malim dijelom bio komunističkog usmjerenja. Velika većina antifašista borila se za svoj narod i državu – objašnjava. Na opasku da je na čelu pokreta ipak bila Komunistička partija, odgovara kako komunisti jesu predvodili borbu protiv sila Osovine, a potkraj rata paralelno i ideološku revoluciju. No 1942. i 1943. ideologija, kaže, nije igrala veliku ulogu. Da su Hrvati činili ključnu sastavnicu jedne od najkrvavijih bitaka na ovim prostorima, govore i podaci koje je u knjizi “Borci Sutjeske” iznio slovenski povjesničar Viktor Kučan. On poimenice nabraja pripadnike svih četiriju partizanskih divizija i 16 brigada koje su se u svibnju i lipnju 1943. našle u okruženju njemačkih trupa između rijeka Pive i Sutjeske u istočnoj Bosni. Navodi kako je brojno stanje cijele partizanske grupacije, zajedno s ranjenicima i bolesnicima Centralne bolnice, iznosilo ukupno 22.148 boraca (19.265 muškaraca i 2883 žene). Operativna grupa brojila je oko 18.000 boraca, a u mjesec dana bitke poginula su 7543 partizana (6946 muškaraca i 597 žena).
Kučan u knjizi donosi i njihov socijalni te nacionalni sastav, ali i tablicu koja pokazuje broj boraca po općinama u bivšoj Jugoslaviji, iz koje je vidljivo da su među partizanima na Sutjesci najbrojniji bili Dalmatinci, a Split i Šibenik jedini gradovi s četveroznamenkastim brojem boraca. Za usporedbu, u Bitki na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3000, a najveće gubitke pretrpjela je Druga dalmatinska brigada, s 800 poginulih.
Da je Sutjeska bila “hrvatska bitka”, potvrđuju i povjesničari Tvrtko Jakovina i Davor Marijan, a na pitanje što je Dalmatince otjeralo u jednu od najkrvavijih bitaka, odgovaraju jednako – teror talijanskih fašista. Dvojica povjesničara suglasna su da za sudjelovanje brojnih Hrvata u partizanskom pokretu ključna nije bila ideologija, već upravo Pavelićeva predaja Dalmacije u ruke Italije, a da je tomu tako, pokazuje i Kučanova “prozivka boraca sa Sutjeske”, u kojoj se navodi kako je među partizanima koji su se tada našli u okruženju, uključujući ranjene, bilo 6610 članova Komunističke partije, dakle manje od trećine ukupnog broja.
– Antifašistički pokret u Jugoslaviji, pa onda i u Hrvatskoj, vodila je Komunistička partija na čelu s Titom. Ona je organizirala kadrove i vodstvo, no naziv Narodnooslobodilački rat, koji je došao iz politike, a ne iz historiografije, nije se pojavio slučajno. To nije bio ustanak ili borba političkih aktivista, članova neke partije, nego opći ustanak, koji je obuhvaćao različite skupine. Tu je bilo i nešto svećenika, jako puno seljaka i najviše onih koji nisu imali nikakvu školu ni ideologiju, nego su jednostavno ustali protiv Nijemaca ili su se borili iz različitih razloga, za slobodu, ako hoćete – kaže Jakovina. I doista, kada pogledamo socijalni sastav onih koji su na strani partizanskog pokreta sudjelovali u Bitki na Sutjesci, a koji također popisuje Viktor Kučan, vidimo kako je tamo bilo najviše zemljoradnika, njih 13.695, 5165 radnika, 1572 đaka i 367 studenata. U znatno manjem broju prisutni su prosvjetni radnici, inženjeri, pravnici, liječnici, književnici i dramski umjetnici, a među borcima je bilo i 10 svećenika. Davor Marijan ističe, pak, kako je partizanski pokret od ljeta 1942. opstao isključivo zahvaljujući Dalmatincima.
– Od ljeta 1942. pa do kraja rata komunistička elita opstala je zato što su ih hranili “dalmatinskim mesom”. Ta slika nije toliko jasna kada se gleda popis brigada, no ako pogledate po divizijama na Sutjesci, dobit ćete puno “opakiju” sliku, koja obara tezu da su to uglavnom bili Srbi – kaže Marijan. Podsjeća i da je najteže gubitke pretrpjela Druga dalmatinska brigada, u kritičnoj bitki na Gornjim Barama, gdje su imali samoubilački zadatak držati odstupnicu Vrhovnom štabu i Titu, odnosno spriječiti prodor njemačke borbene grupe “Anaker” dok se glavnina partizana i Vrhovni štab ne prebace preko Sutjeske. Druga dalmatinska ispunila je zadaću, ali i pretrpjela stravične gubitke. Druga dalmatinska na Gornjim Barama praktično je dnevno gubila 100 ljudi – upozorava Marijan. Tumači da je snažno novačenje Dalmatinaca u partizane vezano uz Bihaćku republiku, prostrani teritorij od Livna, preko Grahova, Bosanskog Petrovca, Bihaća, gotovo do Karlovca, koji su partizani držali krajem 1942. i početkom 1943. godine. U tom razdoblju nastalo je pet brigada u kojima su dominantni bili Hrvati iz Dalmacije, od kojih su se dvije raspale tijekom Bitke na Neretvi, a njihovo ljudstvo raspoređeno je po drugim brigadama.
– Ljudi su bježali pred Talijanima, a Tito je, nakon pogreške s “klasnim ratom” na tromeđi Crne Gore, BiH i Srbije 1941., tijekom kojega je partizanski pokret spao na šačicu fanatika, kroz Dalmatince dobio “svježu krv”. Ti su ljudi imali razloga otići u rat, Talijan ih je otjerao u šumu, a komunisti su iskoristili sve to obećavajući im “brda i doline” – tumači Marijan.
Iako najveći dio tih ljudi nisu bili komunisti, Marijan ističe kako su oni, iako toga nesvjesni, radili za staljinističku ideologiju.
– Oni nisu imali izbora nego staviti se pod vodstvo Komunističke partije jer su komunisti bili jedini organizirani i imali su vojsku i to je ono pitanje što je antifašizam. Na našim prostorima to je bio staljinizam, ta laž – zaključuje Marijan i žali što povjesničari u Hrvatskoj nisu do kraja obradili tu kompleksnu priču jer, kaže, “radije pišu kolumne po novinama i podgrijavaju stare mitove”.
– Ti ljudi jesu bili antifašisti, ali problem je što se u Hrvatskoj zanemaruje činjenica da antifašizam sam po sebi nije ideologija, nego borba protiv jedne ideologije, koja ne govori ništa o vrijednosnim sudovima onih koji idu u tu borbu. Antifašist može reći da je demokrat, ali demokrat nikada neće reći da je antifašist jer se to podrazumijeva, no podrazumijeva se i da je antikomunist. Antifašizam je savez dobra i zla protiv drugog zla – smatra Marijan.
Jakovina, pak, ne vidi problem u činjenici da su antifašistički pokret u Hrvatskoj iznijeli komunisti, tada Staljinovi pobornici, i smatra da to nimalo ne umanjuje antifašističko usmjerenje pokreta.
– U čemu je problem? Mi smo tada imali još jednu antifašističku snagu koja se zvala Hrvatska seljačka stranka, no ona je tom trenutku bila u kraljevskoj vladi u Londonu. Njihov ministar vojske bio je Draža Mihailović. Ta je stranka mogla napraviti različite izbore, ali nije, ona se u tom trenutku zauzimala za monarhističku Jugoslaviju i sjedila u kraljevskoj vladi. To je bila druga hrvatska antifašistička komponenta, a treće nije bilo. Ne znam zašto nekom smeta da su na čelu antifašističkog pokreta bili komunisti. To je kao da se pitate je li 90-ih Hrvatsku vodio HDZ. Jest – kaže Jakovina. Uvjeren je da je negacija antifašističkog pokreta u Hrvatskoj pokušaj desnice koja je, tvrdi, proizišla iz struje koja se tijekom Drugog svjetskog rata svrstala na stranu fašista, da se izbori za “bolju prošlost”. Dvojica povjesničara na dijametralno suprotnom stavu su i kad je riječ o značaju same Bitke na Sutjesci.
– Ta je bitka bila važna zato što je 1943. trebalo očistiti prostor od onih koji su, u trenutku kada se pripremaju velike bitke na Sredozemlju, Nijemcima mogli postati neugodan faktor s obzirom na to da Talijani ulaze u svoju završnu fazu i talijanska situacija je vrlo teška. S te su strane nastojali očistiti stanje i izbjeći bilo kakvo dodatno krvarenje, i zbog toga su se dogodile dvije velike bitke na Neretvi i Sutjesci – kaže Jakovina. Podsjeća da je njemačka operacija Schwarz, koja je u poslijeratnoj terminologiji nazvana Petom neprijateljskom ofenzivom, za cilj imala razbiti Vrhovni štab NOVJ, koji se nakon raspada Bihaćke republike spuštao prema jugu. – To je prostor blizak dalmatinskom prostoru i zato ste imali ne samo veliki broj Hrvata nego i velik broj onih koji bi se danas zvali građanima Republike Hrvatske bez obzira na nacionalnost. Bitka na Sutjesci bila je vrlo važna jer su tamo došli britanski vojni izaslanici. Oni su na temelju tih bitaka izvijestili tko je taj tko se bori protiv Nijemaca na prostoru bivše Jugoslavije i od tog trenutka dalje je priča sa Saveznicima koji se okreću prema partizanima, odnosno prema Titu, počela dobivati svoju konačnu formu – tumači Jakovina. Marijan, međutim, Bitku na Sutjesci smatra “mitom, klaonicom i promašajem”.
– Sutjeska je mitska bitka, ona realno nema nikakvo značenje, ona je klaonica, promašaj. Kada partizansku gerilsku postrojbu stavite u opsadnu obranu, ona je gotova. Partizani ratuju po principu – napadni i bježi. Ovdje nisu bili dorasli Nijemcima i pravo je čudo kako su prošli – kaže Marijan. Smatra da je ključna za partizane bila Bitka na Neretvi, u kojoj su se riješili svog najopasnijeg protivnika – četnika.
– Tito tada u glavi ima ideju ići dalje u Srbiju i pogrešno vjeruje da ima dogovor s Nijemcima, nakon martovskih pregovora u koje je poslao Vladimira Velebita. To je ključni dio, koji se prešućuje, jer su ‘90-e pitali Koču Popovića što znači rečenica koja nije objavljena, ali postoji u arhivu: “Nijemci su prekršili sporazum.” Koča Popović Titu tri dana piše da ima problem s Nijemcima, a on to ne prihvaća i pita samo za Talijane. Pogrešna prosudba, pokolj i kaos koji se dogodio izravno idu Titu na dušu – uvjeren je Marijan.
Smatra da Tita ne ekskulpira ni činjenica da su Nijemci tada bez odobrenja ušli duboko u talijansku okupacijsku zonu, što se ranije nije događalo, kao ni to što je na Sutjesku došla britanska vojna misija. Iako priznaje da je potvrda Saveznika bila ključna za partizanski pokret, Marijan drži da bi Britanci ionako došli te da se na ispunjenje tog političkog cilja moglo čekati s obzirom na to da su četnici razbijeni na Neretvi.
– Tito je mogao i trebao izbjeći tolike žrtve na Sutjesci. Mogli su jeftinije proći, povući se ranije. Ovako su se probili kroz 369. legionarsku diviziju, koja se formirala od ljudstva NDH. Da je kojim slučajem bila koja njemačka postrojba, nitko živ ne bi izišao. To je cijela priča – oni su se raspali između sebe, Tito se izgubio, o čemu piše Đilas. Kada se Popović na svoju ruku probio kroz obruč, ta je samovolja zaboravljena. Od te bitke poslije je sustavno napravljen mit, no ona je zapravo bila poraz – tumači Marijan.
Zaista je više dosta te partizanije i borbi prije70 godina. Zar vam nije jasno da ste time dosadni i mladima i starima. Toliko ste zatucani da možete prepričavati i Solunski front .