Sve je počelo prvih dana svibnja 1945. godine. Savezničke i jugoslavenske partizanske snage hitale su prema Trstu, tjednima prije, s namjerom da ga poslije poraza Nijemaca stave pod svoju kontrolu. Dan uoči ulaska 2. Novozelandske divizije u Trst britanski premijer Winston Churchill uputio je poruku feldmaršalu Haroldu Alexanderu u kojoj je istaknuo stratešku važnost savezničkog zauzimanja Trsta i cijele Istre.
Churchill je podržao Talijane, objasnivši da je to zato „što ćete razjediniti njihove komunističke snage; to će također odgovarati veoma prijateljskim interesima koje Amerikanci imaju u Italiji, a koje bih i ja želio dijeliti. Mislim da je Talijanima više stalo do Trsta i Istre nego do navodnog komunizma... Jako sumnjam da bi Tito, kad bi došao tamo, dopustio da ga izbacite.“ Kada je iskrsnulo pitanje oslobođenja, posjeda i pripadnosti Trsta, u svibnju 1945., lider partizanskog pokreta i nove Jugoslavije maršal Josip Broz Tito svoju dotadašnju praksu svršenog čina u drugim krajevima Jugoslavije, posebno u Srbiji, htio je protegnuti i na, uvjetno rečeno, inozemstvo, odnosno na područja koja su bila izvan teritorija Kraljevine Jugoslavije.
Generalštab je dao službeno priopćenje da je Jugoslavenska armija sama zauzela grad Trst i okolicu „misleći da može i ovdje uzeti monopol na oslobođenje” kao što je to već više puta prije učinjeno na drugim mjestima u zemlji. U isto vrijeme to su shvatili i Saveznici koji, međutim, nisu bili voljni u tršćanskom pitanju pružiti ustupke jugoslavenskoj strani. Titova politika prema zapadnim saveznicima – da mu oni pomažu vojnički i politički u Jugoslaviji, a da ih on obmanjuje ili ignorira radi vlastite političke koristi – nije bila uspješna na pitanju Trsta. Budući da je 1. svibnja 1945. Završena operacija ulaska snaga 4. armije Jugoslavenske armije (JA) u Trst i njegova djelomičnog zauzimanja, borbe na terenu smijenila je izuzetno dinamična vojno- politička ofenziva Britanaca sa ciljem da istisnu Tita i njegove snage iz Trsta i okolice. Partizanska 4. armija izvršila je osnovni zadatak zbog kojeg je dva mjeseca ranije formirana, ali je pojava 2. novozelandske divizije u Trstu 2. svibnja 1945. poremetila planove jugoslavenskih partizana da zauzmu čitavo područje i pripoje ga svojoj državi. Ovakva situacija otvorila je pitanje administratora cijele sporne zone.
Jugoslaveni su odmah počeli stvarati civilnu administraciju u Trstu kako bi preduhitrili saveznike, dok su njihove snage nastavile napredovati uzduž Soče prema austrijskoj granici zauzimajući („oslobađajući“) druge dijelove Julijske krajine. Za zapovjednika grada Trsta postavljen je general Josip Černi, a njegovi pomoćnici bili su Dušan Kveder i Franc Štoka. Dakle, Slovenci po nacionalnosti. Tito je već 3. svibnja zatražio od feldmaršala Alexandera da se njegove snage povuku iz zona koje je „ranije“ „oslobodila“ njegova armija, a u kojima su se „pojavile“ savezničke snage „bez dozvole“. Sutradan je isto zatraženo od zapovjednika 2. novozelandske divizije generala Freyberga, ratnog veterana s Cipra, iz Afrike i Italije Geoffrey Cox, obavještajni časnik ove divizije, piše da je do rijeke Soče talijansko stanovništvo pozdravljalo Saveznike, ali je u slovenskim mjestima raspoloženje bilo sasvim drugačije i stanovnici su s opreznošću pratili ulazak novozelandskih snaga u njihova mjesta na čijim zgradama su se vijorile zastave s petokrakama. Jugoslavenske vlasti odmah su uvele policijski sat i djelomičnu radnu obvezu, pomaknule sat na jugoslavensko vrijeme, ali su započela i prva uhićenja.
Talijansko stanovništvo na taj je način osjetilo da su ih Jugoslaveni anektirali. Poslije prvih mjera Titovih vlasti talijansko stanovništvo počelo je tijekom 3. svibnja opsjedati britansko zapovjedništvo generala Gentryja tražeći pomoć i zaštitu. Situacija u kojoj su svaki trenutak mogli izbiti neredi u gradu zabrinula je savezničke zapovjednike. Njihovi predstavnici (Cox i britanski časnik za vezu kod 4. armije JA pukovnik Clark) protestirali su zbog ponašanja partizanskih vlasti u Trstu. Međutim, u stožeru generala Petra Drapšina, zapovjednika 4. armije, general Arso Jovanović, umjesto odgovora, zahtijevao je da se Saveznici povuku iz operativne zone jugoslavenskih snaga. Jugoslavenski pritisak na predstavnike savezničkih snaga u Trstu nije imao efekte jer se situacija morala riješiti na višoj razini. U dogovoru zapovjednika jugoslavenske 4. armije i britanskog 13. korpusa, generala Drapšina i generala Hardinga, prihvaćeno je da Jugoslaveni budu privremeni administratori ove zone Julijske krajine, a da savezničke snage ostanu na terenu i osiguravaju komunikacije prema unutrašnjosti i sjeveru. Ubrzo su stigle još dvije divizije (po jedna američka i britanska), koje su pojačale pregovaračku poziciju Saveznika. Predviđeno je da se o statusu ovog prostora dogovore maršal Tito i feldmaršal Alexander. Saveznici su bili jasni u svom stavu. Churchill je dao sljedeće instrukcije Alexanderu za razgovor s Titom: „Ne dolazi u obzir da s njime radite ikakav sporazum o spajanju Istre ili bilo kojeg dijela predratne Italije njegovoj ‘Novoj Jugoslaviji’.
O sudbini tog dijela svijeta rješavat će se za mirovnim stolom, i Vi mu svakako to trebate dati do znanja.“ Tito je u početku spora pokazivao samopouzdanje u svojim akcijama, uvjeren (poslije sastanka iz travnja 1945. U Moskvi) da će se Saveznici zaustaviti kod Soče i da će se na tom prostoru uspostaviti demarkacijska linija između okupiranih teritorija dviju armija. Oštar stav Saveznika, međutim, promijenio je njegovo odlučno ponašanje. U drugoj polovici svibnja pokazana je dobra volja u prihvaćanju povlačenja i neke Titove jedinice napustile su ovu zonu. Alexander je još 7. svibnja značajno procijenio: „Tito nema punu podršku Moskve i smatram da će na kraju prihvatiti moje prijedloge.“
U prepisci s generalisimusom Staljinom u drugoj polovici lipnja 1945. o pitanju Trsta te odgovarajući na njegove proteste zbog ultimativnog ponašanja Saveznika prema Jugoslavenima, Churchill je ocijenio da su Titovi partizani „pokazali sklonost da prigrabe sav teritorij u koji su prodrle njihove lake snage. Te lake snage ne bi mogle izvršiti svoje pokrete da vi niste ostvarili golemo i dobrodošlo napredovanje s istoka i sjevera i da feldmaršal Alexander na svojoj fronti u Italiji nije držao 27 neprijateljskih divizija, koje je nakraju prisilio na predaju. Smatram da se ne može reći da je maršal Tito osvojio sav taj teritorij. On je osvojen znatno većim pokretima snaga kako na zapadu, tako i na istoku, koji su prisilili Nijemce na strategijsko povlačenje s Balkana. Ne uviđamo zašto bismo svuda trpjeli nasrtaje, posebice ljudi kojima smo pomagali li, i to pomagali prije nego što ste vi bili u stanju uspostaviti bilo kakav kontakt s njima. Britanci su veoma rano ustanovili da Tito nema političku podršku Staljina za svoju akciju i da je po pitanju Trsta sovjetski vrh pokazao određenu „iritiranost“ i „hladnoću“ prema Titovim „tendencijama za nezavisnom akcijom“. Ustrajavši u ovakvom nastupu, koji je inače bio veoma blizak realnim odnosima na terenu, Britanci, a za njima i Amerikanci, nisu dopustili Titu da iskoristi metež i pomakne granice svoje države u prostore na kojima su Saveznici imali jasne strateške interese.
Već u tom trenutku počelo se stvarati neprijateljstvo. Među savezničkim zapovjednicima bilo je zagovornika vojne akcije protiv Titovih partizana. Boreći se gotovo dvije godine u Italiji, saveznički vojnici stekli su naklonost prema talijanskom stanovništvu, pomalo su znali talijanski jezik, običaje... Stoga su postepeno počeli s nepovjerenjem gledati na Titove vojnike i na slovensko stanovništvo, čiji su im jezik, ali i politički i nacionalni problemi bili nepoznati. Rat je bio završen i saveznički vojnici očekivali su da se vrate kućama.
Problem s Titovim snagama predstavljao im je dodatni teret i prisiljavao ih da ostanu u zoni mogućeg konflikta. Jugoslavenske snage su, osim toga, sve više identificirane kao prethodnica sovjetskih snaga. Hladni
rat na jugoslavenskim granicama već je bio počeo. U usporedbi s ostalom Europom, u zapadnoj Julijskoj krajini rat se završio neobično. Dvije su vojske držale isti teritorij: „preklapanje operativnih zona“ termin je koji je koristio Alexander. Bilo bi pogrešno savezničku nazočnost smatrati ekspanzionističkom ili usmjerenom na ograničavanje tuđeg ekspanzionizma. Kako smatra talijanski povjesničar Giampaolo Valdevit, preklapanje je bila srž svibanjske krize, a njena bit konflikt vezan za rekonstrukciju europskog poretka. Strah od izbijanja novog sukoba pokazuje i komunikacija američkog predsjednika Trumana i Churchilla (14. svibnja). Truman je bio protiv svakog napada na Jugoslavene i otvaranja novog ratnog sukoba, „osim ako Tito ne napadne“. Takav stav ponovljen je 16. svibnja, uz preciziranje da bi upotreba savezničkih snaga bila opravdana u slučaju da ih titovci napadnu, „da ih potisnemo koliko je dovoljno da bi se spriječila svaka daljnja agresija.“
Saveznici su sve jače i otvorenije pritiskali jugoslavensku stranu želeći da partizani napuste gradove Trst, Goricu i Tržič i oslobode koridor Trst – Gorica – Tržič, upozoravajući da će u protivnom intervenirati svojim snagama. U međuvremenu se zaoštravala situacija u samom Trstu. Manji incidenti i konflikti prouzročili su međusobnu nesnošljivost. „Jasno je da ne možemo ostaviti stvari u takvom stanju i da je sad potrebno odmah poduzeti akciju. Inače će izgledati da blefiramo, dok će zapravo ispasti da su nas blefirali“, pisao je 19. svibnja Churchill američkom predsjedniku Trumanu. „Mislim da trebamo spriječiti grub postupak prema našim trupama na fronti i infiltracije koje su prividno miroljubive, ali suprotne direktivama savezničkih zapovjednika, i čiji opseg ugrožava položaj naših snaga tamo gdje se one sada nalaze.
Na primjer, pretpostavimo da oni zauzmu položaje svuda oko neke britanske ili američke jedinice, tako da ona na kraju ovisi o njihovoj milosti, hoćemo li čekati da otvore vatru prije nego što zatražimo da se povuku iza linija koje ste naznačili kao poželjne? Siguran sam da niste tako mislili, ali se baš takvi incidenti, vjerujem, mogu dogoditi. U tim uvjetima ne bih smatrao da bi akcija koju bi Alexander poduzeo, da bi osigurao pravilno funkcioniranje svoje uprave, predstavljala „rat s Jugoslavenima“. Ali svakako smatram da na njih treba izvršiti pritisak da napuste Trst i Pulu i da se vrate na obilježene linije i da na taj pritisak treba gledati kao na neku vrstu pograničnih incidenata, a ne kao na krupne diplomatske odluke. Ne mogu dozvoliti da se prema našim trupama postupa osorno i grubo u zoni koju, kako obojica smatramo, imaju prava da okupiraju, i to stoga što one ni u kom slučaju ne smiju otvarati vatru. Danas se mnogi Jugoslaveni povlače preko Soče i njihovo prkosno držanje malo je splasnulo.“ Truman se 21. Svibnja izjasnio za promjenu odnosa prema Titovim snagama, „tako da Jugoslaveni ne budu u nedoumici u pogledu naših namjera.“ Predložio je da savezničke snage izvrše demonstraciju sile na terenu i u zraku (koja bi pratila negativan odgovor Titovim zahtjevima za tim teritorijima). Američki predsjednik je smatrao da bi takva akcija „osvijestila Tita“ u suočavanju s namjerama zapadnih saveznika.
Cilj je demonstracije savezničke sile bio uvjeriti Titove snage u ozbiljnost prijetnje. Zapovjednik 8. armije zapovjedio je 20. svibnja svojim snagama da izvrše maršmanevar na cijelom bojištu prema istoku kako bi se zaštitio komunikacijski smjer Trst – Gorica – Tržić. Jedinice 8. armije počele su pokrete 22. svibnja i već su sutradan stigle na 8 kilometara istočno od Gorice. Titova vlada odmah je notom pokušala spriječiti pogoršavanje situacije izražavajući spremnost za pregovore. Razgovori, koji su otpočeli 25. svibnja u Beogradu, završeni su poslije dva tjedna potpisivanjem sporazuma o privremenoj vojnoj upravi na području slovenskog primorja i Pule. Trumanov stav da će se, ako „naša demonstracija bude krupnih razmjera, postići neko rješenje i bez borbe“, bio je ispravan. Čvrst angloamerički stav bio je koristan i za razgovore o pitanju Trsta sa Staljinom. Sovjetski vođa poslije je uskratio diplomatsku pomoć jugoslavenskim naporima da se njihova zastava zavijori nad Trstom. Sporazumom od 9. lipnja 1945. između Jugoslavije, s jedne, i Velike Britanije i SAD-a, s druge strane, uspostavljena je privremena saveznička vojna uprava u Trstu i okolici.
Prema prvoj točki sporazuma, Trst s okolicom i Pula stavljeni su u nadležnost savezničkog vrhovnog zapovjednika. Točka 2 sporazuma regulirala je ograničenja za snage JA na naznačenom području: jugoslavenske trupe svedene su na „odred regularnih trupa čiji broj ne prelazi 2000 vojnih lica računajući sve činove.“ Izdržavanje ovih snaga bilo je povjereno administrativnoj službi savezničkog vrhovnog zapovjednika. Po ovoj točki bilo je određeno da Odred JA okupira jedan distrikt koji će izabrati saveznički vrhovni zapovjednik, zapadno od naznačene linije, s time da prelazak linije u druge dijelove područja neće biti dopušten. Točka 3 regulirala je mogućnost da „jedna mala jugoslavenska misija“ može biti pridodana stožeru 8. armije kao promatrač. Povlačenje snaga JA bilo je zakazanoza 12. lipnja 1945. u osam sati. Snage JA povukle su se nademarkacijsku liniju – tzv. Morganovu liniju, a sporni teritorij podijeljen je na dvije zone: A – Trst i okolica s angloameričkom upravom; B – u koju su ušle sjeverozapadna Istra i slovensko primorje, s jugoslavenskom vojnom upravom. Povlačenje snaga JA otpočelo je 11. lipnja predvečer, da bi jedinice tijekom noći marširale na nova odredišta. Treća dalmatinska brigada tog je dana marširala prema Kozini.
Njezini „borci i rukovodioci bili su potišteni. Još 9. lipnja, čim se doznalo za sporazum o ‘privremenoj vojnoj upravi’, ocijenjeno je ‘da je zbog toga moral boraca malo pokoleban’.” Ova je brigada u okviru 9. Dalmatinske divizije poslana u sastav 3. armije u zapadni Srijem. S položaja na Soči 1. Dalmatinska brigada odmarširala je 11. lipnja na područje oko Poreča, sa zadatkom da kontrolira taj dio teritorija i obale. Razmještaj brigade završen je do 19. lipnja. Dalmatinska 19. divizija stigla je na novu lokaciju San Pietro – Petrigna – Bresenca – Carnotti 12. Lipnja u osam sati ujutro. U sklopu savezničkih snaga u Zoni A ostao je odred od 2000 Titovih boraca. Taj je odred bio formiran „kod stožera 20. dalmatinske divizije“, a ljudstvo je došlo, čini se, iz različitih jedinica. Saveznička okupacija Pule također je izvedena u skladu sa sporazumom od 9. lipnja 1945. godine. Jedan izviđački odred krenuo je 16. lipnja iz Trsta u Pulu, s oko 50 motornih vozila, a vratio se bez ljudstva istim putem sljedeći dan. Glavnina savezničkih snaga koja je bila određena za stacioniranje u Puli krenula je u dvije kolone s oko 650 motornih vozila, od kojih je oko 310 ostalo u Puli. Jugoslavenska armija bila je dužna osigurati pratnju savezničkim snagama u svojim zonama odgovornosti. U jugoslavenskoj partizanskoj praksi vojna okupacija bila je fundamentalni element političke kontrole. U pogledu političke kontrole ni Tito ni jugoslavenske vlasti u regiji nisu krili svoje namjere, koje su odmah na više nego eksplicitan način predočene anglo-američkoj strani. Ovoga puta, međutim, Titove tvrdnje nisu primljene kao točne, a njegovi postupci nisu odobreni kao ispravni. Eliminiranje političkih protivnika nije išlo jednostavno, kao u Beogradu ili ostalim gradovima Jugoslavije. Priče o uvođenju demokratskog poretka nisu mogle uvjeriti one koji su promatrali partizanski rad na terenu. Javljali su se i drugi glasovi koje Tito nije mogao ušutkati po istom postupku kao u Jugoslaviji. Ocijenjeno je da su mjere koje su provele jugoslavenske snage „usmjerene prema momentalnoj likvidaciji prošlosti, naročito svega onoga što potvrđuje talijansku institucionalnu nazočnost: eliminacija svih onih koji nose uniformu, zauzimanje arhiva, likvidnih vrijednosti kod Banke Italije i tako dalje“. Te su mjere, kako se smatralo, bile izvor ekstremizma koji je karakterizirao jugoslavensku vojnu okupaciju. Pod prijetnjom fizičkog uništenja, suparnik bi bio ušutkan: i to je poruka koja se nagovješćuje. (Odatle se mogu izvesti nagovještaji nastupajućeg egzodusa Talijana iz Istre). Prema talijanskim podacima, jugoslavenske su vlasti u Trstu i Gorici uhitile oko 6000 ljudi, od kojih je 1150 likvidirano poslije zatvaranja i deportacije.
Nakon odlaska jugoslovenskih snaga bilo je, međutim, drugačije. Ponovni problemi i nesporazumi Jugoslavena i Saveznika izbili su veću srpnju 1945. kada je savezničko zapovjedništvo, poslije odluke od 24. lipnja 1945., započelo ukidanje jugoslavenske civilne uprave u Zoni A, likvidacijom narodnih odbora, milicije i drugih simbola jugoslavenske vlasti. Saveznici su se, smatra Valdevit, bojali da će se ilegalne aktivnosti jugoslavenskih organa nastaviti kroz različite oblike mreže koja je „stay behind“ i da neće proći mnogo vremena do otkrića jugoslavenske pete kolone. Na jugoslavenskoj strani u to se vrijeme moglo čuti „kako Englezi, gdje god stignu, skidaju tragove kratkotrajne partizanske vlasti; napose da trgaju Titov slike Englezi raspuštaju komunističke komunističke narodne odbore. Komunisti nam kažu da je narod ogorčen; i kako simpatije za Saveznike naglo padaju. Međutim...“, piše Bogdan Radica, „u povjerenju mi neki ljudi kažu da gdje god su došli Englezi, ima hrane, sloboda je potpuna i narod ih prima sa simpatijom.“
Zašto je Tito 1945. godine popustio po pitanju Trsta? Čest odgovor glasio je da mu je nedostajala sovjetska podrška. To je izvjesno iako odgovor ne može biti isključivo posljedica razmimoilaženja između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Tito je u biti popustio zato što su propale sve premise njegova projekta koji je predviđao da se kontakt sa Saveznicima ostvari oko Soče. Da je Staljin i dao zeleno svjetlo Titu, izbor je ležao na Titovim leđima. Na odluku je utjecala i smjena zapovjednika 4. armije generala Drapšina, provedena upravo kada je Tito odlučio prihvatiti pregovore. Je li general Drapšin bio žrtveni jarac? Sigurnost s kojom je Tito nastupio u namjeri da stavi pod svoju kontrolu Julijsku krajinu okrenula se protiv njegovih krajnjih ciljeva. Točnije rečeno, Tito je posve otkrio svoj projekt potpune kontrole regije. U razdoblju od 13. do 20. Lipnja 1945. delegacija JA i predstavnici savezničkih snaga na Sredozemlju vodili su razgovore u stožeru 13. armijskog korpusa britanske 8. armije o provođenju sporazuma od 9. lipnja 1945. godine.
Vojne delegacije razmatrale su sljedeća pitanja: sastav i dislokacija jugoslavenskog odreda pod savezničkom vojnom upravom;sastav, namjena i djelokrug rada jugoslavenske vojne misije pri Stožeru 8. armije; civilna vlast pod savezničkom vojnom upravom; ratni plijen koji su zaplijenile jugoslavenske snage; kretanje stanovništva; korištenje komunikacija itd. Pri razmatranju spornihpitanja došlo je do prekida razgovora, jer predstavnici Glavnog zapovjedništva savezničkih snaga nisu htjeli prihvatiti jugoslavenske prijedloge o priznavanju vlasti koju su uspostavili partizani nakon ulaska u te krajeve. Jugoslavenskoj strani samo je preostalo da u priopćenjima, koje je potpisivao Tanjug, žali sa nemoćnim bijesom zbog neodgovarajućih klauzula o civilnim vlastima. Sporazum Savezničkog vrhovnog zapovjedništva i JA, potpisan u Devinu 20. Lipnja 1945., odredio je zonu koncentracije za Odred JA u zoni M. Terstel – Suta – Vonssizza – Opacchta sella – Coll Grande – M. Terstel. U vrijeme potpisivanja Devinskog sporazuma odred je bio podijeljen i radio je grupiranje. Sporazumom u Devinu određeno je da Britanci opskrbljuju odred u cijelosti, osim u oružju, streljivu i vozilima. Jugoslavenski odred, umjesto izravne veze s JA, vezu sa svojom armijom trebao je uspostavljati preko savezničkog zapovjedništva. Jugoslavenska misija u stožeru 8. armije, prema odredbama sporazuma, imala je u svom sastavu jednog pukovnika, šest viših časnika i prateće osoblje i vozila. Njezina namjena bila je pomagati zapovjedniku 8. armije u odnosima i vezama s jugoslavenskim odredom u Zoni A i jugoslavenskom vladom. Sporazumom je dogovorena kontrola sidrišta, pokreta jedinica, a sav ratni plijen potvrđen je kao vlasništvo JA. Za širu zonu Julijske krajine, Rijeke i slovenskog primorja potom je formirana Vojna uprava JA na čije čelo je 25. lipnja 1945. Prvo postavljen general Petar Drapšin, a ubrzo zatim general Većeslav Holjevac. Na temelju sporazuma iz lipnja 1945., JA je kod britanske 8. Armije imala vojnu delegaciju koja je bila podčinjena Generalštabu, odnosno 2. obavještajnoj upravi. Jugoslavenska obavještajna služba kroz ovu je misiju mogla pratiti vojno-političku situaciju u Zoni A, kod savezničkih snaga, ali i u okolici u sjeveroistočnoj Italiji. Obavještajne informacije prikupljane su kontaktima ili osobnim izviđanjem. Saveznici su otežavali takav jugoslavenski rad neposrednom kontrolom i na druge načine, pa se delegacija već 1946. godine vratila u FNRJ. Generalštab JA formirao je u Trstu 1945. godine komisiju za ratni plijen. U komisiju je prebačeno nekoliko članova bivše vojne delegacije zaduženih za obavještajni rad, sa zadatkom da odatle djeluju obavještajno. Kada je ova komisija rasformirana, a formirana nova
Privredna delegacija FNRJ pri Savezničkoj vojnoj upravi, obavještajci su ostali u novom sastavu. Kako je takva praksa bila upadljiva, savezničke službe pažljivo su pratile aktivnosti i kontrolirale sumnjive Jugoslavene.
Nove komplikacije oko Trsta nastale su na prijelazu iz 1945. U 1946. godinu. Temeljnu snagu JA na ovom području oko Trsta (kasnija STT) činila je 26. Dalmatinska divizija pod zapovjedništvom pukovnika, kasnije generala Ante Banine. Ova je jedinica u razdoblju od 1945. do 1947. imala zapovjedništva u Postojni i Pazinu, a 1946. pretvorena je u kombinirani Odred JA u Zoni A, s istim zapovjednikom. Na istom području nalazile su se snage 7. Banijske divizije. Ova je divizija tijekom 1945. iz vojarni u Rijeci prebačena na područje koje je posije postalo Zona B. Sedma brigada divizije, sa stožerom u Dobrovolju, bila je odgovorna za odsjek demarkacijske linije od Trnovskog Gozda do Dožemberga prema Novoj Gorici. U punoj gotovosti i rasporedu brigada je ostala na toj lokaciji do kraja ožujka 1946. godine. Studenoga 1945. godine, oko 8000 vojnika 2. poljskog korpusa britanske 8. armije, pod zapovjedništvom generala Stanisława Andersa, stiglo je u Udine. Tijekom prosinca, oko 700 vojnika ove jedinice pojavilo se u Trstu „bez oznaka“. Koncentracija poljske vojske nastavljena je u siječnju 1946., tako da je u veljači 1946. gotovo cjelokupna Andersova
grupacija (ekvivalentne jačine jedne tadašnje armije JA) izvršila koncentraciju u zoni Bologna – Rimini – Padova – Venecija – Treviso – Udine. Dio snaga poljske armije i dalje se nalazio u pokretu s juga. U Trstu su se tijekom veljače pronosili glasovi da će ove snage zamijeniti američku 89. diviziju koja se stacionirala u Zoni A. Snage JA u zagraničnoj zoni također su radile „minimalne“ pokrete koji su bili neka vrsta odgovora na grupiranje poljskih snaga. Vijesti stranih agencija odbacivane su kao tendenciozne. Jaka koncentracija snaga JA demantirana je navođenjem da je 1. Siječnja 1946. demobilizirana druga partija ljudstva, kao i da je 1. Ožujka 1946. reorganizacijom izvršeno dalje smanjenje borbenih efektiva JA. Broj postojećih divizija nije bio mjerodavan za procjenu situacije, stajalo je u jugoslavenskom priopćenju. Jugoslaveni su optuživali Saveznike da su povećali broj provokacija na granici, povreda zračnog prostora, ubacivanja terorističkih grupa i koncentraciju snaga 2. Poljskog korpusa. Dostupni podaci, međutim, govore da je u tom razdoblju 1946. godine bilo predislokacija jugoslavenskih jedinica bliže granici. Iz Hrvatske je prebačena 28. divizija. Njena 21. Slavonska brigada stigla je 23. veljače u predio Postojne, a zatim je noću 26./27. istog mjeseca umarširala u Zonu B razmještajući se u Pazinu i okolici.
Brigada je tu ušla u sastav 26. divizije koja je bila glavna snaga Odreda JA u Zoni B. Na ovim lokacijama brigada je ostala do 13. srpnja iste godine, kada je predislocirana u Kozinu i mjestašca u okolici. Zbog tenzija na granici pukovi 2. Zrakoplovne divizije na uzletištu Cerklje tijekom proljeća 1946. godine u više navrata našli su se u okolnostima uzbuna, tajnih prebaziranja i podizanja borbene gotovosti raznih stupnjeva. Sve što se događalo na sjeverozapadu Jugoslavije kompliciralo je njezine odnose sa Saveznicima: „Sadašnji odnosi nas i SAD na svim su linijama zategnuti“, zaključio je jugoslavenski predstavnik Simić. Iako su Jugoslaveni javno demantirali da pomiču dio svojih snaga, to nije moglo proći neprimijećeno. Jugoslavenskom izaslaniku Simiću je potkraj veljače 1946. u State Departmentu stavljeno do znanja „da je sporno pitanje, pitanje naših trupa u Istri, koje se trebaju povući.“ U razgovoru sa senatorom Pepperom, 11. svibnja 1946., otpravnik poslova u Washingtonu Machiedo obrazložio je jugoslavensko stajalište i uvjeravao ga da Jugoslaveni nemaju razloga da napadaju bilo koga, a „pogotovo ne naše saveznike. Ako je bilo nekog pokreta trupa, to je bilo samo zato da spriječimo moguće provokacije koje nam prijete od raznih profašističkih elemenata, a naročito od poljskih trupa generala Andersa, koje su mobilizirale bivše ustaše i četnike.“ Sredinom lipnja 1946. tenzije su ponovno porasle jer su se s obje strane granice primjećivali pokreti trupa. Jugoslavenski podaci su govorili o pokretima britanske 56. divizije i drugih snaga, među kojima nekoliko brodova koji su stigli u Trst. U okolici demarkacijske linije viđane su čak i naoružane bivše jugoslavenske formacije.
S pojačavanjem vojne nazočnosti počeli su preleti savezničkog zrakoplovstva i prebacivanje protivnika jugoslavenskog režima iz Zone A u Zonu B. U razdoblju od 11. veljače do 26. Ožujka zabilježena su 233 preleta. Počela je serija ozbiljnih incidenata u Trstu i okolici. Sredinom ožujka izvršen je atentat na jednog časnika, a zatim i na grupu časnika u Trstu. Početkom svibnja 1946. ubijen je major JA Jože Gavnihar. Težak incident dogodio se 12. srpnja 1946. navečer kod sela Krm, u blizini Kobarida, kada je jedan odjel američke 88. Divizije ušlo na teritorij koji je kontrolirala JA (Amerikanci su u svom priopćenju iznijeli suprotne navode, naravno). Poslije pucnjave, u kojoj su Amerikanci prvi otvorili vatru, na poprištu sukoba ostala su dva pripadnika KNOJ-a. U noti od 27. srpnja 1946. Jugoslavenska strana posebno je naglasila „sistematsko napadanje na pripadnike JA u Trstu“. U Gorici su 9. kolovoza napadnuti od „rulje od 100–150 fašista“ komesar odreda JA major Vlado Despot i njegova pratnja, a zatim ih je saveznička vojna policija zaustavila, prebila i privela. Ministarstvo vanjskih poslova FNRJ upozoravalo je na činjenicu da u svim događajima sudjeluju časnici savezničke vojne uprave „u zajednici s fašističkom ruljom, onim istim licima koja su jučer vodila rat protiv Ujedinjenih naroda.“ Sredinom srpnja 1946. Tanjug je javio o pokretima savezničkih snaga u Zoni A i prema demarkacijskoj liniji. O tim pokretima uveliko su izvještavali talijanski tisak i novinske agencije. Tanjugovi dopisnici također su javljali o pokretima 56. divizije, koja je poslije parade u Trstu povučena u Furlaniju, zajedno s britanskom 6. oklopnom divizijom. Broj položaja i vojničkih šatora u predjelu Morganove linije rastao je iz dana u dan. U tršćansku luku uplovila je britanska krstarica „Liverpool“ u pratnji dva razarača. Savezničke agencije javljale su da je ovaj pokret bio u skladu s očekivanim jugoslavenskim pripremam za iznenadni upad u Trst. Napeta vanjskopolitička situacija donijela je nove kušnje i zrakoplovstvu JA. Ono se, kao i cijela armija, i dalje nalazilo u stanju produljenog, neobjavljenog rata, ili svojevrsnog mira pod tenzijom, kome se nije vidio kraj. Dojučerašnji zapadni saveznici postali su neprijatelji. U cijelom ovom razdoblju Saveznici su držali prilično jake zrakoplovne snage u ovom kraju. Britanski zrakoplovi tijekom veljače su izvršili niz zračnih povreda na ovom prostoru, nadlijećući pogranična mjesta, ali i Ljubljanu. U odgovoru na jugoslavenske note, Britanci su negirali da su povrede zračnog prostora namjerno učinjene. U takvoj situaciji došlo je do serije ozbiljnih incidenata koji su dodatno opterećivali odnose sa Zapadom sve do početka 1950-ih godina. Posebnu težinu situaciji na ovom sektoru davalo je relativno često i nesmetano prelijetanje granice savezničkih zrakoplova na rutama Italija – Austrija. Kako 2. zrakoplovna divizija, koja se smjestila u okolici Zagreba, nije mogla izvršavati lovačke zadatke u potpunosti, iz Mostara je preko Novog Sada u Ljubljanu preletjela 3. lovačka divizija naoružana lovcima Jak-3. Iz sastava obaju pukova ove divizije stavljen je u pripravnost broj 1 po jedan par lovaca. Već 8. srpnja dežurni par 254. puka presreo je nenajavljen saveznički transportni avion C-47, ali je on uspio nestati u oblacima. Poslije mjesec dana, 9. kolovoza, dežurni par istog puka (poručnik Zečević i zastavnik Stanisavljević) oborio je američki zrakoplov C-47 koji je u 12.50 sati nadlijetao aerodrom u Ljubljani. Na letu iz Beča u Udine, kako su objašnjavali Amerikanci, zrakoplov je zalutao i skrenuo s puta leteći u krug da bi se orijentirao. Pilot kapetan William Krombi mislio je da su ga pratili britanski lovci.
Jugoslavenski piloti ini se da su prebrzo reagirali. Iako je američki pilot mahao krilima, meci su već prošarali unutrašnjost zrakoplova i teško ranili turskog kapetana, člana posade. Zrakoplov se spustio na livadu 12 kilometara od Kranja. Posada je uhvaćena i odvedena na ispitivanje u hotel koji je koristilo zapovjedništvo 4. armije, a američkim predstavnicima nije bilo dopušteno da vide ni zrakoplov ni posadu. U očekivanju novih akcija zapadnih saveznika i radi efikasnijeg presretanja protivnika, na pomoćno uzletište kod Radovljice detaširano je po jedno odjeljenje lovaca iz oba puka 3. divizije. Uzletjevši s ovog aerodroma, lovački par iz 112. lovačkog puka (piloti Vodopivec i Knežev) sustigao je 19. rujna još jedan američki zrakoplov tipa C-47 i poslije nekoliko upozorenja, na koja američka posada nije reagirala, oborio ga u 10.07 sati. Svih je pet članova posade američkog aviona poginulo. Amerikanci su konstatirali da je „nemoguće dati potpuno obavještenje što se dogodilo na ovom letu.“ Ogorčenje Amerikanaca iskazao je i američki ambasador Patterson u obraćanju Titu: „Prije godinu i pol dana vi ste srdačno dočekali naše zrakoplove. Sada ih obarate!
Moja vlada smatra da je ovakav postupak protiv zrakoplova jedne prijateljske zemlje sasvim neprimjeren. Ovo djelo stvorit će dubok dojam u mnijenju američkog naroda...“ Ambasador je istaknuo da, dok se obaraju američki nenaoružani zrakoplovi, na drugoj strani Amerikanci šalju pomoć jugoslavenskom narodu.
Ove intervencije nisu zaustavile prelete savezničkih transportera i drugih zrakoplova, već su samo podigle političke tenzije u javnosti, sve dok problem nije riješen diplomatskim putem. Posada i putnici prvog zrakoplova pušteni su 22. kolovoza, osim ozlijeđenog turskog pilota. Američki ambasador Patterson je u razgovoru s maršalom Titom, 6. rujna 1945., među ostalim, zatražio odštetu od 360.000 dolara za obitelji poginulih i za oborene zrakoplove. Tito je izjavio da žali ljudske gubitke i složio se sa zahtjevom za odštetu obiteljima, ocijenivši da je ta gesta u funkciji poboljšanja odnosa, ali je odbio da se isplati iznos za oborene zrakoplove. To bi, prema njegovu mišljenju, značilo priznanje „da nemamo prava da štitimo suverenitet“. Jugoslavenski maršal izjavio je da se više neće ponoviti slučajevi otvaranja vatre, a 19. rujna osobno je odredio da se obiteljima isplati po 30.000 dolara odštete, kako je rekao, „da nam se ne bi mogla prebaciti sitničavost i podcjenjivanje smrti avijatičara.“ Nalog za isplatu 150.000 dolara obiteljima poginulih poslan je 2. listopada u SAD. Kako je ovaj događaj komplicirao odnose sa SAD-om i tijekom zime 1946./47., poduzeta je diplomatska akcija da se iz mjerodavnih meteoroloških centara u Europi prikupe podaci o vremenu za dane kada su oboreni zrakoplovi ne bi li se osporila (ili potvrdila) američka verzija po kojoj su incident izazvale loše vremenske prilike. Sačuvane dnevne evidencije povreda zračnog prostora pokazuju da su gotovo svakodnevni preleti i druge povrede jugoslavenskog zračnog teritorija na ovom području nastavljeni do poboljšavanja odnosa sa Zapadom u razdoblju 1949.–50. godine. Obaranje američkih transportera samo je pogoršalo situaciju i kompliciralo daljnje rješenje tršćanskog pitanja. Osim zračnih i nekih pomorskih povreda, provokacija i incidenata bilo je i na kopnu. U Trstu je 9. rujna američka vojna policija razoružala šest vojnika JA, koji su kamionom krenuli preuzeti transport materijala UNRRA-e za Jugoslaviju. Isto se dogodilo i zapovjedniku čete u Trstu, kapetanu Šegoti, koji se s četiri vojnika uputio u potragu za uhv ćenom šestoricom pripadnika JA. U američkom zatvoru svi su bili vrijeđani i fizički maltretirani, kako je stajalo u naknadnom jugoslavenskom priopćenju. Zamjenik zapovjednika Vojne uprave JA za Zonu B, general-major Većeslav Holjevac, u izjavi za list “Vjesnik” 31. siječnja 1947. Naglasio je savezničku praksu odnošenja strojeva iz zone, a to su potvrđivali mnogobrojni protesti ovog zapovjedništva. Jugoslaveni su također izazivali incidente. Delegacija od osam časnika 1. proleterske brigade nije htjela vojnički pozdraviti savezničke zastave na paradi 1947. u povodu dana oslobođenja Trsta. Domaćini su uzvratili tako što ni oni nisu pozdravili Titove borce na kraju ceremonije.
Nakon povratka u svoju jedinicu, isti časnici naišli su na grupu Talijana koji su demonstrirali protiv Jugoslavije. Masa je izbacila Jugoslavene iz vozila i prevrnula im džipove. Iz nereda ih je izvukla britanska patrola, kojoj su časnici JA odbili poslušnost i nisu željeli dati izjave na saslušanju. Mnoštvo incidenatapratilo je i prijenos Titoveštafete kroz Trst i okolicu 22. svibnja 1947. godine. U razdoblju 1947.–1948., na cijelom području sjeverozapada zemlje registrirani su pokreti savezničkih brodova (mnogi od tih brodova od 1951. bit će u prijateljskim posjetima Jugoslaviji), pojedinačne povrede jugoslavenskih voda, prelasci savezničkih vojnika. U više navrata po koji pijani Britanac ili Amerikanac znao je zalutati do jugoslavenske strane. U jesen 1946. godine 1. Proleterska divizija pomaknuta je iz područja Ljubljane u zonu oko Postojne, na smjerovima Trst – Postojna i Trst – Rijeka. Ožujka 1947. godine 1. proleterska brigada ove divizije dobila je zapovijed da smijeni Odred u Zoni A i da ona od tada čini njegovu osnovu. Zadatak je bio složen, „trebalo se prilagoditi i živjeti zajedno s anglo-američkim formacijama“. Pod zapovjedništvom Đurana Kovačevića 1. proleterska brigada smijenila je Odred i razmjestila se u zonu Trst – Gorica – rijeka Vipava (u Trstu se nalazila jedna četa, u Gorici bolnica, u gradiću Renče 2. bataljon itd.).
U stožer brigade stigli su anglo-američki časnici. Brigada je ušla u sastav 88. američke divizije čije je zapovjedništvo bilo u Gorici. Pripadnici 1. proleterske prilično naivno su držali naziv svoje brigade u tajnosti predstavljajući se, još naivnije, kao „odred JA“. Glavni zapovjednik savezničkih snaga u Mediteranu britanski general Moore na koktelu za posjeta „odredu JA“ nazdravio je brigadi i njezinu zapovjedniku, imenujući jedinicu pravim imenom. U zapovjednom sastavu 1. Proleterske zavladalo je opće zaprepaštenje zbog dobre savezničke informiranosti. U glavama Titovih starješina i vojnika nije bilo samo naivnog samopouzdanja već i nerazumijevanja prirode vojne tajne i činjenice da na tom terenu cjelokupno stanovništvo nije odobravalo komunizam ili pripajanje Titovoj Jugoslaviji. Krutost u unutarnjim odnosima ogledala se i u zabrani da se vojnički sastav druži s lokalnim djevojkama. Odobrenje za zabavljanje davao je organ sigurnosti brigade, nakonšto je prethodno djevojka bila provjerena! Novu etapu odnosa u delikatnom tršćanskom pitanju donijela je 1947. godina. Daljnje reguliranje statusa spornog teritorija, na temelju Potsdamskog dogovora, preuzeo je još u jesen 1945. Savjet ministara vanjskih poslova četiri velike sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu. Na Konferenciji mira u Parizu prihvaćen je projekt ovog tijela o formiranju Slobodnog teritorija Trsta, kao posebne međunarodne jedinice pod upravom guvernera i nadzorom Vijeća sigurnosti UNa. Budući da nije mogla utjecati na izmjenu navedenih odredbi Ugovora o miru s Italijom, jugoslavenska vlada potpisala je ovaj dokument 10. veljače 1947. Uz napomenu da se tim činom ne odriče teritorija na koje smatra da ima pravo. Slobodni teritorij Trsta (STT) formiran je na temelju članka 21. pariškog mirovnog ugovora od 16. veljače 1947. godine. Praksa podjele vojnih nadležnosti na savezničku Zonu A i jugoslavensku Zonu B je nastavljena. Do izmjena u vojnom smislu došlo je u rujnu 1947. godine. Treba uočiti razlike između Zona A i B do 13. rujna 1947., odnosno od 16. rujna 1947. godine. Prema mirovnom ugovoru u Parizu, snage JA pomaknute su na nove pozicije u Zonu B, u skladu s novom granicom STT. Zapovjednik Odreda JA u STT general Banina doznao je od jednog američkog časnika za novu podjelu STT, u kojoj su Zonu A u nešto korigiranim granicama (Trst i okolica, Monfalcone i Gorica) trebale zaposjesti samo britanske i američke snage. U ostalom dijelu Zone B stanje bi ostalo pod jugoslavenskom vojnom kontrolom. Časnik iz odreda JA/1. proleterske Tripo Vučinić upućen je u Udine da savezničkom zapovjedništvu izrazi neslaganje zapovjednika JA u STT.
Događaji su ponovno postali dramatični. Na teritoriju STT ukupno je trebalo biti 5000 američkih, britanskih i jugoslavenskih vojnika. Ostalih 37.000 savezničkih vojnika raspoređeno je po dubini talijanskog teritorija. Jedinice JA ušle su na slovensko primorje u noći 15./16. Rujna 1947. godine. U to vrijeme, kako izgleda, dogodio se incident koji je opisao Franklin Lindsay. Prema njegovim sjećanjima, Jugoslaveni su uputili ultimatum Saveznicima da će svojim snagama ući u Trst. Saveznički zapovjednik, prema navodima Lindsayja, izvijestio je vlade SAD-a i Britanije da u slučaju sukoba na tom području postoji opasnost od izbijanja trećeg svjetskog rata. Lindsay opisuje događaj u noći 15./16. rujna, kada je kolona jugoslavenskih tenkova stigla na check-point u brdima iznad Trsta. Ulazak Titovih snaga u Zonu A spriječio je, navodno, jedan američki narednik koji je, kada su dotutnjali jugoslavenski tenkovi s teškim mitraljezom, stao nasred puta te zadržavao kolonu dok nije stiglo pojačanje. Jugoslavenske snage, kako piše Lindsay, nisu uspjele „neprimijećeno se ušuljati“ u Zonu A.
Da nije bilo odlučne akcije američkog narednika, ocijenio je Lindsay, posije bi bilo teško istjerati Titove snage iz Zone A. Snage JA iste su noći, poslije dvije godine, ušle u Pulu i dijelove slovenskog primorja i Primorske. Jugoslavenske snage točno u ponoć krenule su preko demarkacijske linije, a zatim prošle kroz Most na Soči, Volče, Idersko i Mlinsko. U Kobarid, koji su dan prije napustile američke snage, kolona je stigla u 0.45 sati. Put je nastavljen na sjever, preko Trnova i Dvora do Boveca, gdje se kolona opet zadržala. Iako je bila noć,stanovništvo je klicanjem pozdravljalo vojsku. Poslije zadržavanja u Bovecu, jedinica JA uputila se preko Donjeg, Srednjeg i Gornjeg Loga do Predile gdje je uspostavljen novi granični prijelaz FNRJ. Predstavnici JA žalili su se na postupak američkih snaga u Puli, koje su u povlačenju demolirale i opljačkale sve što je trebalo predati novim vlasnicima grada i luke. Poslije ovog događaja u Pulu je iz Rijeke premješteno pomorsko zapovjedništvo sjevernog Jadrana, a iz Rijeke i Divulja zapovjedništvo stručnih škola, koje je u Puli formiralo jedinstvenu Mornaričku dočasničku školu. U zračnu luku u Puli 8. Ožujka 1948. doletio je 112. lovački puk koji se do tada bio smješten na aerodromu Ljubljana – Polje. Međusobni incidenti nastavljeni su i poslije uspostavljanja STT, tijekom 1948. godine. U prvih nekoliko mjeseci te godine zabilježeno je više incidenata (najčešće prelasci patrola, slučajni ili namjerni). I pucnjave na suprotnu stranu bile su karakteristične. Povrede zračnog prostora bile su uobičajene. Tijekom 1949. na jugoslavensko- talijanskoj granici zabilježene su nove provokacije. Dovođenje prostitutki na karaule, kako je izvještavala “Narodna odbrana”, bila je „najobičnija stvar za talijanske graničare“. U pojedinim slučajevima te djevojke, po nagovoru talijanskih graničara ili svodnika, “skidale su se gole ili su vodile ljubav s njima na otvorenom” kako bi na taj način provocirali jugoslavenske graničare (karaula Hlevnik). Talijani su početkom listopada te godine kod karaule Sabotin izvjesili „pornografske fotografije“ na žici koja je označavala graničnu liniju. Takvo ponašanje izazvalo je reakciju pripadnika KNOJ-a na tom sektoru: „Oni i ne slute kako mizerno izgledaju u očima naših graničara njihove provokacije. Pa ipak oni otkrivaju primitivizam i moralnu trulež tih ljudi. Oni na primjer žive u uvjerenju da kod nas vlada glad i opća neimaština, pa pokušavaju raznim stvarčicama namamiti naše vojnike k sebi. Stražaru s karaule Solkan nudili su cigarete i pištolj i zvali ga da prijeđe liniju, a kada su vidjeli da se ovaj nije ni osvrnuo na to, ostavili su jedan ručni sat na graničnu liniju i uklonili se. Nije potrebno isticati da su ga kasnije našli na istom mestu. Graničarima s karaule Šent Peter-blok nudili su u više navrata vino, a kod karaule Kobreško, čak su i gomilice jabuka postavili u blizini granične linije.“ U blizini ove karaule jedna starija seljanka žalila se da joj Talijani kradu kokoši. Jugoslavenski graničari utvrdili su da su Talijani namamljivali kokoši u blizinu granične linije, a zatim ih hvatali s pomoću posebnih zamki. U drugom slučaju Talijani su predlagali Jugoslavenima da ustrijele divokoze i podijele meso, s tim da svaka strana krivnju prebaci na onu drugu: „...nema što, makinacija dostojna talijanske državničke diplomacije“, zaključuje “Narodna odbrana”.
U razdoblju postojanja STT, Jugoslavenska armija zadržala je Odred JA na STT kao svoju temeljnu snagu. Prema formaciji iz 1949., Odred su činile sljedeće snage: zapovjedništvo u Portorožu sa 584. protuavionsko divizijom, 1. streljački proleterski puk u Kopru i 320. Artiljerijski puk u Umagu. U ratnom razvoju Odreda, mobilizacijsko mjesto za njegovo zapovjedništvo, kao i za 145. streljački puk i manje jedinice, bilo je u Pazinu. Prema organizaciji iz 1952., Odred je, osim 1. proleterskog i 320. Artiljerijskog puka, u svom sastavu imao 36. pješački puk u Puli, 46. Tenkovski bataljun u Bujama, 46. Protutenkovski artiljerijsku diviziju u Umagu i 46. protuavionsku diviziju u Portorožu. U ratu Odred bi s tim snagama razvijao 46. Pješačku diviziju. Druge jedinice JA u ovom su razdoblju bile razmještene u širem zaleđu Trsta i predstavljale su temeljnu snagu za intervenciju na tom prostoru. To su bile: 1. Proleterska divizija sa zapovjedništvom i dijelom pristožernih jedinica u Postojni, odnosno pukovima razmještenim u Tolminu, Bovecu, Ajdovščini, Vipavi i Pivci; 26. divizija (od 1948. Nosila je naziv 60. streljačka), većinom u Ilirskoj Bistrici i jedinicama u Podgradu, Klani i Mučićima; dijelovi 1. tenkovske (4. Mehanizirani korpus, od 1948., odnosno: 20. tenkovska divizija od 1950.) u Vrhnici, Izoli i Podgradu; armijski artiljerijski pukovi u Velikim Blokama i Ribnici, a kasnije i u Rakeku. U ovom razdoblju Trst je bio centar različitih obavještajnih aktivnosti. U okolici grada djelovala je stanica JA „Sloboda ili smrt“ pod zapovjedništvom rukovoditelja podcentra u Trstu Marka Ardalića. Prema literarnim verzijama, jugoslavenska UDB-a uspjela je u ovo središte ubaciti svog suradnika. Organi JA su tijekom 1950. nadgledali protok ljudi između dvije zone radi sprečavanja ubacivanja osoba s lažnim legitimacijama, ilegalnog prebacivanja oružja i municije, nedopuštenen trgovine... Vojna uprava je 14. ožujka 1950. ukinula carinski postupak između Jugoslavije i Zone B STT radi poboljšanja opskrbljivanja potrebnim proizvodima. Poslije stupanja Mirovnog ugovora na snagu, odmah je došla do izražaja nemogućnost iznalaženja bilo kakvog kompromisnog rješenja između jugoslavenske i Vrhnici, Izoli i Podgradu; armijski artiljerijski pukovi u Velikim Blokama i Ribnici, a kasnije i u Rakeku. U ovom razdoblju Trst je bio centar različitih obavještajnih aktivnosti. U okolici grada djelovala je stanica JA „Sloboda ili smrt“ pod zapovjedništvom rukovoditelja podcentra u Trstu Marka Ardalića. Prema literarnim verzijama, jugoslavenska UDB-a uspjela je u ovo središte ubaciti svog suradnika.
Organi JA su tijekom 1950. nadgledali protok ljudi između dvije zone radi sprečavanja ubacivanja osoba s lažnim legitimacijama, ilegalnog prebacivanja oružja i municije, nedopuštenen trgovine... Vojna uprava je 14. ožujka 1950. ukinula carinski postupak između Jugoslavije i Zone B STT radi poboljšanja opskrbljivanja potrebnim proizvodima. Poslije stupanja Mirovnog ugovora na snagu, odmah je došla do izražaja nemogućnostiznalaženja bilo kakvog kompromisnog rješenja između jugoslavenske i talijanske strane oko izbora guvernera STT. Situacija se posebno pogoršala objavljivanjem Tripartitne deklaracije 20. ožujka 1948., u kojoj su se okupacijske vlasti STT (SAD, Velika Britanija i Francuska) izjasnile za reviziju Ugovora o miru s Italijom u pogledu STT-a, odnosno za njegovo pripajanje Italiji. Iako je deklaracija značila samo obećanje čije se ispunjenje odlagalo za budućnost, u vrijeme sukoba sa SSSR-om ona je za Jugoslaviju predstavljala ozbiljnu prijetnju, to više što se ubrzo pristupilo ekonomskoj integraciji Zone A s talijanskim gospodarstvom. Budući da se UN samo sporadično bavio problemima vezanim za STT odobravajući dogovore velikih sila, ovo pitanje sve je više rješavano klasičnim diplomatskim sredstvima. Poslije sukoba sa SSSR-om, Jugoslavija je promijenila svoju politiku podrške STT-u kao teritoriju pod jamstvom Vijeća sigurnosti UN-a nemajući više povjerenja u to tijelo. Srpnja 1949. u Zoni B uvela je dinar kao monetarno sredstvo, a ožujka iduće godine Zonu B uključila je u svoju ekonomiju. Na istom teritoriju 16. travnja 1950. održani su prvi izbori, tako da je granica između dviju okupacijskih vlasti postala državna jugoslavensko-talijanska granična linija. Tako je završena prva faza tršćanskog pitanja. Njegovo opstojanje samo je otežavalo stratešku situaciju na ovom području Europe i primoravalo jugoslavenske i savezničke vojno-političke planere (od 1949. Sjevernoatlantskog pakta) da drže znatne snage u čitavom prostoru, u vrijeme kada je u Europi već uveliko bila postavljena željezna zavjesa između dva vojno- politička bloka u nastajanju...
autor je toliko pristran da se doslovce osjeti žal zbog talijanskih gubitaka