Nakon što je prevalio 250 kilometara pustinje Atacama prije devet mjeseci, bivši predsjednički kandidat Dejan Kovač uspješno je završio i drugu pustinjsku utrku u seriji Racing the Planet, onu u pustinji Gobi u Mongoliji. Racing the Planet serija je od četiri glavne utrke po najsurovijim pustinjama svijeta i još nekoliko utrka na drugim izazovnim lokacijama.
– Svaka pustinjska utrka ima svoje specifičnosti i izazove. Atacama je najsuša pustinja na svijetu, nadmorske visine veće od 3200 metara, gdje određeni dijelovi nisu stotinama godina vidjeli ni kap kiše. Utrka kroz Gobi održava se na nadmorskoj visini od 1500 do 2000 metara te se miješa krajolik od pustinje, preko brda, pa do stepe, a svaki je dio izazovan na svoj način – započinje Dejan Kovač, koji je trenutačno postdoktorski istraživač na IWH Leibniz institutu u njemačkom Halleu.
VEZANI ČLANCI:
Svi se vraćaju po još
Iako voli izazove, priznaje kako je, nakon što se "patio 250 kilometara u Atacami", pomislio da neće više trčati tako zahtjevne utrke. No taj je osjećaj trajao možda dva dana. - Već 48 sati nakon utrke tražio sam sljedeću utrku. Treba određeno vrijeme da se slegnu dojmovi, ali svi koji prožive tako izazovno i fantastično iskustvo jednostavno se uvijek vrate po još – kaže.
Utrka kroz Gobi trči se 250 kilometara u šest etapa. Četiri su etape od 40 do 45 kilometara, jedna je ultramaraton od 80 kilometara, dok je posljednja dionica duga "tek" 10 kilometara, tzv. "fun run". Jer, svatko tko prevali 240 kilometara, bez muke će izdržati i posljednjih deset.
– Hranu i sve potrepštine morali smo nositi u ruksaku s kojim i trčite, a težak je od 10 do 15 kilograma. Od organizatora dobijemo samo vodu i šator za prespavati do sljedeće etape. Vreća za spavanje je neophodna jer temperature u pustinjama noću padaju i ispod nule. Nužne su i medicinske potrepštine kojima si sami saniramo manje ozljede – žuljeve, rane, otekline. Postoji medicinski tim kojem se možemo obratiti nakon svake etape i na svakoj stanici u utrci, ali oni rješavaju ozbiljne i za život opasne slučajeve. Većinom ste sam svoj liječnik – objašnjava naš sugovornik.
Utrčao je u pustinju Gobi s 90 kilograma, što znači i da je teži od prosječnih kolega mu trkača, a kaže kako time "razbija stereotipe o ljudskim mogućnostima". Prvih 200 kilometara otrčao je u odličnom raspoloženju, a najtežu etapu završio je na devetom mjestu, čime je ostvario svoj cilj da se plasira u top 10. Preostalo mu je još 50 kilometara, no onda mu je natekla noga od zgloba do koljena. Bol je bila neizdrživa.
– Liječnici u prvi mah nisu bili sigurni što se događa. Ispostavilo se na koncu da je riječ o bakterijskoj infekciji rane na nozi koja je zahvatila cijelu nogu. Proširila se jer mi je nakon 200 kilometara i izgubljenih dobrih pet kilograma težine oslabio imunitet. Imao sam mnogo ozljeda u životu, ali ovakvu bol nisam iskusio – govori nam Kovač. Zbog ozbiljnosti situacije, razmišljao je i o odustajanju.
– Liječnici su mi iscrtali liniju na nozi gdje se oteklina raširila. Dogovorili smo se da ću se povući s utrke i otići u bolnicu ako u iduće dvije noći oteklina prijeđe liniju. Sutradan mi je noga bila ista. Osjećao sam očaj, trenirao sam mukotrpno šest mjeseci, dva puta dnevno, ujutro u pet sati svaki dan umjesto da sam vikende provodio s obitelji, trčao sam šumom s 12 kilograma na leđima. Previše je to odricanja. Na dan pete etape, od 42 kilometra, oteklina se nije proširila, što je bila dobra vijest. Nisam nikad u životu odustao od ičega, tako da nisam namjeravao odustati ni sada. Dogovor je bio da će me svakih 10 kilometara na postajama pregledati liječnička ekipa i odlučiti o nastavku ili povlačenju s utrke – kaže nam.
To mogu samo Hrvati
Suze su mu od bolova same tekle niz obraze. Bilo mu je to, dodaje, najdužih 50 kilometara u životu. Prešao ih je za 8,5 sati, a obično bi mu trebalo upola manje vremena. I svake je sekunde razmišljao o odustajanju. Je li se isplatilo trpjeti toliku bol?
– Znao sam da će biti izuzetno teško završiti utrku u ovom stanju, no ne i nemoguće. Isto tako, znao sam da će bol od otekline trajati 8 do 9 sati, ali bol od odustajanja tako blizu cilju trajala bi cijeli život. Taj duhovni i mentalni ožiljak ne bi nikad zarastao. S obzirom na to da sam ostao jedan od posljednjih trkača na toj etapi, pri dolasku u kamp, svi trkači su me dočekali na ciljnoj ravnini. Navijanje i povici su bili fenomenalni, osjećao sam se kao da sam osvojio utrku, ne kao da sam jedva došepao – ističe Dejan Kovač.
Jedan je Talijan komentirao kako to mogu samo Hrvati, nigdje ne postoji takav sportski inat. Kovač se trenutačno odmara s obitelji u Hrvatskoj, a čim se oporavi, počinje se pripremati za novu utrku – Namib, Saharu ili neku drugu pustinju.
VIDEO Broj mrtvih u raketnim napadima na Lavov u četvrtak popeo se na četiri
