Zemlja s najmanje nezaposlenih na svijetu je... Pitanje je to za milijun kuna. To je zemlja koja najbolje pokazuje koliko je sve relativno na ovome svijetu. Ne. Ne radi se o Vatikanu, San Marinu, Lihtenštajnu ili nekoj drugoj mini državici. Riječ je o zemlji dvostruko većoj od Hrvatske. Zemlji u kojoj gotovo da i nema ljudskih sloboda, a gdje riječ nezaposlen gotovo da i ne postoji.
Za razliku od hrvatskih 20 ili grčkih 27 posto, u toj zemlji posao nema samo 0,6 posto ljudi. To je zemlja koja je rekla ne slobodnom tržištu, financijskim moćnicima, stranim investicijama i privatizaciji. Svemu onom o čemu sanjaju i vlast i oporba u Hrvatskoj. Riječ je o Bjelorusiji, jedinoj diktaturi u Europi.
Trojica na radnom mjestu
Najbogatija država u vrijeme bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, ta država od 9,3 milijuna stanovnika trn je u oku mnogima koji se brinu za ljudska prava i slobode. Jedino što se o toj republici u Europi i Americi ne spominje je broj nezaposlenih i gospodarski rast. A jedno i drugo san su za cijeli zapadni svijet. U 13 godina ovoga milenija bjeloruski BDP je gotovo ušesterostručen, sa 10,4 milijarde dolara u 2000. na 58,2 milijarde dolara na kraju 2012. Stopa nezaposlenosti srezana je na 0,6 posto. Da Hrvatska ima tako malenu stopu nezaposlenosti, na burzi rada danas ne bi bilo 371.000, nego samo nešto više od 10.000 ljudi. Kako je to moguće? Prvi odgovor na Zapadu bio bi – socijalizam. Na jednom radnom mjestu radi najmanje troje ljudi. Moguće.
Kada završi školovanje, svakome je Bjelorusu osiguran posao, a nakon nekoliko godina rada, osigurani su im društveni stanovi. Školovanje i zdravstvena zaštita su besplatni. Kada se pogleda bruto društveni proizvod Bjelorusije, ispada da on, mjereno po paritetu kupovne moći, BDP per capita, iznosi oko 15.000 dolara. Znači, paritet kupovne moći, odnosno prihodi u odnosu na cijene, nisu puno manji nego u Hrvatskoj (hrvatski BDP po paritetu kupovne moći iznosi 18.000 dolara). Prosječna plaća u Bjelorusiji iznosi 484 dolara.
Otkada je zatvorila svoja vrata stranim investicijama, Bjelorusija je u prosjeku rasla oko 10 posto godišnje, gotovo na razini Kine. Taj je rast usporen u globalnoj recesiji tako da je u protekle četiri godine iznosio od tri do pet posto.
Bjelorusija u posljednjih 50-ak godina nikada nije bila siromašna. Iz SSSR-a je izašla kao industrijski najrazvijenija zemlja u koju su se dopremale sirovine iz Sibira i drugih dijelova SSSR-a, a u Bjelorusiji se radio finalni proizvod. Industrija je i danas velika snaga Bjelorusije – gotovo polovica gospodarstva temelji se na industrijskoj proizvodnji.
Bjelorusija je dakle zemlja u kojoj svi rade i od svog rada mogu pristojno živjeti. Jedini problem, kao u svim socijalističkim zemljama, jest inflacija, koja se popela na 60 posto, a u ovoj i idućoj godini očekuje se da će se ona prepoloviti na 30-ak posto. Inflacija u Bjelorusiji u ovoj se godini stabilizirala pa plaće sada ne gube više od polovice vrijednosti. A cijeli bjeloruski sustav uspostavio je jedan čovjek. Aleksandar Lukašenko (58). Lukašenko je na vlasti od 1994. godine, a ima zabranu putovanja u Sjedinjene Države i zapadnu Europu. Optužuju ga za kršenja ljudskih prava i torture, zatvaranja političkih neistomišljenika i zatiranja slobode izražavanja.
Radi se o čovjeku koji je zapadu rekao “njet” i sve svoje snage okrenuo prema Rusiji, prvom političkom i gospodarskom partneru. To je čovjek koji je uveo apsolutnu cenzuru u medijima tako da se glas njegovih protivnika u Bjelorusiji uopće ne može čuti.
Izbjegli ruski scenarij
Potkraj prošle godine Lukašenko je dao jedan od rijetkih intervjua, i to vlasniku britanskog lista The Independent i sinu ruskog oligarha Jevgeniju Lebedevu.
- Američki političari nam žele donijeti demokraciju. To su dvostruki kriteriji. Neka odu u Saudijsku Arabiju i njima donesu demokraciju. Zašto to ne učine? Jer su gadovi, a Saudijci su njihovi gadovi - kazao je Lukašenko u Indenpendentu.
Lukašenko ističe da je rat u Iraku, koji je počeo prije točno deset godina, prava slika američke politike.
- Amerikanci su u Bjelorusiju poslali svoje poslanike prije nego što je započeo rat tražeći od mene da potvrdim kako Irak posjeduje nuklearno oružje. Odbio sam. Govorili su mi kako će stvari krenuti nabolje za Bjelorusiju u smislu ulaganja i sličnog. Od mene su samo tražili da ih podržim. No, nisam mogao jer sam znao da nuklearnog oružja nema. Nakon razgovora sa Sadamom Huseinom, prenio sam im poruku kako je on spreman učiniti ustupke u pitanju nafte ako to žele, samo da ne bombardiraju i ne uništavaju zemlju. Rekli su da mi vjeruju, no da je ratni stroj već u punom pogonu i ide velikom brzinom. Kunem vam se da se taj razgovor vodio u ovoj istoj sobi - kazao je Lukašenko Lebedevu.
Preuzeo je, kaže, apsolutnu moć jer je to bilo “nužno da se 90.-ih godina prošloga stoljeća ne bi dogodio ruski i scenarij, koji je pogodio Rusiju i sve zemlje SSSR-a”. Kazao je da je to bilo nužno jer se početkom 90-ih dogodila privatizacijska pljačka u kojoj je manjina otela cijelo društveno bogatstvo, a većinu stanovnika ostavila siromašnom.
- Ne bih rekao da je ono što je Rusija devedesetih odabrala bila demokracija. Ono su bile stravične godine anarhije, a mi smo te tendencije u našoj zemlji spriječili - kazao je Lukašenko, čiji je prvi potez nakon preuzimanja vlasti bila nacionalizacija privatizirane imovine. Bjeloruski diktator priznaje da ima previše moći u svojim rukama
- Da, to je puno moći. No, 1996. godine sam vjerovao, a i mnogi drugi su vjerovali, da nemamo izbora. Morali smo spasiti zemlju, ujediniti se oko nečega ili nekoga da bismo opstali - kazao je Lukašenko.
Osvrnuo se i na bombaški napad u metrou u Minsku kada je ubijeno 15-ero ljudi. Tada je, u roku od 48 sati, policija uhitila dva muškarca koji su potom osuđeni na smrt. Zapadnjački mediji sumnjali su sa su u napad bile umiješane bjeloruske sigurnosne snage. Lukašenko smatra da su mediji proširili krive informacije te da su rezultate istrage odobrili i potvrdili mnogi kriminolozi, među kojima i timovi iz Francuske, Izraela i Interpola.
- Mi imamo imidž mirne, stabilne države, i to ne želimo izgubiti. To bi za nas bila najgora stvar. Pa zar smo toliki idioti da sami sebi podmećemo bombe i raznosimo se? Pogledajte kroz prozor. Vidite li igdje ogradu vani? Ikakve čuvare? Ovo je zemlja u kojoj je svatko siguran - kazao je Aleksandar Lukašenko.
A jamac tog mira i sigurnosti bit će novi Lukašenko. Naime, diktator Aleksandar Lukašenko za svog je nasljednika već odredio svoga osmogodišnjeg sina Mikalaja zvanog Kolja. Plavokosi Kolja pratio je oca tijekom izborne kampanje, a pojavio se i na glasačkom mjestu u prosincu 2010. Tada je Lukašenko ponosno kazao kako ga je sin nagovorio da glasa za samoga sebe.
- To sam učinio prvi put u svojoj političkoj karijeri - kazao je Aleksandar Lukašenko, koji je na spornim izborima osigurao sebi i četvrti predsjednički mandat, a nakon toga se žestoko obračunao s prosvjednicima zatvorivši više od 700 ljudi, među kojima i svoje protukandidate.
Bjelorusija je posljednja diktatura u Europi u kojoj, čini se, ima više političkih zatvorenika nego nezaposlenih.
>>Lukašenko uči najmlađeg sina Kolju kako treba vladati narodom
