Kolosalan je pothvat biti opkoljen vlastitim narodom pa se iz tog obruča probiti neokrnjenim imenom i prezimenom. Uvijek je tako. Tjeskoba svjesnog pojedinca u vrišteće zapjenjenoj masi suplemenika jednostavno je nepodnošljiva, ali dugoročno masa nikada nije imala pravo. Njezin okretni momenat presudan je za njezinu upotrebljivost jer masa je dobar vodič pogrešnim energijama.
Da, pojedinci zbog toga stradavaju, njih se pali, progoni i sramoti, ali istina je nedokučiva samo ako si prirodno glup pa je ne možeš vidjeti ili ako si glup po zadatku pa je ne smiješ vidjeti.
U oba slučaja takvo opravdanje, pravednima u trenucima njihovih najvećih iskušenja, malo znači, ali istine vuku ovaj svijet naprijed. Sve ostalo su samo jadni pokušaji da se za volju matoševskim žbirima zaustavi njezin protok kroz vrijeme. Svjestan pojedinac narodu ne duguje apsolutno ništa. Zbog naroda je bio samo kažnjavan, gušen, preziran, zbog naroda je morao susprezati svoju individualnost i stajati mirno, morao je poštovati tradicije, činiti glupe kompromise i klanjati se grupnim demonima iz najdubljih povijesnih podsvijesti.
Narod ionako nije ništa drugo nego skup pojedinaca koji nemaju dovoljno snage da se sami nose s poraznom razinom svoje ograničenosti pa im ju je puno lakše skriti u zajedničkom marširanju. Kolektivno zaudaranje i fantazija viših ciljeva kojima se vodi u smrt vrijedni žrtvovanja mogu se činiti samo u situacijama ekstremno potaknutih emocija koje se među nama raspiruju sustavno i planski, kad se "velika uvjerenja vade iz naftalina samo u vrijeme velikih kriza". I ishodi svega toga ne iznenađuju nas neočekivanošću, nego predvidljivošću koju iz nacionalnih četveroredova ne vidimo. Ono što je ipak potpuno vidljivo i neizmjerno snažno jest izložba u zagrebačkoj Modernoj galeriji koja nam predstavlja vodeće njemačke ekspresioniste, Ernsta Barlacha i Käthe Kollwitz, i svu njihovu životnu-umjetničku velebnost.
Kollwitzeva i Barlach svoje su priče isprepleli nezadrživim emocijama pravde i čovjekoljublja, sve do trenutka kada ih nacistički režim nije svrstao u red "izopačene umjetnosti" i kao takve im zabranio izlaganja, izbacio ih iz svih institucija, a njihove radove plijenio i selio Njemačkom na nizu sramotno propagandnih izložbi kojima se do kraja stigmatizirala njihova "umjetnička izopačenost". Narod koji su Kollwitzeva i Barlach slikali ili oblikovali u bronci odjednom je okrenuo svoje šake prema njima u probuđenom bijesu kolektivnih standarda jedne neobične i do tada neviđeno efikasne estetike ubijanja.
I dok tako danas prolazim Modernom galerijom i gledam radove nastajale u prva četiri desetljeća 20. stoljeća, radove na kojima gladni tkalci podižu bunu, sirotinja bespomoćno baulja u geometrijski neodredivom prostoru, rat i progres idu ruku pod ruku, a smrt grli sve, od tek rođene djece, do životom obezvoljenih staraca, u jednom trenutku prestajem biti siguran vise li to po zidovima uokvirene i stotinjak godina stare slike ili su to visokotehnološki ekrani koji upravo emitiraju aktualne vijesti.
Kollwitzeva i Barlach bili su duboka i glasna misao nepravdama deklasiranih proletera, beskompromisno su iznosili njihove patnje i pokazivali svijetu njegovo pravo lice u kojem bogatstvo i moć prestaju biti autoriteti za poštovanje i motivi za dosezanje, već su razlozi za sram. Slike globaliziranog svijeta koji je deklarativno rušio granice samo da bi mogao svoju globalnost opasati bodljikavom žicom.
Kao i svaka kriza tako će i ova izbjeglička imati jednu jedinu posljedicu, a to je globalna militarizacija društva. Jer ne zaboravite, pred vašim očima upravo vojska i policija puzajući zauzimaju položaje na granicama, a uskoro će i na ulicama. Recept je iskušan; ljudi će se uvijek dobrovoljno odreći konkretnih sloboda u zamjenu za imaginarnu sigurnost. Neće proći dugo vremena kada će nam biti neobično ako naoružane patrole ne budemo susretali tijekom šetnje gradovima. Onim istim gradovima u kojima će noćni život biti sve bujniji ne zato što će se ljudi zabavljati, nego što će po kontejnerima tražiti hranu.
I opet će se netko sjetiti zatražiti da se zabrane Kollwitzova i Barlach i zamaskira uzrok i posljedica; krivi i poremećeni bit će oni koji će upozoravati na siromašne mase, a ne uzak krug bogatih koji svojom lakomošću sirotinju proizvode. U svijetu u kojem se stvari mijenjaju suludom brzinom da se ne bi vidjelo kako je sve isto i u vremenu u kojem je odbrojavanje odavno počelo, narod je ponovno opkolio pojedinca i traži od njega da se odrekne vlastitog imena. Kollwitzeva i Barlach i to su prošli, ali su njihova imena ipak dosvijetlila do nas.
>>Ekskluzivno! Na izborima i stranka koja traži obnovu Jugoslavije
Evo, i gospodina Gerovca muče granice i nacije jer sputavaju ljude u njihovoj slobodi. Još nisam pročitao da je skinuo vrata svoga doma i pozvao beskućnike da se sklone u ovim, sve hladnijim, danima. A mogao bi ih odvesti i do muzeja, pričati im što su mislili Barlach i Kollwitzeva, pričati im o revolucijama koje su preporodile svijet...pričati im o zlu kolektiviteta i dobru individualna slobode. Mogao bi postati naš guru, mogao bi postati naša zvijezda vodilja. I najbolji dnevni list bi profitirao jer je iznjedrio nešto dobro i veliko.