Uz manje-više očekivane rezultate izbora te pokoje manje iznenađenje, svibanjske lokalne izbore u Hrvatskoj obilježila je pobjeda Željka Saba, predsjednika vukovarskog SDP-a, u utrci za gradonačelnika Vukovara. Pobjeda Ž. Saba odjeknula je snažno Hrvatskom posebno zato što je Vukovarom u posljednjih 12 godina, od mirne reintegracije Podunavlja, suvereno vladao HDZ, a grad se smatrao snažnom utvrdom te stranke.
U drugom krugu izbora Sabo je osvojio 51,03 posto glasova ili oko 2000 glasova više nego u prvom izbornom krugu, i tako za 297 glasova pobijedio suparnika Damira Barnu iz HDZ-a. Uz Sabov uspjeh na ovim izborima u Vukovaru, SDP je osvojio 13 vijećničkih mandata u Gradskom vijeću i tako pojedinačno postao najjača politička opcija – ispred HDZ-a (11), SDSS-a (3) i HSP-a (2).
- Tko je zapravo Željko Sabo, Vukovarac koji je obilježio ove lokalne izbore u Hrvatskoj?
– Mislim da sam sasvim običan građanin koji iznad svega voli svoj grad. Rođen sam 21. travnja 1954. godine u Vukovaru i jedinac sam majke Slavice i oca Stjepana. Često me pitaju za podrijetlo pa da se zna: Hrvat sam i rimokatolik. Očev pradjed bio je Mađar, a u ove je krajeve došao radeći na ugarskim željeznicama. Ostao je u Vukovaru. U Vukovaru sam završio osnovnu školu, a srednju u Vinkovcima te potom upisao Elektrotehnički fakultet u Tuzli, no ubrzo sam ga napustio. Zaposlio sam se 1975. godine u Borovu i tamo radio do 1991. godine. Počeo sam raditi kao pogonski energetičar, a onda, obavljajući različite poslove, dospio i do direktora – bio sam zadnji direktor Energetike u Borovu, koje je nekada zapošljavalo 23.000 radnika. Uza sve to sam i branitelj i logoraš.
- Rat je Vukovar posve promijenio. Kakvo je vaše ratno iskustvo?
– Iskreno sam se nadao da rata u Vukovaru neće biti. Nisam mogao vjerovati da ćemo potkraj 20. stoljeća ratovati, a živjeli smo u gradu koji je bio prelijep i bogat. Međutim, da je rat neizbježan, postao sam svjestan 1990. godine jer su se svi već tajno naoružavali, a odnosi među susjedima postali napeti. Tada sam s još nekim ljudima organizirao sastanak građana tadašnje Mjesne zajednice Budžak kako bismo porazgovarali i uspostavili poljuljano povjerenje. U razgovoru su odnosi pomalo otopljavali, no onda je jedan građanin, Srbin po nacionalnosti, ustao i rekao da je sinoć dobio pušku thompson te da zna da su Hrvati dobili kalašnjikove. Tada sam shvatio koliko je zapravo oružja oko mene i da je rat neizbježan. Ratno vrijeme u Vukovaru bilo je pravi pakao. Grad je srušen, na tisuće je ljudi pobijeno, ranjeno ili nestalo.
- Što ste radili tijekom rata?
– Rat sam proveo u Vukovaru. U početku sam radio od 7 do 15 sati, a poslije bih se stavljao na raspolaganje u MZ u obrani grada. Bio sam zadnji zapovjednik Energetike i zapovjednik u logistici zadužen za dizelske agregate. Na moj prijedlog, a poslije na zapovijed Mile Dedakovića, osnovali smo tim koji je trebao riješiti česte nestanke struje u ratnom Vukovaru i pucanja sustava. Tako sam zadužen za agregate i proizvodnju struje, koju je potom drugi tim, koji je vodio sadašnji predsjednik uprave HEP-a Ivan Mravak, preusmjeravao gdje je trebalo. Istaknuo bih i ulogu Dane Živkovića i Pere Marića, koji su nas, pod kišom granata, opskrbljivali gorivom. Svi smo mi zajedno pridonijeli tome da su ključni dijelovi grada – tu mislim na bolnicu, Vodovod, skloništa i slično – imali struje tijekom rata.
- Kažu da je Vukovar svijetlio i dan poslije pada. Je li to istina?
– Borovo naselje, dio grada u kojem sam živio i radio, palo je 19. studenoga. Vukovarci znaju da je 19. studenoga u Vukovaru uništen zadnji tenk i da ga je uništio Predrag Matić Fred. Zarobljen sam 20. studenoga, a 21. studenoga iz zarobljeništva u Dalju, na zahtjev vojske, dovezen sam u Vukovar kako bih opet upalio agregate da se pretraže skloništa u kojima je ostalo nekoliko nepokretnih ljudi. Stoga i kažem da je Vukovar svijetlio i dan poslije pada.
- Koje ste oružje imali tijekom rata?
– Na početku sam imao samo lovačku pušku, a poslije mi je Blago Zadro osobno dao M-48. Inače, Blagu sam znao otprije i s njim surađivao, od njega sam dobivao zadatke – izrađivao sam ježeve, odnosno prepreke za tenkove. Dobivali smo tračnice, koje smo rezali i zavarivali. U početku nisam znao kako se to radi pa oni prvi ježevi nisu bili dobri, ali smo ubrzo naučili kako ih praviti. Mislim da smo napravili 100-150 ježeva prije nego što je taj posao prebačen u borovsku strojarnicu.
- Kada se vratite u te ratne dane, što vam je posebno ostalo u sjećanju?
– Nikada nisam dvojio o svom sudjelovanju u Domovinskom ratu, ali ne zamjeram onima koji su drukčije odlučili. Posebno pamtim 22. kolovoza jer su mi se toga dana djeca i bivša supruga trebali vratiti s mora misleći da će početi škola. Nekako sam ih razuvjerio i vratio se sam u Vukovar iako su me molili da ostanem s njima. Sjećam se da sam dolazio sam u Vukovar kad su ga mnogi napuštali. Rastanak s djecom i suprugom bio je jako težak. Napisao sam i pismo sinu i ostavio mu ga pod jastuk jer sam bio spreman na najgore, da ih više nikad neću vidjeti. Ostavio sam djeci za uspomenu po lančić oko vrata. Uz taj dan, uvijek ću se sjećati i zarobljavanja i dana provedenih u logoru.
- U Vukovaru je tijekom rata ginulo na dan na desetke ljudi. Jeste li možda ranjeni?
– Nisam i upravo zbog svega proživljenoga iz rata mislim da me je Bog spasio i sačuvao za nešto drugo. Na grad je padalo na dan i po 20.000 granata, a ja nisam ni okrznut, što je pravo čudo. Bogu sam se obratio i nekoliko dana prije pada grada, kad sam zatražio da nas nekako spasi.
- Kada ste zarobljeni i u kojim ste logorima bili zatočeni?
– Zarobljen sam 20. studenoga i odmah prebačen u zatvor u Dalj. Tamo su nas maltretirali, a među njima su bili i neki Vukovarci kojima to posebno zamjeram. Poslije Dalja prebačeni smo u logor Begejci kraj Zrenjanina, koji je zapravo bio štala na pustari. Tamo sam bio do 23. prosinca. U logoru u Nišu bio sam do 26. siječnja 1992. godine. Tada sam, u skupini s nas 280, razmijenjen u Bosanskom Šamcu. Tada smo prebačeni u Zagreb. Sjećam se da nam je ponuđeno da spavamo na strunjačama u nekoj sportskoj dvorani, a čak smo i u logoru spavali na krevetima.
- Kako ste podnosili maltretiranja u logorima?
– I danas bih sve vezano za Domovinski rat ponovio, osim zarobljavanja i logora – to bih svakako izbjegao na bilo koji način. Dolaskom u Begejce od batina su mi slomljena rebra, ali sam u odnosu na neke druge dobro i prošao jer je nekoliko ljudi ubijeno od batina. U Nišu mi je od batina slomljena ključna kost. Hrana je bila nikakva, batine i iživljavanje svakodnevni, morali smo jesti vrelu hranu dok su nas udarali iza leđa, obvezno pitati za odlazak u WC i još mnogo toga... Ni danas ne mogu vjerovati na što su sve ljudi spremni. Bio sam u ćeliji broj 11 zajedno s još 38 zarobljenika. Sjećam se izvjesnog čuvara Ramba u Nišu, taj mali i očito iskompleksirani vojni policajac uživao je batinajući nas, ali i Bosanca, predstavio mi se prezimenom Marković iz Bihaća, koji bi za sve učinjeno za nas trebao dobiti odličje predsjednika Mesića jer nam je toliko pomogao. Za većinu čuvara mi smo bili zločinci koji su klali i ubijali djecu, žene, sjekli uši i slično, što je bio dio tadašnje medijske propagande.
- No nisu vam slomili duh...
– Unatoč svemu, nismo izgubili vukovarski ‘štih’. Sjećam se kako sam jednom, u vrijeme granatiranja grada, šaleći se, rekao da ću Novu godinu slaviti u Zemunu. Godinu 1992. dočekali smo u logoru u Nišu. Sjetio sam se toga i rekao kako sam znao da ćemo otići daleko, ali kako nisam ni sanjao da ćemo uspjeti toliko duboku ući u neprijateljsko područje.
- Kako poslije svega što ste prošli ne mrziti?
– Ne mrzim nikoga, ali mislim da svi koji su odgovorni za zločine moraju za to i odgovarati. Sretan sam što sam iz rata izašao čist i što svima mogu pogledati u oči. Nekoliko susjeda spasio sam tijekom rata, vodio ih po skloništima i pomagao im. Kad je pao Vukovar, sin jednoga od njih nije mi nimalo pomagao iako sam i njegova oca spasio.
I kad je pao Vukovar, razgovarao sam s nekim potpukovnikom Košutićem te pomogao da se ne strijelja 15-ak ljudi koje je vojska već postrojila uza zid. Na sreću, tijekom rata nisam izgubio nikoga od članova obitelji i kad vidim da ne mrze ni oni koji su izgubili svoje najdraže, kako da onda mrzim ja? Moj prijatelj Zvonimir Bračić izgubio je brata, oca, strica, strinu, a i sam je ostao bez ruke i bio zarobljen. I opet kaže da ne mrzi. Jednom prilikom mi je rekao da mu je dosta patnje i svega toga te da se u Vukovar nije vratio da pati, nego da živi. Zbog takvih ljudi želim bolji i ljepši naš grad.
- Što se događalo poslije razmjene 26. siječnja?
– Još u logoru dobio sam poruku da mi je obitelj u Kraljevici. Uz sreću što vidim svoje, dočekao me pakao jer bili smo smješteni u maloj sobici u hotelu, djeca su bila izrasla iz odjeće, a novca nema. Poslije kraćeg oporavka otišao sam u Austriju raditi na crno. Otišao sam zaraditi za bicikle djeci, ali sam ostao u Austriji do 1996. godine. Tako je uskoro došao i dugoočekivani povratak u Vukovar iako mi je u Rijeci nuđen stan.
- Pred kakvim ste iskušenjima bili nakon povratka u Vukovar?
– U Vukovar sam se vratio 13. siječnja 1998. i odmah se uključio u rad Zajednice povratnika, za stvaranje uvjeta za povratak Vukovaraca. Nije bilo ni lako ni jednostavno jer je bilo mnogo problema i iskušenja pred svima nama.
- Otkad ste u SDP-u i kako je tekao vaš politički angažman?
– Bio sam član Saveza komunista do 1989. godine i razlaza Račan-Milošević, kada sam napustio stranku jer nisam više želio biti dio toga. U SDP se uključujem 1999. godine, kad su otvorene prostorije stranke u Vukovaru i otad sam aktivan član stranke. Predsjednik vukovarskog SDP-a postao sam 2003. godine. Kada sam se uključio u rad SDP-a, bilo nas je 30-ak aktivnih članova, a danas bi stranka u Vukovaru imala više od 650 članova.
- Jeste li ikada razmišljali o ulasku u HDZ?
– Nisam nikad želio ući u HDZ, ali sam za njih glasovao do 1995. godine. Davao sam im glas zbog rata i svega učinjenoga tijekom rata, ali kad sam vidio kako su provodili privatizacije, shvatio sam da vode Hrvatsku u pogrešnom smjeru. Smatram da je nakon rata najveći zločin u Hrvatskoj privatizacija određenih tvrtki i nije mi jasno kako građani mogu abolirati takav zločin. Slično se ponavlja i u Vukovaru jer javna je tajna da smo povratkom u Vukovar zatekli neke neoštećene ili na neki način osposobljene pogone Borova. Međutim, to je očito bio nečiji ratni plijen pa je vrlo brzo sve nestalo, a Borovo dodatno urušeno. Znam da je tvornica autoguma u Vukovaru nestala nakon našeg povratka te da su je kupili neki Slovenci. Ljudi kažu da je Borovo zapošljavalo više ljudi u vrijeme tzv. Krajine nego danas, što je sramotno.
- Kakva je slika Vukovara danas? Kako vidite danas grad heroj?
– U odnosu na sve što je Vukovar dao za stvaranje Hrvatske, Vukovar je i danas ostao uskraćen za mnogo toga. Vukovarci danas ne žele ništa posebno, nego samo da imaju ono što su imali do rata. Žele i radna mjesta i da mogu s obitelji pristojno živjeti od svoga rada. Na žalost, toga u Vukovaru danas nema i imamo sliku da mnogi mladi, nezadovoljni perspektivom u gradu, napuštaju grad. Idu i traže drugi grad gdje će moći živjeti bolje. To želim promijeniti što prije i omogućiti da Vukovar opet bude grad mladih i s brojnim mogućnostima za napredak i razvoj.
- Što se to dogodilo da je grad u kojem je HDZ bio neosporna vlast prešao u ruke SDP-a?
– Dogodio se narod kojemu je dosta višegodišnjih lažnih obećanja HDZ-a. Narod je postao svjestan što se i na koji način radi u Vukovaru. Ovdje je došlo mnogo novca tijekom proteklih godina, ali se to, na žalost, ne vidi. Vukovar je danas po BDP-u na dnu Hrvatske, plaće su nam i po 2000 kuna manje od prosjeka RH, a u isto vrijeme smo među najskupljim gradovima u Hrvatskoj. Uvidjeli su ljudi i kakva je dosadašnja politika u gradu koju su vodili HDZ i SDSS, a kojima je odgovaralo da Hrvati glasuju za HDZ, a Srbi za SDSS. Onda se poslije izbora oni nađu i uz harmoniku i ples na stolovima kažu kako je dobar ovaj narod vukovarski. Uza sve to, skrivali su od građana da su u koaliciji koja traje već godinama tako da su ove godine izostali nacionalistički grafiti i incidenti po školama. Sada se to promijenilo jer građani žele promjene, a izabrali su mene i SDP za koje misle da ih mogu i donijeti.
- Poslije vaše pobjede u gradu se često čuje da će Vlada RH sada zavrnuti dotok novca u grad. Jesu li opravdane te prijetnje?
– To su obični i jeftini predizborni trikovi iz HDZ-a koji su se bojali ovakvoga rezultata izbora. Članove Vlade RH smatram ozbiljnim ljudima i siguran sam da takvo što nikada ne bi napravili. Premijer je više puta rekao da je Hrvatska jaka onoliko koliko je jak Vukovar. Ja mu vjerujem i očekujem da će to i ispuniti i da će Vukovar biti opet jak i razvijen kao nekada.
- Kada se osvrnete na izbornu kampanju i same izbore, jeste li i sami vjerovali da možete pobijediti i čega ste se najviše bojali?
– Vjerovao sam u Vukovarce i ta mi se vjera i isplatila. Znao sam da građani žele promjene i da im je dosta više bahate i nesposobne vlasti. Stoga sam i vjerovao u izbornu pobjedu iako, normalno, nikad ne možeš biti siguran. A bojao sam se najviše odmazde prema meni, mojoj obitelji i prijateljima oko mene ako izgubim izbore. Bojao sam se jer su prijetnje bile jasne i samo sam molio Boga da se to ne dogodi. Sada, poslije svega, želim zahvaliti vodstvu vukovarskog HDZ-a jer dok je njih, meni će biti mnogo lakše.
Njihov dosadašnji rad, potezi i izjave mnogo su mi pomogli. Dosad je bio običaj da nijedna kvalitetna ideja u gradu ne prolazi ako nije iz HDZ-a. Čak sam predlagao da se ne spominje čiji su projekti samo da prođu, ali, na žalost, nije išlo. Želim to promijeniti i omogućit ću svima da se proslave kroz Vukovar. Svaka dobra ideja, bez obzira od koga je i iz koje stranke dolazi, bit će prihvaćena ako je dobra za Vukovar i njegove građane.
- Finiš predizborne kampanje bio je prilično prljav i s brojnim niskim udarcima. Spominjano je i vaše zvanje teologa. Što je istina s tim u vezi?
– Činjenica je da sam Evanđeoski fakultet upisao zajedno s kćeri i s jedinom namjerom da nju nekako motiviram da završi fakultet. To je bila njezina, moja i tajna moje sadašnje supruge. Učenje i polaganje ispita išlo je prilično dobro, tako da smo prošle godine na isti dan diplomirali i ona i ja i dobili zvanje teologa. Uza sve to, po ocjenama sam bio i najbolji student, čak sam dobio nagradu. U kampanji se počelo govoriti o tome, ali na način da me se vrijeđa na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. To je i zakonom kažnjivo, ali kako je sada sve prošlo, opraštam svima.
Dobar ljubavnik
Za koji klub navijate?
– Navijam za Dinamo. Rođen sam iste godine kada je Dinamo postao prvak bivše države. Međutim, kako je moj prijatelj Ante Miše sada trener Hajduka, navijam i za Hajduk, a tako će biti dok im on bude trener. Zbog Miše za Hajduk navijam i kada igra protiv Dinama.
- Kako biste sebe opisali? Što su vam mane, a što vrline?
– Mislim da mi je mana to što sam previše iskren, što vjerujem ljudima, a kažu da političari takvi ne trebaju biti. Vrlina mi je da sam dobar ljubavnik – ili barem tako mislim. Volim glazbu, a moj najveći uspjeh su djeca. Otac sam Vedrana (1981.) i Vanje (1983.). Bio sam oženjen Ružicom, s kojom sam se rastao, a sada sam u sretnom i skladnom braku sa suprugom Željkom, koja mi je velika potpora u svemu i koja je u mom političkom djelovanju uvijek bila uza me.
Tko je odgovoran za sadašnju sliku Vukovara?
– Mislim da se uz obnovu zgrada i kuća moralo i moglo ulagati i u obnovu gospodarstva. Na žalost, to je izostalo i zato imamo ovakvu sliku. Mi gradimo zonu godinama i otvaramo je uoči izbora, a mogla je biti davno prije gotova jer je još za vrijeme vlade Ivice Račana osiguran novac za njenu gradnju. Zadovoljavamo se mrvicama iz Vlade, a naša vlast to ne smije nikome reći. Ne smije jer su se bojali za svoje funkcije. Ja taj problem nemam i moći ću bez ikakva problema bilo kojem ministru, pa i premijeru, reći što Vukovaru treba i za što. Ako budemo zajedno nastupali, bit će nam mnogo lakše.
