KORIJENI U samo 60 godina, otkako je najljepši zaljev na Jadranu jednim potpisom pripao Crnoj Gori, drastično se promijenila struktura stanovništva

Boka Kotorska: Samo 1,6 posto Hrvata u zaljevu hrvatskih svetaca

crkva-txt.jpg
import
28.04.2007.
u 16:50

Boka kotorska - jedan od najljepših zaljeva svijeta, zaljev hrvatskih svetaca! Većina stanovništva Boke čine Srbi, dio čine Crnogorci, a Hrvata ima oko 1,6 posto. Službeni jezik je srpski.

Tu su rođeni sveti Leopold Mandić i sveta Ozana Kotorska te više blaženika. To skromno znanje s još ponekim detaljem uglavnom je sve što smo znali dolazeći u Boku kotorsku.
A tamo su nas dočekala čuda neviđena i blaga prebogata!

Najveće djelo Ede Murtića ne nalazi se u Hrvatskoj, već u Boki kotorskoj, samo jedno je od čuda, a goblen koji je 25 godina izrađivala žena čekajući svog dragog od zlatnih i srebrnih niti i svoje kose, djelić je blaga koji se tamo može naći.

Kanta u kafiću
Prolazeći Bokom kotorskom oduševljavao je jutarnji prekrasan pogled prema moru, no začuđujuća je bila činjenica da oko devet sati na cesti nije bilo gotovo nikoga - tek pokoji parkiran “fićo”, “peglica” ili “stojadin”.
I prva jutarnja kava u Kotoru nije baš obećavala.

U jedinom otvorenom kafiću bilo je hladno, žlijeb kroz koji je tekla kišnica od protekle noći spuštao je vodu u kantu postavljenu usred kafića, a bile su tu još dvije kante: jedna u koju se slijevala voda iz rashladnih uređaja, a u drugu s rupe na krovu. Pod nije bilo opran najmanje tjedan dana, a na stolu prljav karirani stolnjak koji je gazda protesao u svoje goste i ponovno ga stavio na stol.

Ipak, kava je bila dobra, mogla se platiti jedino u eurima, a kako su i nakon toga ulice bile prazne jer su Crnogorci još spavali, nismo zamjerili. Bilo nam je i drago što smo uspjeli ipak popiti kavu, a smiješno kad nas je gazda, nakon što smo se raspitali za zahod, uputio nekoliko stotina metara dalje jer ga u kafiću - nema.

Unutar  zidina
No, kad smo prošli vrata starog grada Kotora, staro, duhovno, povijesno i kulturno središte Boke, smješteno unutar srednjovjekovnih zidina na četiri rijeke podno Lovćena, kao da smo došli u drugi svijet. Stare zidine i uličice podsjećale su na naša najljepša dalmatinska stara zdanja, pregršt svjetski uređenih lokala i dućana, javni zahod pred kojim bismo se mi mogli postidjeti, a usred grada prelijepo zdanje kotorske katedrale.

Osim što fasicinira svojim vanjskim izgledom kotorska katedrala Svetog Tripuna oduševljava romaničkom arhitekturom i raskošno ukrašenom unutrašnjošću.

Dolazak Hrvata Bokeljima puno znači: jednoj hrvatskoj i katoličkoj manjini koja je tijekom povijesti ostavila veliku baštinu, tako se daje do znanja da nije sama! A osjećaj da su zaboravljeni i napušteni  imali su osobito tijekom Domovinskog rata kada se u taj zaljev doselilo puno Srba, a iselilo oko 1500 Hrvata. Danas se čini da ih je ipak  nešto više, ali to je stoga što su se neki od njih donedavno izjašnjavali kao Jugoslaveni.

 Od velike kulturne baštine 70 posto čine crkve u kojima  se vjera nakon punih 50 godina konačno može slobodno ispovijedati. U Boki kotorskoj ima čak 180 crkava, kapela, župnih kuća i samostana.

Neumrla nada
Hrvatima danas, mogli smo čuti, nije lako. Posla nema, a ako ga slučajno i dobiju, prosječna plaća je oko 150 eura.
Primjerice, od petstotinjak ljudi nekad samo dvoje ili troje nisu bili katolici, a danas je obratno.

 No, to kao da našim Bokeljima ne smeta. Zapravo je nevjerojatna njihova nada u bolju budućnost osobito od kada su, kažu, dobili svoju zastupnicu od koje se nadaju pomoći. No, ne zaboravimo, Hrvati su prvo stigli u Boku kotorsku.

Od tuda smo krenuli, tu smo počeli, samo je jednim potpisom na papiru 1947. godine taj, jedan od najljepših zaljeva svijeta, pripao Crnoj Gori. No, tamošnji Hrvati paze i čuvaju prebogatu baštinu koju su stoljećima stvarali, bez obzira što je ona bila uništavana, okupirana, devastirana, a nagrizao ju je i zub vremena.

Zaljubljen u Boku
Kroza jednu od svojih dviju župa, onu  Pomoćnice Kršćana u mjestu Muo pokraj Kotora i crkvu Sv. Eustahija te zavjetnu crkvu posvećenu rođenju Blažene Djevice Marije proveo nas je don Pavao Medač, inače i kancelar kotorske biskupije. Radi se o osebujnom pastiru podrijetlom iz Zagreba, koji se za svećenički poziv odlučio u kasnijoj životnoj dobi. 
Boku je don Pavao zavolio, pa je vjerojatno  voli više od samih Bokelja. Vidi se to na njegovu licu, izrazu očiju, čuje u zvuku glasa i riječima koje je tako strastveno kao što ih on govori, teško prenijeti. Mnogi svjedoče o njegovoj karizmi: sa svakim čovjek plače i sa svakim se raduje i smije.

Blaženik iz Mua
U crkvi Blažene Djevice Marije čuva se tijelo hrvatskog blaženika  Gracija iz Mua,  kojeg kršćanski vjernici štuju kao zaštitnika  od mnogih bolesti, posebno zaštitnika ljubavi i prijateljstva. Augustinac Gracija (1438.-1508)  podrijetlom je iz skromne ribarske obitelji iz mjestašca Mua u Boki.

U svojim 30-im godinama kao mornar se otisnuo u Veneciju gdje je, posvetivši se vjeri, imao mistične doživljaje i sposobnost liječiti bolesne, vraćati ljubav, obnavljati prijateljstva. Svećeničke je godine proveo u samostanu St. Cristoforo della Pace na otočiću St. Michele u mletačkoj laguni i već za života bio smatran svetim. Njegovo je tijelo 1864., nakon više od 350 godina preneseno u mjesto rođenja.

Bokelji svetog Gracija, čije je neraspadnuto tijelo položeno u oltar,  jednostavno zovu - “svojom svecem”, a i crkvu Blažene Djevice Marije narod često preimenuje u crkvu Sv. Gracija. I danas stojeći ispred njegova oltara uslišuju se molitve mnogih, a dokaz tomu su iznad oltara brojne srebrne pločice postavljene u znak zahvale za njegovu milost.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije