Boka kotorska - jedan od najljepših zaljeva svijeta, zaljev hrvatskih
svetaca! Većina stanovništva Boke čine Srbi, dio čine Crnogorci, a
Hrvata ima oko 1,6 posto. Službeni jezik je srpski.
Tu su rođeni sveti Leopold Mandić i sveta Ozana Kotorska te više
blaženika. To skromno znanje s još ponekim detaljem uglavnom je sve što
smo znali dolazeći u Boku kotorsku.
A tamo su nas dočekala čuda neviđena i blaga prebogata!
Najveće djelo Ede Murtića ne nalazi se u Hrvatskoj, već u Boki
kotorskoj, samo jedno je od čuda, a goblen koji je 25 godina izrađivala
žena čekajući svog dragog od zlatnih i srebrnih niti i svoje kose,
djelić je blaga koji se tamo može naći.
Kanta u kafiću
Prolazeći Bokom kotorskom oduševljavao je jutarnji prekrasan pogled
prema moru, no začuđujuća je bila činjenica da oko devet sati na cesti
nije bilo gotovo nikoga - tek pokoji parkiran “fićo”, “peglica” ili
“stojadin”.
I prva jutarnja kava u Kotoru nije baš obećavala.
U jedinom otvorenom kafiću bilo je hladno, žlijeb kroz koji je tekla
kišnica od protekle noći spuštao je vodu u kantu postavljenu usred
kafića, a bile su tu još dvije kante: jedna u koju se slijevala voda iz
rashladnih uređaja, a u drugu s rupe na krovu. Pod nije bilo opran
najmanje tjedan dana, a na stolu prljav karirani stolnjak koji je gazda
protesao u svoje goste i ponovno ga stavio na stol.
Ipak, kava je bila dobra, mogla se platiti jedino u eurima, a kako su i
nakon toga ulice bile prazne jer su Crnogorci još spavali, nismo
zamjerili. Bilo nam je i drago što smo uspjeli ipak popiti kavu, a
smiješno kad nas je gazda, nakon što smo se raspitali za zahod, uputio
nekoliko stotina metara dalje jer ga u kafiću - nema.
Unutar zidina
No, kad smo prošli vrata starog grada Kotora, staro, duhovno, povijesno
i kulturno središte Boke, smješteno unutar srednjovjekovnih zidina na
četiri rijeke podno Lovćena, kao da smo došli u drugi svijet. Stare
zidine i uličice podsjećale su na naša najljepša dalmatinska stara
zdanja, pregršt svjetski uređenih lokala i dućana, javni zahod pred
kojim bismo se mi mogli postidjeti, a usred grada prelijepo zdanje
kotorske katedrale.
Osim što fasicinira svojim vanjskim izgledom kotorska katedrala Svetog
Tripuna oduševljava romaničkom arhitekturom i raskošno ukrašenom
unutrašnjošću.
Dolazak Hrvata Bokeljima puno znači: jednoj hrvatskoj i katoličkoj
manjini koja je tijekom povijesti ostavila veliku baštinu, tako se daje
do znanja da nije sama! A osjećaj da su zaboravljeni i napušteni
imali su osobito tijekom Domovinskog rata kada se u taj zaljev doselilo
puno Srba, a iselilo oko 1500 Hrvata. Danas se čini da ih je ipak
nešto više, ali to je stoga što su se neki od njih donedavno
izjašnjavali kao Jugoslaveni.
Od velike kulturne baštine 70 posto čine crkve u kojima se
vjera nakon punih 50 godina konačno može slobodno ispovijedati. U Boki
kotorskoj ima čak 180 crkava, kapela, župnih kuća i samostana.
Neumrla nada
Hrvatima danas, mogli smo čuti, nije lako. Posla nema, a ako ga
slučajno i dobiju, prosječna plaća je oko 150 eura.
Primjerice, od petstotinjak ljudi nekad samo dvoje ili troje nisu bili
katolici, a danas je obratno.
No, to kao da našim Bokeljima ne smeta. Zapravo je nevjerojatna
njihova nada u bolju budućnost osobito od kada su, kažu, dobili svoju
zastupnicu od koje se nadaju pomoći. No, ne zaboravimo, Hrvati su prvo
stigli u Boku kotorsku.
Od tuda smo krenuli, tu smo počeli, samo je jednim potpisom na papiru
1947. godine taj, jedan od najljepših zaljeva svijeta, pripao Crnoj
Gori. No, tamošnji Hrvati paze i čuvaju prebogatu baštinu koju su
stoljećima stvarali, bez obzira što je ona bila uništavana, okupirana,
devastirana, a nagrizao ju je i zub vremena.
Zaljubljen u Boku
Kroza jednu od svojih dviju župa, onu Pomoćnice Kršćana u mjestu
Muo pokraj Kotora i crkvu Sv. Eustahija te zavjetnu crkvu posvećenu
rođenju Blažene Djevice Marije proveo nas je don Pavao Medač, inače i
kancelar kotorske biskupije. Radi se o osebujnom pastiru podrijetlom iz
Zagreba, koji se za svećenički poziv odlučio u kasnijoj životnoj
dobi.
Boku je don Pavao zavolio, pa je vjerojatno voli više od samih
Bokelja. Vidi se to na njegovu licu, izrazu očiju, čuje u zvuku glasa i
riječima koje je tako strastveno kao što ih on govori, teško prenijeti.
Mnogi svjedoče o njegovoj karizmi: sa svakim čovjek plače i sa svakim
se raduje i smije.
Blaženik iz Mua
U crkvi Blažene Djevice Marije čuva se tijelo hrvatskog blaženika
Gracija iz Mua, kojeg kršćanski vjernici štuju kao
zaštitnika od mnogih bolesti, posebno zaštitnika ljubavi i
prijateljstva. Augustinac Gracija (1438.-1508) podrijetlom je iz
skromne ribarske obitelji iz mjestašca Mua u Boki.
U svojim 30-im godinama kao mornar se otisnuo u Veneciju gdje je,
posvetivši se vjeri, imao mistične doživljaje i sposobnost liječiti
bolesne, vraćati ljubav, obnavljati prijateljstva. Svećeničke je godine
proveo u samostanu St. Cristoforo della Pace na otočiću St. Michele u
mletačkoj laguni i već za života bio smatran svetim. Njegovo je tijelo
1864., nakon više od 350 godina preneseno u mjesto rođenja.
Bokelji svetog Gracija, čije je neraspadnuto tijelo položeno u
oltar, jednostavno zovu - “svojom svecem”, a i crkvu Blažene
Djevice Marije narod često preimenuje u crkvu Sv. Gracija. I danas
stojeći ispred njegova oltara uslišuju se molitve mnogih, a dokaz tomu
su iznad oltara brojne srebrne pločice postavljene u znak zahvale za
njegovu milost.
KORIJENI U samo 60 godina, otkako je najljepši zaljev na Jadranu jednim potpisom pripao Crnoj Gori, drastično se promijenila struktura stanovništva