Sportski novinari ne mogu se nadiviti koliko naši ljudi vole nogomet, pa kao dokaz navode podatak kako je petnaest posto zaposlenih Hrvata uzelo bolovanje da bi se mogli sasvim posvetiti praćenju utakmica na svjetskom prvenstvu.
Mene tu nešto zbunjuje. Jer, nije mi jasno na koji se to način bolovanje uzima, kao da je ono vrećica bombona na polici supermarketa? Bio sam do sada uvjeren da čovjeku mora bolovanje netko dati, netko tko je za to nadležan. A da bi mu ga dali, mora taj čovjek biti bolestan. Ako, dakle, ode na bolovanje zdrav, i to zato da bi gledao nogomet, onda se događa jedno od dvoga: ili je njegov liječnik nesavjestan i korumpiran, ili je on sam lažljivac i simulant. Što je od toga dvoga posrijedi? Upitajmo se najprije o onome tko odlazi na bolovanje.
Prvo, zanima me jesu li ti lažni bolesnici oni isti ljudi koji se deru kao jarci svaki put kad se koji ministar zdravstva usudi zucnuti da bi možda trebalo uvesti participacije, kad ih već imaju sve druge zemlje u Europi, i kad je već očito da se bez toga nikako ne može.
Drugo, zanima me jesu li to oni isti ljudi koji, čim ih nešto zaboli, traže da im se besplatno obave najskuplji pregledi, pa potom – u šezdeset posto slučajeva – uopće ne podignu nalaze, što ih, naravno, ne sprečava da u idućoj prilici traže najbolje lijekove, opet besplatno.
I, nešto mi govori da to jesu ti isti ljudi, jer samo su takvi kadri od mene tražiti da – kao obveznik doprinosa – plaćam njihovo urlanje na tribinama ili izležavanje pred televizorom. Tako dolazimo i do liječnika: i njima je, čini se, takvo stanje prirodno, jer inače ne bi samo tako dijelili bolovanja.
Kao što su ih davali nekad, pa im je to, čini se, prešlo u naviku. Jer, to što sad gledamo s tim općenarodnim odlaskom na poštedu nije zapravo ništa novo. To je bilo uobičajena praksa u socijalizmu, kad su bolovanja uzimali svi, od radnika kojima je došlo vrijeme da pooru njivu, do šefova kojima je došlo vrijeme da naliju deku na vikendici. I, ta je pojava bila zakonit produkt onoga sustava, u kojem, kad si jednom dobio radno mjesto, nitko ti ga više nije mogao uzeti, koliko god nepodopština da si napravio.
A sad, navodno, više nije tako. Sad nas uvjeravaju kako smo okruženi kapitalističkim hijenama, kako crkavamo od posla, kako se radno mjesto gubi u tren oka. A sudeći po ovim bolovanjima, mi smo uspjeli zeznuti tranziciju, pa živimo u kapitalizmu, a radimo samoupravljački.
To što se bolovanja tako lako uzimaju, jasan je dokaz da se socijalizma još nismo riješili. Nismo ga se riješili stvarno, a pogotovo ga se nismo riješili mentalno: mi smo izašli iz njega, ali on nije izašao iz nas.
I, u tome ima nešto bolesno.
