O ulozi kumova, rodijaka i susjeda u hrvatskoj politici ispisani su traktati; uzaludni, kad se sa svakim novim slučajem ponavlja ista vrsta psihoze koja se izražava istim suvišnim pitanjima: zašto sve vlasti postavljaju svoje ljude, zašto jednako rade po babu i po stričevima, zašto svi građani konačno ne dobiju obećane iste šanse? Griju li se još uvijek bolje oni koji su bliže vatri?
Na to se svodi i posljednja priča o Plenkovićevu kumu, kojom se potpaljuju vatre znatiželje. Previše je nepovjerenja kod ljudi da se ne bi javljala izrazita osjetljivost čim se otkrije da netko ima više nego što zaslužuje, a da drugi nemaju ni ono što zaslužuju. U svakom se siromaštvu javlja stari kliše da je vlast jednima majka, a drugima maćeha; iz vlastitih želudaca ljudi u velikoj većini oštro sude da država ide u pogrešnome smjeru. Njima nije bolje, i ništa neće biti dobro dok svatko ne osjeti promjenu na sebi, a ne na susjedu. Tako izgleda površinska anatomija našega svakodnevnog jadikovanja: dovoljno je da se pronađe novi kum, Plenkovićev ili nekoga drugoga moćnika, pa da svi briznu u plač nad sudbinom Hrvatske.
Opće je mišljenje da država neće daleko ne zaoštri li konkurenciju za svako mjesto na kojem se odlučuje o njezinu uspjehu ili neuspjehu! Kad bi jedan kum bio glavni problem Hrvatske ili rješenje za nju, svi bi trebali plakati ili se smijati, kako tko već gleda na tu pojavu već opjevanu u narodskim epovima, prije nego što je postala politički problem. U narodnoj tradiciji, kum zauzima pozitivno mjesto čuvara obitelji; i kod nas se ta slika mijenja pod dojmom Coppolinih „Kumova“, koji su mu dali sasvim negativno, kriminalno značenje. Filmska fikcija, surova borba za novac, potiskuje romantičnu uspomenu na stare kumove koji su se vezali na solidarnost, na uzajamnu pomoć i podršku.
Privatno, svatko određuje granice prema svojim mogućnostima i osjećajima kumstva; u javnim poslovima, kum kuma ne bi smio poznavati. Zna se koji su kumovi više ugrozili našu državu. S nekoliko jakih povjerenstava, s izrazitim osobnostima na čelu, Hrvatska je ušla u višu fazu kontrole državne politike. Javnost u njih projicira nade da će se na taj način smanjiti, ako ne i spriječiti, samovolja vlasti: nikome nije svejedno, ni zaštićenoj šefici države, ni moćnom šefu Vlade, ni ranjivu gradonačelniku Zagreba, ni ministrima ili zastupnicima, hoće li ih poslije neustrašive Dalije Orešković i njezina nasljednica Nataša Novaković stavljati pod povećalo, s istim uvjerenjem da štiti građane od nezakonitog ponašanja vlasti.
Uostalom, nitko ne zaboravlja da je politički pad Tomislava Karamarka počeo upravo na skliskome terenu sukoba interesa, pa se politička klasa počela plašiti da ne doživi sličnu sudbinu. Mnogo je nezadovoljstva u narodu, toga politika mora biti svjesna, da nije sigurno bi li sa svakim Pedrom bile obješene i sve frustracije koje se formiraju kod ljudi koji su od svoje države više očekivali. Nešto zbog tehnologije, a nešto zbog visokih demokratskih standarda, današnje društvo ne može više sakriti ni iglu u stogu sijena: sve se (sa)zna! Državni su poslovi došli do visoke razine transparentnosti (druga je stvar idu li državne institucije do kraja?) kad je, objektivno, postalo teško biti političar; čak ni postelja više nije zaštićena!
Ipak, još je veća gužva na ulaznim vratima, nego na izlazu iz politike. Vlast je i dalje slatka. Postoji nevidljiva privlačna veza, sigurno i vidljiva, u vidu kadroviranja, recimo, koje političare čine otpornima na „tiraniju transparentnosti“. Iz njihovih reakcija, jučer na Daliju Orešković a danas na Natašu Novaković ili Loru Vidović (u drugoj, ne manje značajnoj stvari), ne bi se reklo da su cijepljeni od stanovitog egoizma, koje funkcija još štiti od javne kritike. Svaki bi se kandidat do okončanja postupka trebao odnositi kao „klijent“ na sudu: da se brani i da ne dovodi u pitanje autoritet povjerenstva. Nisu kumovi ni problem ni rješenje hrvatske politike; prije su ilustracija, ili paradigma, stanja u kojem vladaju posvemašnje sumnje, u nedostatku jasnih mjerila vladanja i ponašanja. Povjerenstvo je u svojoj zakonitoj ulozi kad provjerava jesu li državni dužnosnici vjerni zakonu, kako troše državni novac, prakticiraju li „spoj vladavine i užitaka“. Pa i to protežiraju li se kumovi.
Ocjena se daje na kraju ispita. Od politike se ne može tražiti da „pere bjelije“ (nego što je dosad prala); to bi moglo značiti da svi akteri moraju biti goli. Može netko s vlasti imati svoga kuma, ili nekog drugog bližnjega svoga, može ga čak i promovirati a da to ne bude krimen. Nije problem što je netko nekome kum. Problem je je li mu to jedina preporuka, ima li i drugih kvaliteta za određenu državnu funkciju. Zašto bi svi kumovi morali davati ostavke kad im je kum na vlasti, ili zašto ni jedan kum ne bi smio pretendirati na promociju za vrijeme mandata svoga kuma? I medicina uvodi standarde individualnog liječenja; ako se i državna povjerenstva formiraju da liječe društvene i političke bolesti, manje će griješiti ako svaki slučaj zasebno provjeravaju, držeći se zakona, a ne ovih ili onih klišeja.
Osobe su u današnjoj politici manje od funkcije koju obnašaju. Dok je tako, znači da ne zlorabe svoju vlast. Kad se osobe nametnu funkciji, podrede je sebi, povjerenstva mogu istraživati i osobe i funkcije, čak i u bizarnijim slučajevima kumova i kumstava. Načelno, bolji je sposobni kum, kao iznimka, nego nesposobni uhljebi, kao pravilo. Ne vuku Hrvatsku prema dnu ljudi koji su pokazali svoje sposobnosti, čak i ako su nečiji kumovi. Zašto njih pribijati uz stupove srama? Hrvatsku slabe legije karijerista i mediokriteta koji po sistemu negativne selekcije dolaze na funkcije zato da vlast s njima može mirnije spavati. Oni su pravi problem države.
Pogledajte žustru prepirku Kreše Beljaka i Andreja Plenkovića u Saboru:
Udbaški uhljeb o uhljebništvu.Medije koji prenose ovakve plaćene članke, trebalo bi kazniti.Pa već i iz samo higijenskih razloga.