Rijetka su društva koja bi se mogla pohvaliti svojom razboritošću, koja svoje probleme rješavaju traženjem racionalnih rješenja i postizanja kompromisa oko temeljnih pitanja. Zvuči gotovo kao utopija, san svakog političkog idealista. Takvo je primjerice englesko društvo, koje je svoje ključne sporove razriješilo još krajem sedamnaestog i u osamnaestom stoljeću, kada je svoju Slavnu revoluciju okrunilo kompromisom, i teško da bismo mogli naći još koje izvan anglosaskog svijeta. Ostala društva svoju stabilnost, paradoksalno, grade na oštrim podjelama i ideološkim sukobljavanjima. Istina tih društava je “dijalektička”, zasniva se na borbi sukobljenih stajališta, čiji rezultat, sinteza, može biti samo potpuna pobjeda i trijumf jedne od sukobljenih strana.
Tu je uvijek posrijedi smjena dominacije suprotstavljenih paradigmi, a ne “truli kompromis” oko temeljnih vrijednosti i rad unutar zajedničke paradigme. Mogli bismo reći da među nacijama na Kontinentu vlada istina dijalektike, a ne razuma, da su to društva sukoba, a ne konsenzusa. Da paradoks bude veći, kada takva društva pokušate stabilizirati na posve racionalnim temeljima, kada pokušate engleski model traženja temeljnog “društvenog ugovora” univerzalizirati i proširiti i na društva koja svoje sporove ne razrješuju konsenzusom, ta društva ne počinju nalikovati na anglosaska, ne približavaju se željenom demokratskom konsenzualnom idealu, već idu u suprotnom smjeru – destabiliziraju se i tonu k revoluciji i još većem kaosu.
A vrijedi i obrnuto – stabiliziraju se potenciranjem ideoloških i društvenih sukoba. Taj paradoks bismo mogli nazvati “sirijskim sindromom”. Kao što znamo, iskrena težnja ljudi u Siriji za reformama i demokratizacijom jednog diktatorskog režima, nije dovela do demokratizacije i većih sloboda u toj zemlji, već je ona potonula u kaos revolucije i građanskog rata. To je tragična istina svih univerzalističkih prosvjetiteljskih sanja o demokratizaciji svijeta – vođeni visokim humanističkim idealom i težeći većoj demokraciji, paradoksalno, umjesto Assada, dobijete ISIL. Na kraju shvatimo da u Siriji žive Sirijci, a ne Englezi. To je i paradoks svih tzv. trećih političkih opcija, koje su postale izuzetno popularne na Kontinentu, poput Mosta kod nas. I našim Kontinentom drma “sirijski sindrom”, možda i veći i značajniji od migrantske krize i najnovije europske demografske revolucije. Svi smo već primijetili da je reformska priča Mosta, otkako je izabrana nova Vlada, koja sebi također želi priskrbiti epitet “reformske Vlade”, potonula u drugi ili treći plan, dok su prvi plan izbili ideološki sukobi i stare nepomirljivosti.
I svi sada nazočimo negodovanju hrvatske javnosti zbog te okolnosti, pa čak i pričama o ugrožavanju dostignutih demokratskih standarda u Hrvatskoj. O tome se raspisao i europski tisak, koji Hrvatsku želi usporediti s Poljskom ili Mađarskom tvrdeći da je Hrvatska krenula u smjeru desnog autoritarizma. Istina je, pak, potpuno suprotna. Hrvatsko društvo se obnovom ideoloških sukoba pokušava stabilizirati, nakon destabiliziranja kojem je bilo izloženo reformskom pričom Mosta. Drugim riječima, Karamarko i Milanović nas, svojim ideološkim trolanjem i dizanjem svjetonazorne galame, pokušavaju izliječiti od “sirijskog sindroma”, pokušavaju popraviti štetu koju je uspostavljenom demokratskom poretku i stabilnosti nanio Most i ponovno stabilizirati politički sustav.
Ovaj paradoks nam pomaže shvatiti da u Hrvatskoj žive Hrvati, a ne Englezi te da svaki pokušaj univerzalizacije i aplikacije anglosaskog političkog iskustva kod nas ima svoja ograničenja. Demokracija, vladavina prava, tržišna ekonomija itd., imaju kod nas ograničen doseg i ovise o našim kulturološkim, pa čak i antropološkim ograničenjima. Svidjelo se to nama ili ne, stabilnost demokratskog poretka u Hrvatskoj ovisi o stabilnosti dviju glavnih stranaka u političkoj areni – snage omraženih HDZ-a i SDP-a. Kada su te stranke slabe i imaju loš izborni legitimitet, naravno da će taj legitimitet pokušati nadomjestiti ideološkim temama i svađama. Stabilizirajući pak sebe, vraćanjem ideoloških tema u prvi plan, stabiliziraju i demokraciju u Hrvatskoj od revolucionarnih izazova pred koje su hrvatsko društvo postavili hrvatski “isilovci”. To su istovremeno i granice naše demokracije. To je prvi kompromis koji bismo trebali napraviti – pomiriti se sa samima sobom. To je dobro, ako ništa, onda zbog toga da prestanemo zamjenjivati sami sebe, jer tada nema opasnosnosti da postanemo Sirijci ako već nismo postali Englezi.
Ha...? Veću hrpu gluposti na ovako maloj količini teksta ne sjećam se da sam ikad pročitao! Sirijci su težili za reformama i demokratizacijom jednog diktatorskog režima...? Stani malo da se slatko nasmijem! I nasmijao bih se da tamo već godinama ne bjesni rat u kojem je stradalo već tko zna koliko ljudi. Čovječe, lažete li vi namjerno ili zaista mislite ovo što ste napisali? Koje vi škole imate i jeste li se ikad u životu poslužili onom sivom materijom koja bi vam trebala biti između ušiju? Nemoguće je biti ovoliko blesav, što znači da namjerno pišete bedastoće. Pa kome vi prodajete takve laži, pa zar vi zaista mislite da u doba svedostupnih informacija možete ljudima ovako lagati? Halo?! Sirija je samo još jedna država među onima koje su SAD uništile "uvoženjem demokracije" u vrijeme tzv. arapskog proljeća, i to ne čak toliko ni radi nafte koju su te zemlje imale pod svojom kontrolom, već zato što je bila riječ o uređenim zemljama u kojima su ljudi dobro živjeli, za razliku od SAD, zemlji u kojoj masa ljudi živi na ulici, bez ikakve zaštite, u kojoj masa ljudi nema pristup liječenju i koja je daleko od zemlje meda i mlijeka kakvom se predstavlja. Toj i takvoj SAD trn su u oku sve zemlje u kojima ljudi dobro žive, zemlje koje su samostalne i NEZADUŽENE te njima ne mogu vitlati kako hoće, ne mogu ih ucjenjivati i položiti šape na njihova nacionalna bogatstva, ne mogu im nametati svoju iskvarenu liberalnu ideologiju pod izgovorom "ljudskih prava". A zato što je bila riječ o diktaturama nalik nekadašnjim nasljednim monarhijama koje nisu podložne izborima nisu mogli na njihova čela stavljati svoje korumpirane vlasti preko korumpiranih medija. TO je razloga zašto su u te zemlje ubacivali ljude koji su počeli umjetno stvarati kaos i poticati struje koje su postojale, ali koje bez te velike "pomoći" SAD nikad ne bi mogle razoriti zemlju. Te su ljude ne samo organizirali, već i naoružali i naučili ih što treba činiti da se jedna legitimna vlast sruši. Da demokratske težnje ljudi Sirije... Molim? Velikoj većini ljudi u tim zemljama, jednom kad je svrgnut režim, jedina želja bila je nametnuti svoju vjersku/političku opciju svima ostalima. Režimi koji su tamo vladali te su želje držali pod kontrolom i omogućavali ljudima da mirno i dobro žive. Njihovim rušenjem otvoren je put svemu ovome što se tamo danas događa. I to je svakome s imalo soli u glavi jasno. To je bilo jasno i SAD-u koji ih je rušio. Cilj SAD je bio destabilizacija cijelog tog područja i unišenje stabilnih država na tom području, a preko njih i destabilizacija Europe i svih onih država na putu prema Europi. Zašto? Zato što vodu treba zamutiti da bi se u njoj dobro zarađivalo. I treba prvo srušiti i uništiti stabilne države i stabilne nacije da bi se uveo novi svjetski poredak sa cca 500 mlijuna ljudi na Zemlji sve zajedno. Sve ovo priprema je za to. A vi nam pokušavate prodati priču o "težnjama ljudi u Siriji za demokracijom..." Bože sačuvaj...