U neobičnome selu petnaest je jednoobraznih kuća, bijelih zidova,
zelena krova, s malim dvorištem, tihom ulicom, a ispred su
kuća velika livada i nogometno igralište... U selu je
društveni dom i dječji vrtić. U svakoj kući živi za
naše prilike natprosječno velika obitelj.
O svakoj se brine samo mama, a tate ni u jednoj još nema na
vidiku. No, jednog dana, možda se, pojavi i on... Do tada, mame, uz
pomoć desetak teta, uspiju obaviti sve što treba i
manje-više sretno i veselo živjeti sa
“svojim” mališanima. Ovih dana kuće su
blagdanski urešene. Okićenih borova i žaruljica ima na sve
strane, a u selo redovito stižu i darovi...
Selo nije bilo kakvo ni bilo koje nego SOS dječje selo Lekenik.
Osnovano je prije petnaestak godina da djeci koja ljubav i sigurnost
nemaju u roditeljskom domu pruži sretno odrastanje. Svaka kuća nosi ime
po cvijetu - mak, ljubičica, ruža, tulipan, suncokret... U kući
“Iris” živi šesteročlana obitelj - mama
Vera Bartolin i njezinih šestero klinaca -
biološka braća Davor i Dino te Marija, Mia, Mirna i
Miroslav, također biološka braća i sestre.
Ovih dana, kao i sva djeca, zaokupljeni su darovima. A njih je toliko
da ih jedva nose. Neki su još neotvoreni i čekaju trenutak
da se “obitelj” okupi. Jedan ih je posebno
razveselio - novi televizor, kojim su dječaci bili potpuno zaokupljeni.
Jedanaestogodišnjaci Miroslav i Davor, s mamom Verom
isprobavali su kakva je slika i iščekivali da se ostala
djeca vrate iz škole ili vrtića. U njihovoj kuhinji ovih
dana također miriše po blagdanu, no Božić neće provesti
zajedno u Lekeniku.
– Željela sam organizirati obiteljsko druženje, ručak,
pečenje kolača, ali biološki roditelji te bake i djedovi za
blagdane žele djecu u svojem domu. A kako oni odlaze, i ja ću Božić
provesti sa svojom biološkom obitelji - kaže mama Vera. Staž
mame teče joj od srpnja ove godine, no djecu poznaje već nekoliko
godina. Prije je bila “teta”.
– SOS tete pomažu majkama i, za razliku od mame, rade samo
osam sati dnevno. Obavljaju kućanske poslove, čuvaju djecu, pomažu im u
rješavanju i pisanju školskih zadataka, rade u
igraonicama, vode djecu na sport - objašnjava
direktor Sela Ognjen Andrić ulogu teta. Trenutačno ih je desetak, a ako
se neka mama umori i zauvijek ode, na njezino mjesto uskače
teta. Ipak, riječ “posao” ne prihvaća ni jedna mama
u dječjem selu.
– Ja imam svoju biološku djecu, ali ovo
što radim nije posao, ovo je stil života. I kad se u tome
nađete, onda je super. Djeca su topla, odgovorna, vrlo draga i odlično
se slažemo. Između mojeg privatnog života i ovoga nema velike granice -
mi se jako volimo - kaže Vera.
– Nikad se ne svađamo. Mi, djeca znamo se i dograbiti, ali s
mamom nikada - domeće Davor. On voli svirati gitaru, obožava
kompjutorske igrice, crtanje, a nastavnici kažu da je darovit.
Miroslav je sportaš, razumije se u kompjutore, a iznad svega
mu se sviđa “domaćinstvo”. – Budem kuhar
kad odrastem. Subotom spremam kolače - ponosno će. Dodaje da su ove
jeseni spremali zimnicu, a zarađenim novcem dopune kućni budžet. Dječje
selo Lekenik živi od donacija, uglavnom međunarodnih organizacija.
Vrtić dječjeg sela otvoren je i za ostalu lekeničku djecu, a
mališani iz dječjeg sela polaze osnovnu školu u
mjestu.
– Svako SOS selo ima niz sadržaja, društveni
centar, vrtić, a u nekim, recimo, afričkim zemljama imaju i ambulante i
bolnice. Integracija s lokalnom zajednicom jedno je od
temeljnih pravila života. Naši klinci i djeca iz mjesta
druže se od vrtića, zajedno su na sportskom igralištu,
zabavljaju se, igraju se – kaže Andrić. U svakoj obitelji, u
kojoj sva četiri kuta kuće drži mama, živi od pet do sedam
mališana. Tate u toj zajednici kod nas još nema.
U nekim selima u eurospkim zemljama i tate žive u obitelji.
- I mi pripremamo pokusni projekt s tatama i mamama, iako je to
teško jer je pritisak života u selu toliko jak da dovodi do
raspada bračnih zajednica - tumači Andrić iskustva onih koji su s
takvim oblikom skrbi za djecu počeli prije nas. Sreću u selu znaju
ponekad potražiti cijele biološke obitelji - nekoliko braće
i sestara, koja se, ako ih nije više od sedam
smještaju u istu kuću, a ako ih je deset, što je
znalo biti, onda se podijele u dvije obitelji.
No prava drama nastaje kad netko od njih ode na udomljenje ili
posvojenje. – To je za nas velik problem jer nam rastrga
obitelj, koju želimo zadržati na okupu. A i djeci je traumatično ako se
koje odvoji i odvede. Na sreću takvi slučajevi nisu česti - veli Andrić.
Prvi stanari Dječjeg SOS sela Lekenik danas su već odrasli ljudi, a
neki imaju i obitelj i djecu. Najmlađim stanarima bilo je mjesec dana
kada su došli u Lekenik. Za razliku od klasičnih dječjih
domova, u SOS selu djeca ostaju do završetka osnovne
škole, a nakon toga odlaze u kuće za mlade.
Tamo ih živi po petnaestak, a brigu o njima vode odgajatelji. Treća je
faza u njihovu životu polusamostalnost - ustanova ih i dalje
financijski potpomaže, osigurava im stan i daje im što god
im zatreba. Ta pomoć i briga ostaju i nakon potpunog osamostaljenja, pa
i nakon što osnuju obitelj. Ovih blagdanskih dana s njima
obilaze mjesto svojeg, unatoč svemu, sretnog odrastanja.
Ovih dana kuće su blagdanski urešene. Okićenih borova i žaruljica ima na sve strane, a u selo redovito stižu i darovi. Selo nije bilo kakvo ni bilo koje, nego SOS dječje selo Lekenik
