Bio je to jedan od najljepših prizora ove sumorne godine kada su se na nogometnom igralištu pod mojim prozorom početkom ožujka upalili reflektori i terenom se rastrčali igrači NK Jaruna trenirajući za nastavak proljetnog dijela prvenstva koje su dočekali na prvom mjestu Treće HNL Središte.
Još je ljepše bilo vidjeti kako se sljedećeg jutra travnjak zašarenio glavicama i dresovima djece. A i mnogi roditelji su, nakon zimskog zatvora provedenog u vlastitim domovima s djecom prepunom energije, sigurno odahnuli. U vremenu kad se treba još intenzivnije čuvati bolesti i raditi na jačanju tjelesnog imuniteta i snage, bavljenje sportom i bilo kojom drugom fizičkom aktivnošću još je važnije. Mogli bismo reći i od strateškog značenja. No, i bez toga, na čemu počiva i čime se mjeri razina sportske i fizičke kulture nacije?
Sasvim sigurno ne honorarima i svjetskim uspjesima one nekolicine koja se svojim talentima i bespoštednim radom vinula do svjetskih uspjeha, a u nogometu i do basnoslovnih zarada, ili možda prometom u sportskim kladionicama. I zato je jako dobro što su epidemiološke mjere napokon dopustile da se otvore sportske škole, da se jedno vrijeme čak i u dvoranama održavaju treninzi u raznim sportovima, a sada, s toplijim vremenom, u svakom slučaju na otvorenim terenima.
Sportska kultura i zdravo tijelo razvija se na seoskim i gradskim igralištima, školskim i sportskim dvoranama, pa i u teretanama. Na donošenje takvih odluka Stožera sasvim sigurno su utjecali i savjeti, pa i pritisci, sportskih saveza i krovnih udruga sportaša amatera.
Ali, kad je kultura u pitanju, Božinovićev Stožer ponaša se posve drugačije i na najboljem je putu da postane grobar tamburaša i mandolinista, trubača, frulaša, gudača i gajdaša, gitarista i harmonikaša, plesača tradicionalnih narodnih i modernih plesova, pjevačkih društava, glumačkih grupa, slikara, zavičajnih pjesnika i pisaca i svih ostalih koji se okupljaju oko udruga koje se najčešće nazivaju kulturno-umjetničkim društvima.
Kultura je jedna od velikih žrtava pandemije u čitavom svijetu. No, dok javnost još tu i tamo obrati pažnju na probleme velikih kazališta, orkestara ili muzeja, kulturni amaterizam bori se i guši tiho i nevidljivo, onako kako kod nas uglavnom i djeluje. A baš kao i u sportu, razina kulture ne mjeri se (samo) dometima i djelatnostima institucija i uspjesima pojedinaca ili ansambala koji su se opet svojim talentom i bespoštednim radom vinuli do svjetskog vrha, nego i kulturnim djelatnostima građana svih generacija.
Kulturno-umjetnička društva i slične udruge osobito su važni u manjim sredinama u kojima nema ni kazališta ni glazbenih škola. Pjevačka društva, puhački i tamburaški orkestri i folklorni ansambli kod nas imaju dugu tradiciju i važnu ulogu još od ilirskog preporoda u stvaranju, oblikovanju, učvršćivanju i afirmiranju između ostalog i nacionalnog identiteta, matičnog naroda i manjina. A povrh svega, to su mjesta u kojima se također razvija osjećaj zajedništva, gdje se djeca i ljudi svih naraštaja socijaliziraju, bave korisnim, pametnim i lijepim stvarima koja uzdižu duh i tako podižu imunitet pojedinaca i zajednice protiv svakojakih virusa, tjelesnih i duhovnih.
Stoga je doista nerazumljiva, izvan svake pameti, a k tome i duboko nepravedna, pa i protuustavna diskriminacija koju provodi Stožer zabranjujući sve amaterske kulturno-umjetničke programe i probe, na zatvorenom i otvorenom, bez ikakve iznimke i dodatnih uvjeta pod kojima bi se takve aktivnosti sasvim uredno mogle organizirati i održavati.
Stoga Hrvatski sabor kulture, krovni savez kulturno-umjetničkog amaterizma u Hrvatskoj, već tjednima šalje dramatične apele javnosti i svim nadležnim institucijama. Pisali su, tražeći objašnjenja, konstruktivno predlažući rješenja i tražeći barem da ih se primi na razgovor redom: Ministarstvu kulture, Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstvu financija, Vladinu uredu za udruge te Stožeru civilne zaštite.
Uz jedinu iznimku ministrice kulture s kojom su telefonski razgovarali i od koje još uvijek čekaju obećani termin za Zoom razgovor s Upravnim odborom Hrvatskog sabora kulture, nijedna od navedenih institucija nije im uputila nikakav odgovor. Kao i baš sve ostale, zabrinjava ih što ne znaju do kada će ova pandemijska situacija trajati.
Zabrinuti su i zbog toga što Ministarstvo kulture, koje velikim dijelom, uz lokalne jedinice vlasti, financira većinu amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti, nije uopće razmatralo prijave na natječaje raznih kulturno-umjetničkih manifestacija za ovo ljeto, što ih ovakve udruge organiziraju i izvode, a još više što je u napomeni rečeno da će se ovisno o razvoju epidemiološke situacije njihovi zahtjevi razmatrati naknadno – ako u proračunu ostane sredstava.
I dok lokalne uprave ponegdje izlaze svojim kulturnim amaterima ususret tako što ih oslobađaju plaćanja režija i barem dijela najamnina za prostore u koje ionako već pet mjeseci ne smiju ni ući, u Zagrebu, prema riječima tajnika HSK Dražena Jelavića, nisu dobili ni tu olakšicu.
“Likvidacija ovih udruga bit će njihov neminovan potez jer tijekom sveukupne sedmomjesečne obustave rada ovih udruga (od ožujka do svibnja 2020. i od 28. studenoga 2020. do danas) za njihove potrebe nije osmišljena ni provedena ni jedna mjera nadoknade dijela ili svih plaćenih fiksnih troškova”, piše u dopisu HSK, u kojem stoji i drugi primjer ignoriranja države: “Za udruge kulturno-umjetničkog amaterizma nije osigurana potpora za očuvanje radnih mjesta za radnike s kojima imaju sklopljen ugovor o radu”. A ti radnici su svi oni zborovođe, dirigenti, instruktori i stručni voditelji, vrijedni prosvjetitelji čija je uloga danas možda još i važnija nego u pretprošlom i prošlom stoljeću.
HSK u dokumentu od 1. travnja traži izjednačavanje epidemioloških mjera za sportske treninge i probe udruga kulturno-umjetničkog amaterizma. I dok su sportašima dozvoljena i natjecanja, oni čak ne traže da im se omoguće nastupi, već samo probe. I da ne pomislite da je ovdje riječ o šačici čudaka i entuzijasta, HSK govori u ime više od tisuću udruga s više od dvije tisuće izvođačkih sastava koji okupljaju više od osamdeset tisuća građana svih generacija. Kao i u ime još barem nekoliko tisuća kulturno-umjetničkih udruga koje nisu njihovi članovi, a jednako im prijeti Božinovićeva grobarska lopata.
Pogledajte kako izgleda odjel u KB Dubrava gdje se brojni bore za život zbog koronavirusa
