Zar je hrvatska verzija Marije Antoanete, ministar optimizma Branko Grčić baš morao na motivacijskoj konferenciji za potrošače euforično bubnuti da sada mogu početi trošiti kune koje su stavljali na stranu!? Je li uopće svjestan, premda sigurno ima brojčane pokazatelje koji to potkrepljuju, što je zapravo rekao i kakvu je kost bacio puku da je glođe? Sve dosadašnje podjele nisu ništa spram onoga što nas očekuje ako je Grčićeve riječi kritična masa shvatila iole ozbiljno. Tko su ti, osim bankara, političara i još nekih izuzetnih profesija, koji već godinama ne žive od zaduživanja u banci već su još mogli i izdvajati za “svjetlije dane”? Kome se Grčić obratio? Prijateljima, susjedima, stranačkim kolegama...?
Kako da sada žena mužu, muž ženi ili roditelji djeci objasne da stvarno nemaju ništa sa strane, već da su to tlapnje političara koji živi u svome svijetu ekonomskih pokazatelja koji nemaju veze sa stvarnim životom prosječnog Hrvata!? Kako im objasniti da se tu radi doduše o važnoj ekonomskoj psihologiji, ali osobito političkoj, sa svrhom uvjeravanja birača uoči izbora “da mogu povećati kvalitetu svoga života”. Što ne znači, osobito ne u prosjeku, da je to doista i ostvarivo. Ali, lijepo zvuči, osobito prije izbora. I ako to birači shvate, Grčićeva će ekipa još četiri godine moći izdvajati novac sa strane, a u prosjeku i mi s njima.I Grčićev motivacijski ispad govori nam da se posada broda zvanog Hrvatska sa svom elitom na najvišim katovima u ovim za njih dramatičnim predizbornim trenucima suočava sa spoznajom s kojom su se morali suočiti i na “nepotopivom” Titanicu. Dio ih se pita kako je to moguće, gdje se pogriješilo.
Dio ih odbija prihvatiti neminovnost ili sve čine da joj se udalje nadajući se kakvom čudu. Neki racionalno sagledavaju stanje u kojem se nalaze pa pokušavaju za sebe učiniti najviše što mogu trpajući svoje u čamce za spašavanje, dok neki odlaze u stilu, uživajući do posljednjeg daha u raskalašenosti dok orkestar neprestano svira. Svega od te psihologije Titanica nalazimo i u ovoj vladi, to više kako nam se približavaju izbori. Očito je i ovoj vladi malkice neugodno od toga u kakvu su se predizbornu rastrošnost upustili kupujući glasove birača pa su to amortizirali pozivajući i građane da sada slobodno troše kako bi im pred izbore još napumpali brojke kao njihova jedinoga saveznika. Odraz političke dekadencije ove vlasti je i stampedo hitnih populističkih mjera, koje su donesene ili nas tek očekuju, još neizvjesnog mjesta troška te dvojbenog pravnog utemeljenja. Sve je očitije da je i datum izbora žrtva tih mjera iako to nije samo snobovsko političko pitanje koje služi povlačenju protivnika za nos već i prvorazredno ekonomsko pitanje tako da smo svi, a ne samo oporba, zatočenici odugovlačenja ove vlasti.
Nastojanje da se zauzmu što bolje startne pozicije s vremenom postaje moralno pitanje.Koliko god bi biračkom uhu “malog čovjeka” moglo goditi što se konačno netko uhvatio ukoštac s “velikim bankama” ili što su vladajući konačno otkrili i socijalnu dimenziju državne vlasti pa su iz ropotarnice izvukli i neke od etatističkih alatki za kojima dio naroda desetljećima nostalgično čezne prisiljen nositi se s kapitalističkih nemani, ipak se postavlja pitanje tko će i kako sve to platiti. Premda to biračima nikad nije bilo presudno, jednako kao što im nije važno plaća li im susjed, prijatelj ili član obitelji porez državi, ipak, kao što vlast s figom u džepu daruje birače, tako i oni s figom u džepu prihvaćaju darove.
Hrvatska je jedina zemlja koja je vise uplatila u EU nego povukla novca iz fondova. Za to mozemo biti zahvalni samo ministru Grcicu i njegovoj sposobnosti.