Snažan potres koji je prije dva tjedna zatresao Zagreb znatno je oštetio njegovu staru gradsku jezgru, a da su razmjeri štete veći nego što je to u prvi tren izgledalo, saznaje se iz dana u dan, kako se otkrivaju pojedina oštećenja. Pokazalo se da se tlo na kojem grad leži pomaknulo dva i pol centimetra pa mnoge poznate vizure, građevine, svodovi i tornjevi više nisu isti. Stradale su brojne crkve, muzeji, bolnice i druge ustanove i stambene zgrade, prijavljeno je oko 30.000 oštećenih građevina, 1900 ih je neupotrebljivo ili privremeno neupotrebljivo, 8000 dimnjaka oštećeno je i prijeti daljim urušavanjem krova... Seizmolozi vole reći da nas ne ubijaju potresi, već loše građene kuće. Što nam onda govori ova golema šteta u našem gradu i kako je valja sanirati a da ne izgubimo identitet Zagreba kakvog poznajemo i volimo, pitali smo Katarinu Horvat Levaj, ravnateljicu Instituta za povijest umjetnosti (IPU). Katarina Horvat Levaj rođena je u Zagrebu, diplomirala je povijest umjetnosti i arheologiju te doktorirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Institutu se bavi istraživanjem arhitekture i urbanizma ranog novog vijeka te izradom konzervatorskih studija za obnovu arhitekture.
Priča o dva muzeja
– Uvjetno rečeno “loše” građene kuće, odnosno one koje nisu otporne na potrese, nisu neka specifičnost Zagreba, već su karakteristične za većinu povijesnih jezgara europskih gradova. Povijesna arhitektura, a pod tim podrazumijevamo onu građenu od antike odnosno srednjeg vijeka pa sve do 20. stoljeća, ne poznaje način gradnje koji bi izdržao potrese jačih razmjera. Ovisno o podneblju, riječ je o kućama građenim od opeke ili kamena, s drvenim međukatnim konstrukcijama i krovištima. Doduše, u prošlosti su primjenjivana ojačanja željeznim traverzama, ali cjelovita zaštita kuća od rušenja u potresima postaje moguća tek izumom armiranobetonskih konstrukcija – odmah pojašnjava K. Horvat Levaj i nastavlja:
– Iako eksperimentiranja s kombinacijom betona i čelika počinju već sredinom 19. stoljeća, češća uporaba novog materijala javlja se tek u ranom 20. stoljeću, poput primjerice antologijske stambene zgrade Augusta Perreta u Parizu, Rue Franklin 25 (1903.). Za tim pionirskim pothvatima ne zaostaju ni hrvatski arhitekti. Prisjetimo se, primjerice, rane primjene armiranobetonske konstrukcije u golemoj kupoli crkve sv. Blaža u Zagrebu, projektu Viktora Kovačića (1912.), no u Zagrebu armirani beton u širu primjenu ulazi tek uoči Drugog svjetskog rata. Ozbiljnija pak statička konstrukcija zgrada primjerna potresima do 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici postaje standardom u Zagrebu tak nakon potresa u Skoplju, od 1965. nadalje. Naravno, povijesne građevine zidane na tradicionalne načine moguće je na suvremeni način statički učvrstiti i tako ih osigurati od potresa – upozorava. Još ošamućene od potresa, Zagrepčane je šokirala izjava gradonačelnika Milana Bandića koji je mrtav-hladan optužio građane da nisu dovoljno dobro održavali imovinu. Osobito “neslušljivo” je to u svjetlu činjenice da su jednako stradale zgrade javne namjene, i to ne samo one u vlasništvu države nego i gradske.
– Treba, međutim, naglasiti da puko održavanje zgrada nikako nije dovoljno da bi se spriječila razaranja; nužna je statička sanacija tradicionalno građenih kuća od opeke. To je, pak, daleko složeniji zadatak od izvedbe statički sigurne novogradnje jer s jedne strane imate obvezu optimalnog učvršćenja stare građevine unošenjem novih materijala, a s druge strane morate očuvati njezina stilska obilježja, prostornu organizaciju, arhitektonsku raščlambu, ukrase, freske... U rješavanju te problematike statika je u zadnjih nekoliko desetljeća znatno napredovala primjenom neinvazivnih materijala koji su lakši od armiranog betona (injektiranje bescementnih mortova, oblaganje karbonskim trakama, spregnute konstrukcije beton - drvo i sl.) – objašnjava ravnateljica IPU-a. Ilustriraju to brojni zagrebački primjeri, dodaje, a možda najrječitije govori usporedba dvaju obližnjih muzeja – Muzeja za umjetnost i obrt i Etnografskog muzeja, koji obnovljeni u različitim razdobljima kroz potres prolaze radikalno drukčije.
– Prvi od njih, Muzej za umjetnost i obrt, vrijedan je ne samo po svojoj namjeni (utemeljenoj 1880. na inicijativu Izidora Kršnjavog) već i kao historicistički spomenik sagrađen prema projektu znamenitog Hermana Bolléa (1888.). Iako je čak dva puta saniran (1957.–1962. i 1989.), u recentnom je potresu teško oštećen. Nasuprot tome, Etnografskom muzeju, visokokvalitetnom djelu arhitekta Vjekoslava Bastla (1902.), nedavno su znalački obnovljena pročelja, kupola i krovište prema projektu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Ta je obnova, kojom su se nosivoj ovojnici vratile secesijske značajke, očito razlog da je u potresu 22. ožujka cjelokupna zgrada muzeja, zajedno s pročelnim ukrasima, ostala gotovo neoštećena – iznosi Horvat Levaj.
Radovi bez kontrole
Inače, javne i sakralne povijesne građevine ne samo u Zagrebu već i u cijeloj Hrvatskoj obnavljaju se pod nadzorom mjerodavnih konzervatorskih službi Ministarstva kulture, po zakonski određenoj proceduri. Takvom postupku podliježu i privatni investitori kada pristupaju obnovi zaštićenih spomenika, poput dvoraca ili ljetnikovaca. Kada je riječ o višestambenim zgradama – onima na Gornjem gradu i Kaptolu dijelom iz 17./18. stoljeća, a onima u Donjem gradu pretežno iz 19. i ranog 20. stoljeća, koje su ujedno najviše oštećeni fond graditeljske baštine grada, situacija je drukčija. – Ne treba posebno naglašavati da nakon Drugog svjetskog rata, kada su stanovi nacionalizirani, pada kvaliteta održavanja stambenih zgrada te su nerijetko veliki građanski stanovi u Donjem gradu stihijski pregrađivani na manje stambene jedinice. Situacija se nije bitno promijenila ni nakon Domovinskog rata kada ti isti korisnici mahom otkupljuju stanove. Nije mi poznat slučaj da bi se vlasnici zgrade udružili i investirali u kompletnu sanaciju zgrade, prema uputama konzervatorske službe. Jedine zajedničke akcije u novije doba, sufinancirane od Grada Zagreba, bile su obnove pročelja, ali one nisu uključivale cjelokupnu statičku sanaciju, premda sanacija pročelnih nosivih zidova povijesnih zgrada također pridonosi njihovu učvršćenju. Obnoviteljski zahvati na statici u višestambenim zgradovedena dama bili su zaista selektivni, često vođeni bez stručne kontrole jer su se odnosili na preuređenja privatnih stanova. No ako netko pri ugradnji armiranobetonske podne konstrukcije u svom stanu ruši zidove, čak i pregradne, koji podupiru gornje katove u tradicionalnoj građi, jasno je da time ozbiljno narušava statiku zgrade – jasna je naša sugovornica. Opisuje i kako treba izgledati postupak stručne obnove zgrada u staroj jezgri.
VIDEO Počela je sanacija zagrebačke katedrale
– Najprije se pristupa izradi konzervatorske studije koju pišu povjesničari umjetnosti u suradnji s arhitektima. Pisanju studije prethode arheološka ili restauratorska sondiranja, arhitektonsko i fotografsko dokumentiranje te terenska i arhivska istraživanja. Studije sadrže analizu stanja, genezu gradnje, valorizaciju te prijedlog konzervatorskih smjernica. Svaku konzervatorsku studiju odobrava nadležni konzervatorski odjel Ministarstva kulture. Sastavni su dio studija analize statike građevine, te na temelju njih izrađen prijedlog statičke sanacije. Na kraju arhitekti rade projekt obnove, a ako je potrebno restauratori – slikari i kipari – obnavljaju plastične i slikarske dijelove opreme.
Je li nužno baš sve te procedure primijeniti na Zagreb? Koje su uopće vrijednosti zagrebačke arhitekture i prijeti li opasnost da se u obnovi umanji ili čak izgubi identitet grada? Povijesni Zagreb, dakle onaj koji je najviše stradao u potresu, sastoji se, kao što je poznato, od dva nekad zasebna srednjovjekovna grada – Gradeca i Kaptola – te od Donjega grada sagrađenog u velikoj mjeri tek nakon potresa 1880. godine. Svaka je cjelina osebujni ambijent na svoj način. Gradec je planirani utvrđeni grad, s dvije izuzetno vrijedne crkve iz različitih stilskih razdoblja – Sv. Markom i Sv. Katarinom, Kaptol je vrtni grad s kanoničkim kurijama i dominantnom gotičkom (u neogotici obnovljenom) katedralom, a Donji grad čine ortogonalni blokovi, izvorno s prostranima ozelenjenim unutrašnjim dvorištima. Posebnu urbanističku vrijednost Donjega grada ima tzv. Zelena potkova – niz trgova-parkova s javnim građevinama (palačom HAZU, Umjetničkim paviljonom, nekadašnjom Sveučilišnom knjižnicom, Hrvatskim narodnim kazalištem). Tu su još i podsljemenske zelene zone s građanskim vilama te oblikovnom krunom – grobljem Mirogoj s arkama i kupolama.
– Na tako vrijednu urbanu cjelima nu zaista treba primijeniti baš sve procedure – bez dvojbe poručuje ova povjesničarka umjetnosti. U trenutačnoj situaciji mnoge institucije više ne mogu funkcionirati u svojim zgradama, a mnogi su građani morali napustiti svoje domove, pa se nameće potreba brze obnove potresom oštećenih građevina. Prvi korak u ostvarenju tog cilja, čini se, za mnoge znači upravo preskakanje navedene procedure i pristupanje obnovi bez izrade konzervatorske dokumentacije. Uz pojedine izjave mjerodavnih osoba iz gradske uprave, na tragu navedenog je i nacrt Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice, koji Vlada Republike Hrvatske donosi po hitnom postupku. Pozdravljajući samu ideju o brzom donošenju djelotvornog zakona, Katarina Horvat Levaj upozorava na opasnosti koje bi iz njega mogle proizići.
– Već sam predloženi sastav Savjeta, koji prema Zakonu treba voditi obnovu, govori da je riječ o političkom tijelu bez dovoljno predstavnika relevantnih struka, povjesničara umjetnosti i arhitekata specijaliziranih za zaštitu graditeljske baštine – ukazuje ona. Stoga se Institut za povijest umjetnosti priklonio prijedlogu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Društva arhitekata Zagreba, Udruženja hrvatskih arhitekata, Udruge hrvatskih urbanista, Arhitektonskog fakulteta i Hrvatske komore arhitekata da se formira multidisciplinarni koordinacijski tim etabliranih stručnjaka, odnosno autonomna stručna komisija, koja bi u suradnji sa spomenutim Savjetom vodila obnovu Zagreba.
– Pri tome treba naglasiti da nije riječ samo o obnovi prvorazrednih spomenika kulture. Nitko, naime, ne sumnja da će neogotički tornjevi zagrebačke katedrale ili barokne štukature u crkvi sv. Katarine biti stručno restaurirani. Jednaki tretman zasigurno će dobiti i teško oštećeni Muzej za umjetnost i obrt, palača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dr. Reprezentativna stambena arhitektura, koja obrubljuje Zelenu potkovu, nadajmo se da neće biti u pitanje. No grad ne čine samo pojedinačne istaknute građevine. Ako će radi brze revitalizacije grada, oblikovno skromnija, ali povijesno vrijedna arhitektura biti žrtvovana, bespovratno bit će izgubljena ambijentalna vrijednost urbanističke cjeline – upozorava stručnjakinja. Pri tome pojašnjava ovih dana često spominjano rušenje kuća. – Ako je neka zgrada nakon potresa dospjela u tako loše građevinsko stanje da je nije moguće obnoviti, ne znači da ona mora biti zauvijek izgubljena. Metoda faksimilske rekonstrukcije je legitimna upravo u ovakvim situacijama – ističe.
Sretna okolnost
Ovih dana često se čuju primjedbe na račun konzervatora koji su kočili obnove strogim zahtjevima za očuvanje izvornosti.
– Ako je bila riječ o stambenim zgradama, koje su spomenici arhitekture, sigurno su zahtjevi konzervatora bili opravdani, premda je moguće da su se nekome neupućenom oni činili bespotrebnima. Prema izgledu zagrebačkih stambenih zgrada, starih i novih, onih koje su zaštićeni spomenici i onih koje to nisu, jasno je da je kultura stanovanja i općenito svijest o estetici zgrade ponekad na niskoj razini. Što primjerice ljudi učine od otvorenih lođa čim uđu u novogradnje? Zatvore ih, svaki drukčijim prozorima i uopće ne mogu pojmiti da to nije u redu. Kako onda očekivati da razumiju konzervatore? – uzvraća ravnateljica.
Ukazuje i na još jednu opasnost od mogućeg gubitka identiteta Zagreba, a to je gubitak izvornih funkcija: – U slučaju privremenog iseljenja pojedinih javnih institucija, upravnih zgrada, fakulteta, škola... ne bi smjelo doći do odustajanja od povratka na prvotnu lokaciju, potaknutih možda i materijalnim interesima samih vlasnika, primjerice, mogućnost prodaje skupog zemljišta u centru, jer bi to značilo gubitak identiteta hrvatskoga glavnog grada gotovo jednako poguban kao što je loša obnova povijesno vrijednih građevina – izričita je.
Primjer uspješne obnove na kojemu je IPU radio, a iz čega bi Zagreb mogao učiti, svakako je obnova Dubrovnika nakon potresa 1979. godine, koja je bila moguća zahvaljujući činjenici da je Institut za povijest umjetnosti, pod vodstvom profesora Milana Preloga, dulje vrijeme provodio detaljna istraživanja i dokumentiranje graditeljske baštine Dubrovnika i dubrovačkog područja.
BI MOGAO izgubiti? Zagreb je izgubio duh, stil, identitet, čistoću, kulturu, gospodstvo..prije 20 godina.. dragi gospon novinar