Hrvatska obožava pričati o budućnosti. Raspravljamo o njoj u Saboru, diskutiramo u nebrojenim TV emisijama i organiziramo bezbroj konferencija na temu budućnosti. Da su riječi novac, imali bismo najviši BDP u svijetu. Bili bismo magnet za bilijune stranih investicija, a najinovativniji poduzetnici u svijetu ovdje bi otvarali firme. Naši najbolji i najbistriji diplomci birali bi uzbudljive i dobro plaćene poslove na kojima bi radili rame uz rame s najvećim umovima svijeta.
Ali riječi nisu novac, a snovi nisu stvarnost, dok ih ne ostvarimo. Dok mi pričamo, druge zemlje stvaraju budućnost. No ipak, ne pričaju ovdje svi o budućnosti; neki je odlaze sagraditi izvan svoje domovine. Ali ipak ima onih koji ne odustaju tako lako. Oni vide budućnost kako dolazi kao brzi vlak, a tutnjavu vlaka je teško ne zapaziti.
Oni vide budućnost jer je nikad nije bilo lakše vidjeti. Danas možemo saznati o kineskim inovacijama u nekoliko minuta, nisu više potrebne godine. Oni vide budućnost jer je žele vidjeti. Kao društvo mi pričamo o njoj jer je želimo odgoditi i kontrolirati, nadajući se da se u suštini ništa bitno neće promijeniti. Radimo naporno da bi budućnost bila kao i prošlost, ali skrivamo prave namjere da bismo održali svoj status quo sa zvučnim riječima kao što su “strategija, digitalizacija, 5G mreža itd.”
Postoje male naznake kreiranja budućnosti i u Hrvatskoj. Firme kao što su Infobip i Rimac automobili praćene su u financijskim I tehnološkim medijima u SAD-u, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i diljem svijeta. Prošli tjedan, njemački ministar za ekonomska pitanja i energetiku je iz svog natrpanog rasporeda izdvojio sat vremena kako bi vidio naše robote na djelu.
Ne samo da je došao, nego nas je i iznenadio shvaćanjem uloge robotike i umjetne inteligencije u preoblikovanju raznih industrija, ekonomije i budućnosti. Iznenadio nas je, također, kad se referirao na Gideon Brothers u svome govoru te večeri.
Spominjem sve to jer mislim da je ministar bio iskreno iznenađen spoznajom da se nešto elitno kao robotika i umjetna inteligencija gradi u zemlji koja prodaje more, sunce, pijesak i izlike.
Postoje mnoge naznake gradnje budućnosti u Hrvatskoj – automobilska budućnost, budućnost digitalnog dopisivanja, budućnost virtualne i daljinske realnosti, budućnost planiranja ruta i još mnogo toga. Ove budućnosti se grade jer su timovi iza njih odlučili promijeniti svijet i znaju da zemljopisna lokacija nije bitna. Budućnost se stvara kad se bacimo na djela, a ne kad pokrenemo grupu za raspravu.
Hrvatska nije jedinstvena u patnji od “raspravitisa”; EU ima jednaku dijagnozu, dok nas SAD i Kina prestižu u mnogim poljima.
Dok su graditelji budućnosti manjina u Hrvatskoj, oni zapošljavaju tisuće ljudi i rastu brže nego bilo koja stara industrija te ih pomno prate svjetski mediji. Također, preuzimaju ulogu uzora ostalima koji žele graditi budućnost. Ako smo pametni, dopustit ćemo da ta manjina procvate u novo Hrvatsko proljeće, ne u raspravu ili u virtualnu realnost, već u sjajnu stvarnost.
