Podrška za članstvo u NATO-u u porastu je, a prvi put nakon više godina, prema rezultatima nekoliko istraživanja, broj onih koji žele da Hrvatska uđe u Savez veći je od onih koji se tome protive. Državni vrh trlja ruke od zadovoljstva, a ništa manje zadovoljni nisu ni u Bruxellesu.
Već dulje vrijeme, kao jedan od najvećih problema u procesu hrvatskog pristupanja članstvu, navode nisku razinu podrške javnosti, koja se godinama kretala oko 30 posto, te apeliraju na hrvatske dužnosnike da se potrude preokrenuti taj stav. Što se to dogodilo da su nakon više godina hrvatski građani postali skloniji ulasku? Analitičari agencija koje su provele istraživanja smatraju da su dva događaja najviše pridonijela tom raspoloženju: izbor vođe radikala Tomislava Nikolića za predsjednika srbijanske skupštine i objavljivanje vijesti da bi američki predsjednik George Bush u lipnju mogao objaviti da će Hrvatska uskoro dobiti pozivnicu za članstvo.
No, oba razloga, koliko god su se sretno poklopila i proizvela takav rezultat, upozoravaju i na to da su građani u svojim stavovima prema članstvu u NATO-u pod utjecajem dnevnopolitičkih događaja, što bi moglo također značiti da i dalje nisu dovoljno upoznati sa svim prednostima članstva u Savezu. Nikolićevim izborom porasla je opasnost od zaoštravanja odnosa između Hrvatske i Srbije, kao i povećanja nesigurnosti u regiji, s obzirom na to da je on najvjerniji sljedbenik ideologije četničkog vojvode Vojislava Šešelja.
Logično je stoga da je više ljudi "potražilo spas" u članstvu u najjačem savezu na svijetu. U tom je trenutku lukavo odigrao i premijer Ivo Sanader, koji je prilikom jednog predavanja koje je održao u Zapovjedništvu za združenu izobrazbu i obuku Petar Zrinski u Zagrebu, kao primjer spomenuo to da se Hrvatska ne bi imala razloga brinuti zbog jačanja radikalizma u Srbiji kad bi bila članica NATO-a. Tada bi, zbog kolektivnog sustava obrane u kojem se sve članice međusobno štite, bila potpuno sigurna. Vezano za to, hrvatskom državnom vrhu na neki način u korist bi išlo jačanje napetosti na Kosovu, jer bi to za podršku članstvu Hrvatske u NATO-u moglo imati isti učinak kao i izbor radikala Nikolića. Ipak, tu se nameće i jedno pitanje.
Ako "lijepa riječ" iz NATO-a ili SAD-a, u kombinaciji s rastom radikalizma u susjednoj državi, podiže podršku za članstvo, može li se očekivati da bi ona pala ako bi se iz Saveza, umjesto pohvala, ponovno čula neka kritika, primjerice na odnos prema Srbima povratnicima. Isto tako, pitanje je ne bi li podrška pala ako bi se kojim slučajem nekom od naših vojnika u misiji NATO-a u Afganistanu nešto dogodilo, s obzirom na to da mnogi građani NATO poistovjećuju s vojnim operacijama u svijetu. Trenutačno je u Afganistanu 177 hrvatskih vojnika, od kojih je većem dijelu u sklopu svakodnevnog obavljanja posla život ugrožen.
Anketu koja je prva pokazala natpolovičnu podršku članstvu proveo je GfK, a njezino objavljvanje poklopilo se s nekoliko važnih datuma. Prvi je bio sastanak američkog predsjednik Georgea Busha i glavnog tajnika NATO-a Jaapa de Hoopa Scheffera prije desetak dana, na kojem se razgovaralo o pozivnicama za tri članice Jadranske povelje, Albaniju, Hrvatsku i Makedoniju. Nakon toga uslijedila je redovita proljetna sjednica Parlamentarne skupštine NATO-a u Portugalu, gdje je anketa GfK poslužila hrvatskim predstavnicima, kako nam je rekao jedan od njih, da iz izvješća o napretku Hrvatske izbace kritiku o slaboj potpori javnosti za članstvo, koja se prethodno spominjala kao glavni problem.
Ta će anketa, ali i druge koje pokazuju rast podrške, uključujući i ovotjednu Večernjakovu anketu koja pokazuje podršku od 48 posto, vjerojatno biti u središtu pozornosti još jednog događaja, a to je sastanak predstavnika Jadranske povelje za tjedan dana u Tirani, gdje bi se Bush trebao sastati s trojicom premijera i najaviti primanje triju država u Savez, odnosno potvrditi da će na summitu u Bukureštu u travnju sljedeće godine sigurno dobiti pozivnice za članstvo.
Kad se uzmu u obzir povoljni rezultati istraživanja i više nego dobar tajming za objavljivanje, nameće se samo pitanje kako zadržati pozitivne ankete i ubuduće, odnosno kako još povećati i stabilizirati podršku da ona ne bi ovisila o nekoliko postotaka koji se brzo mogu izgubiti. Nerealno je, doduše, očekivati rezultate poput onih u Albaniji i Makedoniji, koji nerijetko prelaze i 80 posto, ali objektivno bi svi mogli biti zadovoljni s oko 60 posto. U Vladi se uzdaju u sad već famoznu kampanju za podizanje popularnosti za članstvo, kojom bi se javnosti trebalo objasniti koje su prednosti ulaska u Savez, od sigurnosnih do financijskih. No analitičari agencija koje su provele istraživanja zasad kampanju spominju tek usput, kao jedan od manjih razloga za povećanje popularnosti, pa bi se njome, ako se nastavi provoditi kao proteklih godinu i pol, teško moglo dostići i održati željenih 60-ak posto.
Ako žele pokazati ozbiljnu orijentaciju za članstvo, ali i zajedništvo o tom pitanju, čelnici države, Vlade i Sabora te vodećih opozicijskih stranaka trebali bi sami sudjelovati na tribinama otvorenim za javnost, na kojima bi osobno građanima objašnjavali prednosti ulaska u NATO, pogotovu ako se uzme u obzir da je ulazak u Savez, uz članstvo u EU, najvažniji cilj hrvatske vanjske politike.
Kampanja nakon sastanka u Bijeloj kući
Problem s kampanjom za jačanje podrške jest da se ona provodi već gotovo godinu i pol, s time da prvih godinu dana ni ljudi koji pozorno prate zbivanja oko NATO-a, novinari i analitičari, a tako ni javnost, nisu mogli vidjeti da se nešto radi s tim u vezi. Tek nakon sastanka premijera Sanadera s predsjednikom SAD-a Georgeom Bushom stvari su se pokrenule s mrtve točke. Nacionalni odbor za NATO održao je sjednicu na kojoj je dogovoreno da se krene u aktivniju kampanju, no sudeći po komentarima analitičara, to zasad još nije dovoljno.
