Kraj listopada u Lunani doba je strepnje. Jedino vrijeme kad se opušteni ljudi na krajnjem sjeveru Butana žure. Žene užurbano vrše žito, predu vunu, skupljaju drva i sušeni jakov izmet za ogrjev. Zima će biti duga i hladna. To svatko zna. Ali nitko ne zna kada će zima stići. Svako malo pogledavaju prema prijevoju s kojeg se spuštaju karavane. Muškarci se vraćaju iz nabave, iz najbližeg dućana udaljenog deset dana hoda kroz surove pejzaže Himalaje. S karavanama stižu i vijesti. Najvažnija vijest je informacija o količini snijega na prijevoju Rinchen Zoe La, visokom 5320 metara, koji odvaja Lunanu od ostalog svijeta. Kad napada toliko da ni jakovi neće moći proći, gotovo je. Gorštaci najudaljenije naseljene doline u Himalaji ostat će odsječeni od ostalog svijeta sve do proljeća. S karavanama stižu učitelji i nove stvari, krekeri, kokakole, kineska roba i prekrivači, limene peći s dimnjacima, mobiteli, solarne ploče koje će puniti mobitele, lijekovi, uvezeni alkohol...
Ap Tshawang vrzma se oko kamene kuće. Prestar je da putuje, ali vrlo je živahan za svojih devedeset i kusur godina. Gotovo pola života živio je u Butanu prije promjena. Do 1961. godine to egzotično himalajsko kraljevstvo nije imalo ni ceste, ni struju, ni novac, ni školstvo, ni zdravstvo, ni sudstvo, ni vojsku. Do 1961. bilo je isto kao i stoljećima prije. Šačica zaseoka razbacana po Himalaji u kojoj ljudi žive mirno i pobožno. Uzgajaju heljdu i ječam, brinu se o jakovima koji im osiguravaju mliječne proizvode i tegle im stvari. Ap Tshawang napješačio se u karavanama. "Trebalo nam je 26 dana pješice do Indije gdje smo trampili maslac za rižu i druga čuda kojih ovdje nije bilo", priča. Pitam ga kako mu je danas, što misli o promjenama. "Promjene su dobre", kaže. "Danas do Indije ima samo deset dana hoda i dva dana autom. A i u cipelama je puno lakše."
Zaobišli ih ratovi i krize
Promjene su stigle i u najudaljenije doline Himalaje, ali promatrač izvana teško bi ih uočio. Život u Lunani i dalje ovisi o geografiji, darežljivosti zemlje, milosti vremena i zdravlju nogu. Kao i drugdje u Butanu. Tu su zemlju zbog geografije i svojevoljne izolacije zaobišle sve turbulencije 20. stoljeća, kolonizacija, kriza, ratovi... No sredinom stoljeća zemlja se počela mijenjati. Indija, oslobođena od Britanije, počela je okupirati neovisna himalajska kraljevstva, Sikkim, Jammu, Kašmir, Ladakh... Kina je okupirala Tibet i provela Kulturnu revoluciju. Treći kralj Butana, Jigme Dorji Wangchuck, shvatio je da se Butan izolacijom neće moći oduprijeti velikim apetitima znatno nadmoćnijih susjeda, pa se 1961. počeo otvarati svijetu i započeo modernizaciju te suradnju s Indijom. Ukinuo je kmetstvo, započeo graditi ceste, ustanovio sudstvo i pokrenuo zemlju u smjeru ekonomskog razvoja.
Njegov sin Jigme Singye Wangchuck, koji je preuzeo vlast 1972., nastavio je otvaranje i modernizaciju. Već na početku svoje vladavine osmislio je jedinstvenu filozofiju i politiku koja će obilježiti Butan do danas. Nije mu se sviđalo što sve zemlje svijeta mjere svoj razvoj BDP-om, kad ekonomski parametri nisu jedino mjerilo razvoja neke zemlje. Shvatio je da ljudi žele biti sretni, a materijalno blagostanje nije jedino koje to omogućava. Zato je osmislio drugi metar: bruto nacionalnu sreću (BNS), kojim se mjeri i određuje svaka nova ideja i prijedlog koji dolaze u Butan.
A novosti dolaze sporo, i najčešće pješice preko visokih planinskih prijevoja. Godine 1974. sagrađen je prvi hotel, za smještaj prvih stranih novinara koji su posjetili tu zemlju da bi prisustvovali inauguraciji četvrtog kralja Jigme Singye Wangchucka. To je utemeljilo razvoj turizma, koji je i dalje vrlo ekskluzivan, jer jedan dan u Butanu košta minimalno 250 USD. Time su Butanci spriječili negativne posljedice turizma, a zarađuju od turizma isto koliko i Nepal koji godišnje prima 30-40 puta više gostiju. Prvi međunarodni aerodrom u Butanu pušten je u promet tek početkom osamdesetih, a i danas je jedina poveznica s ostalim svijetom, uz dvije ceste koje povezuju Butan s Indijom. Televizija i internet stigli su tek 1999. Demokracija 2008.
Iako su prvi potezi prema demokraciji povučeni još 60-ih, Butance je šokirala vijest koju im je objavio njihov obožavani kralj Jigme Singye Wangchuck 2004. godine, i to baš kad je bio na vrhuncu slave. Godinama ranije gerilci i separatisti susjedne indijske pokrajine Asam prelazili su granicu te iz Butana napadali Indiju. Butan je pokušavao riješiti problem mirnim putem, ali asamski separatisti nisu na to reagirali, pa je Jigme Singye Wangchuck sam poveo novoosnovanu vojsku u napad na separatiste i time postao jedini državni vladar našeg doba koji je vodio vojsku u bitku. Narod je stoga još više začudio sljedeći potez obožavanog kralja. Najavio je odstupanje s vlasti u korist svog sina, promjenu apsolutne monarhije u ustavnu i prebacivanje moći u ruke parlamenta. Ljudi to nisu htjeli prihvatiti pa su idućih godina i kralj i cijela njegova obitelj obilazili zemlju pješice, od sela do sela, i propovijedali nužnost demokracije.
"Sjećam se kako je jednog dana nenajavljeno kralj došao u naše selo", priča mi Ap Tshawang. "Njegovi ljudi nisu nam dopuštali da padamo ničice, niti da sklanjamo pogled iz poštovanja. Znali smo da živi jednostavno, ali sve nas je to čudilo. Spavali su u šatorima izvan sela, sjedili s nama na podu i jeli ema datsi kao i mi (nacionalno jelo koje se sastoji od punog tanjura čilija začinjenog s malo sira, nap. a.). Uvjeravali su nas da je demokracija za nas bolja. Nismo razumjeli zašto, bilo nam je žao što se kralj odriče vlasti jer je zaista bio dobar prema nama, ali smo mu vjerovali da će ovako biti još bolje."
Slično mišljenje nalazim i u glavnom gradu Thimphuu, jedinom urbanom središtu u Butanu, koje ni danas ne broji više od 100.000 ljudi, gdje su i danas sve kuće građene po tradicionalnom ključu, a većina ljudi hoda u narodnim nošnjama, iako se otvaraju restorani, internetski kafići, karaoke barovi, kina i hoteli. "Da mene pitate, i ja bih radije da kralj vlada apsolutnom vlašću", kaže mi Kinzang Wangdi, šef parlamenta, "ali slažem se s njegovim argumentima da je bilo pametnije prijeći na demokraciju, i to zbog tri razloga. Prvo, naši su kraljevi zaista bili dobri vladari, ali u svakoj se dinastiji ponekad rodi ludi kralj. Ako je sva vlast u rukama jednog čovjeka, onda jedan čovjek može sam upropastiti cijelu zemlju, što nije dobro. Drugo, kolektiv je uvijek mudriji od pojedinca. I treće, velike promjene je bolje raditi u doba mira nego u doba turbulencija, kriza, ratova... Mnogima je teško bilo razumjeti taj potez, ali ako malo bolje razmislite, on se savršeno uklapa u filozofiju bruto nacionalne sreće."
Protjerali narod Lhotsampe
Svaki razgovor o politici i filozofiji u Butanu uvijek se na kraju svede na originalni butanski koncept BNS-a pa u Thimphuu tražim stručnjaka koji mi to može pojasniti. Sastajem se s Lhabom Tsheringom, glavnim razvojnim specijalistom u komisiji za BNS, i zamjenikom direktora te institucije koju strani mediji ponekad nazivaju "Ministarstvo sreće". Objašnjava mi: "Politika BNS-a temelji se na četiri stupa: usklađeni socioekonomski razvoj, očuvanje i promocija kulture, zaštita okoliša i dobra vladavina. Mi na ekonomski napredak gledamo kao na bitnu stavku, ali pod uvjetom da je napredak zdrav i sa svrhom postizanja većeg cilja, a to je sreća. Možete biti jako ekonomski napredni, ali ako vas to košta gubitka kulturnih vrijednosti ili gubitka dobre vladavine ili uništenja okoliša, ne vrijedi. Države se hvale svojim BDP-om, ali što im to vrijedi ako stanovnici nisu zadovoljni. Uzmimo za primjer Izrael. Ima mnogo novca, ali što će mu to kad ljudi tamo žive u stalnom strahu da će biti napadnuti. Ili SAD, najmoćnija zemlja na svijetu, a njezini stanovnici imaju najveći problem s depresijom, kriminalom, ovisnostima, bolestima...".
Kako provedba te politike izgleda u praksi? Uzmimo za primjer drugi stup BNS-a, kulturu. Još je tvorac BNS-a, četvrti kralj Jigme Singye Wangchuck, rekao da je važno sačuvati snažnu autentičnu kulturu jer iz nje se rađa snažan identitet. Zato i danas u Butanu nije dopuštena gradnja koja ne odgovara tradicionalnom arhitektonskom ključu. Ili narodna nošnja. Čak i u glavnom gradu Thimphuu velika većina stanovnika nosi tradicionalnu nošnju, muškarci gho, a žene kiru. Ili treći stup, okoliš. Butanci su od pamtivijeka povezani s okolišem, što izvire iz budističke filozofije i predbudističkih šamanskih religija. Tradicionalno poštovanje prirode ugradili su u moderne mehanizme vladanja.
"Svaki projekt prvo dođe nama na stol." Nastavlja Lhaba Tshering. "Gledamo odgovara li filozofiji BNS-a. Ako prođe kod nas, onda tek ide dalje na odlučivanje – prije je išao kralju na stol, a sada ide parlamentu. Ako ne odgovara standardima BNS-a, ne ide dalje na razmatranje."
No pitam se je li to održivo na svim razinama vlasti, od lokalnih do nacionalnih. Što je s korupcijom kao nuspojavom demokracije? Taj odgovor tražim ponovno u parlamentu. "Povijest i brojevi su na našoj strani", kaže mi Kinzang Wangdi, šef parlamenta. "Mi smo narod koji cijeni kolektivni duh, žrtvovanje individualnih interesa za interese kolektiva. Malo nas je. Kad bi netko od nas iskoračio, kad bi se naglo obogatio, to bi svima bilo vidljivo i sumnjivo." Sve to zvuči utopistički, ali slične odgovore pronalazim u svim slojevima butanskog društva, kod seljaka u dalekim dolinama Himalaje, kod neobrazovanih ljudi u urbanim naseljima, kod fakultetski obrazovane mladeži u glavnom gradu Thimphuu... Svuda skromnost, mir, kolektivni duh, suosjećanje, sreća.
No, naravno, svemu se može naći dlaka u jajetu. Svijet obično demantira tu utopiju primjerom nasilno raseljenih Lhotsampa. Kad se Butan počeo razvijati i graditi, radnu snagu pronašao je u Indijcima nepalskog podrijetla, Lhotsampama. Oni su ostajali živjeti u Butanu, ali se nisu asimilirali. Njihov broj i zahtjevi su rasli te su postajali sve veća prijetnja butanskom identitetu. Bukvalno rečeno, kralj je propisao zakone o integraciji, ali Lhotsampe ih nisu poštovali pa su protjerani. Stotinu tisuća izbjeglica živjelo je u kampovima u Nepalu, ali i tamo su bili građani drugog reda, pa se odatle malo po malo raseljavaju u razvijene zemlje Zapada.
Butanci s kojima razgovaram o tome kažu da je tako moralo biti jer da bi preživjeli u globalnom društvu morali su sačuvati svoju kulturu, a Lhotsampe se u tu kulturu nisu htjeli integrirati. Kritičari zamjeraju Butanu način na koji je reagirao i protjerao "nepodobne". Jesu li to samo "nevolje u raju" ili pokazatelj nedosljednosti butanske utopije, ocijenite sami. U Butanu se ne govori o tome. U Butanu se ne govori ni o promjenama, ni o razvoju. Kad neka promjena dođe, prihvate je ili odbiju i idu dalje. Kad je promet porastao toliko da se pojavila potreba za prvim semaforom u Thimphuu, ljudi su se pobunili da je novost odveć impersonalna i zahtijevali da se vrati prometni policajac. Kad su se pojavili pesticidi i umjetna gnojiva, ubili su nametnike, ali i poljske štakore i divlje pse, pa su se nakotile divlje svinje i napravile još veću štetu. Butancima nije bio problem vratiti se na organsku poljoprivredu. Kad su prvim timovima europskih alpinista dopustili penjanje na vrhove, uslijedile su prirodne katastrofe, pa su Butanci zaključili da su stranci uznemirili bogove koji žive na vrhovima i ponovno im zabranili penjanje. Tako su i do danas gotovo sve veće planine unutar Butana djevičanske i neosvojene.
Karavane putuju prema Lunani, ljudi se vraćaju iz nabave. Kad snijeg padne na prijevoje nastupit će još jedna duga i hladna zima. Limene peći s dimnjacima odvodit će dim izvan prostorija u kojima se živi, jede i spava. To su dobili od vlasti u sklopu kampanje protiv tuberkuloze. Kralj im je još 90-ih obećao da će uvesti struju u svako kućanstvo do 2018. Danas već i najudaljeniji šatori nomada imaju solarnu ploču s kojom mogu barem napuniti mobitel. Ljudi ipak gledaju sa strepnjom u očima prema prijevojima. Pitaju se kada će doći zima, koliko je snijega na prijevoju, što će reći karavane...
Znate li da su u Butanu zabranjene plastične vrećice, vanjsko oglašavanje i cigarete, a da je propisano da svi moraju odijevati tradicionalne nošnje i graditi kuće isključivo butanskim stilom? Zanima li vas kako se pola milijuna Butanaca uspjelo oduprijeti pritiscima susjednih milijardu Kineza i milijardu Indijaca te utrti vlastiti, originalan put? Sve je to zanimalo i Davora Rostuhara koji je odgovore potražio putujući Butanom uzduž i poprijeko - pješačeći do najudaljenijih dolina Himalaje, prateći jedan od najzahtjevnijih i najljepših trekinga na svijetu: Snowman trek. Odgovore je pronašao u susretima s brojnim dragim ljudima, a nama ih nudi u formi stiha, kroz crtice, priče, pjesme i fotografije koje razotkrivaju neobično tkivo te malo poznate zemlje Dalekog istoka, zemlje gromovitog zmaja.
Kod nas je bolje: izmeta ko u priči!