Još prije mjesec i pol Anglikanska crkva objavila je “referendumsku molitvu” u kojoj se Boga zaziva da svima koji trebaju izaći na referendum o ostanku Velike Britanije u Europskoj uniji, odnosno izlasku iz nje podari milost da promišljaju i govore iskreno i otvoreno.
Molitva se odnosi i na one koji svojim djelovanjem oblikuju mišljenje birača, a najzanimljivije je to da je njezina glavna svrha i cilj da cijela nacija dobije milost kako bi mogla i dalje prosperirati te kako bi s drugim europskim narodima mogla i dalje raditi na miru i zajedničkom dobru. Iako stav Anglikanske crkve u toj molitvi nije izravno izrečen, potpuno je jasno da je ona poziv na jedinstvo, ono unutarnje, ali i cijele Europe. Stoga me nimalo nije začudilo kada se nadbiskup Canterburyja Justin Welby u nedjelju vrlo jasno svrstao među one koji se zalažu za ostanak u Uniji.
Duhovni poglavar Anglikanske crkve ispravno je detektirao da Britancima članstvo u EU nije problem, već da se na referendum ide uglavnom zbog protivljenja imigraciji, odakle god i s kojim god motivima ljudi dolazili. Stoga, nije čudno da je Welby poručio Britancima da ne padaju pod utjecaj “svojih najgorih instinkta što se imigracije tiče”. Naglasio je da će glasati za ostanak Velike Britanije u EU kako bi se spriječila velika ekonomska šteta koja bi najviše i najjače pogodila upravo najsiromašnije. Canterburyjski nadbiskup potpuno je, kaže, svjestan da će zbog ove odluke biti predmetom verbalnog, a možda čak i fizičkog zlostavljanja, ali ga za to uopće nije briga.
Brexit je tako, uz to što je politički, ekonomski i financijski, postao i duhovni te moralni problem. Činjenica da je vrhovni duhovni autoritet Ujedinjenog Kraljevstva otvoreno progovorio i svrstao se na jednu stranu, govori i u prilog tome da čovjek takvog formata izlazak iz EU vidi kao potpuni slom vrijednosti, kao arogantnu igru koju vode oni koji pod svaku cijenu žele nametnuti svoja stajališta bez obzira na to u kojoj će mjeri ona biti devastirajuća za cijelu naciju.
Osobito za onaj njezin slabiji i siromašniji dio koji je najlakše izmanipulirati, a koji će posljedice eventualnog izlaska osjetiti odmah. Shvatio je to i premijer David Cameron koji se obećanjima o referendumu olako i neodgovorno igrao u predizbornoj kampanji, što mu je donijelo određen postotak glasova, ali možda i zapečatilo njegovu političku karijeru. Cameron je trenutačno neka vrsta političkog zombija kojeg na neko vrijeme u život može vratiti samo negativan odgovor na izlazak iz EU. Glasuju li Britanci za izlazak iz EU, Cameron na mjestu premijera vjerojatno neće dočekati kraj godine. Zbog svega je ovoga intervencija nadbiskupa Welbyja spašavanje vojnika Camerona, političara koji se nepromišljeno poigrao sa sudbinom nacije.
Možda je posljednji trenutak da i kraljica Elizabeta II., koja se diči time da u politici nikada nije zauzimala strane, krene Welbyjevim stopama. Njezin utjecaj u svemu vrlo je velik pa bi mogao biti i u ovom pitanju. U protivnom, njezino bi se kraljevstvo moglo skupiti kao vunena vesta oprana na 90 stupnjeva.
>>Schäuble: Izlazak iz Unije izlazak je i iz zajedničkog tržišta
