Političari su se opet pokazali kao svojevrsna avangarda. Ono što su već
na svoj način obavili Stipe Mesić, Zoran Đinđić, Ivo Sanader, Boris
Tadić i Vojislav Koštunica, sada najavljuju hrvatski i srpski filmaši.
Njihova najava snimanja jednog starog filma vjerojatno će i njima biti
prilika da se sretnu, srdačno pozdrave, te i oni najave svoju buduću
suradnju.
Dok su političari preporuke za međusobna sretanja i razgovore nalazili
u ideji “regionalne suradnje”, glumci i ina filmska čeljad poticaj su
dobili sjećanjem filma “H 8”, pokojnog Nikole Tanhofera. Dok se filmaši
još dogovaraju kako bi, što bi i kada bi, u doprinosu obnavljanja
zagrebačko-beogradskih i regionalnih veza pretekla ih je i Carla Del
Ponte, koja je valjda po prvi put došla u Zagreb a da netko nedugo
potom za njom iz Hrvatske ne bi došao u Haag, nego da bi u hotelu
Sheratonu sudjelovala na regionalnom skupu “o utvrđivanju istine nakon
ratnih sukoba”.
Nakon vala raznoraznih retromanija, od jugo rock antologija do “Ko to
tamo peva” i “Salaša u Malome Ritu”, sada se netko podsjetio da bi se
nanovo mogao snimiti i stari Tanhoferov film. I da se kani činiti u
hrvatsko-srpskoj produkciji! Nije neuobičajeno, ali ni posebno
originalno, snimati novu verziju starog filma.
Ali zašto baš remake filma “H 8”? Da li stoga što on – kako tvrde
zagovornici njegova snimanja – “metaforički govori o početku građanskog
rata u Jugoslaviji”? Ako bi to bila ideja filma, on bi ponudio “istinu
o ratu”, kakvu vjerojatno neće ponuditi ni zagrebački skup s Carlom Del
Ponte. Jer, nedavni rat svesti na “građanski” krivotvorenje je njegove
biti. Ako je to u pozadini mogućeg snimanja, onda je za očekivati
hrvatsku rezerviranost spram njega.
Do sada je već viđeno nekoliko hrvatsko-srpskih filmskih poslova. U
ovdašnjim televizijskim sapunicama redovito se, iako logički i
dramaturški neutemeljeno, pojavi i neki beogradski glumac. Vjerojatno
producenti računaju da će tako lakše i skuplje svoje “Vile Marije” i
“Obične ljude” prodati u Beogradu. Mogućnost “širenja tržišta”
vjerojatno je i Rajka Grlića vodila da s mješovitom hrvatsko-srpskom
(“i šire”) ekipom snimi “Karaulu”.
Ako je tu posrijedi (i) želja za zaradom, onda je hrvatska verzija
nekadašnjeg beogradskog “Pozorišta u kući” (i) manjak vlastite filmske
pameti. Veći manjak te dragocjenosti viđen je jedino prilikom javnog
slinavljenja “velikih prijatelja“ Borisa i Bate, voljnih da poližu ne
samo što su do tada jedan o drugome lupetali, nego i više. Zapravo, taj
se princip “bilo pa ga nije” pojavljuje ili kao neka nostalgična ili
kao zaboravljiva konstanta. Tako se krivotvori istina, pa se umjesto
nje podmeću jeftini sentimenti.
Hrvatska je i srpska realnost da je rat završio, da nije bio
“građanski” i da živimo jedni do drugih. Bez priznavanja te realnosti
spoticat će se politička, gospodarska i kulturna suradnja. Pa i
filmska. Može se pred time žmiriti i nešto patetično deklamirati. Kao
što je svojedobno ushićen učinio jedan ovdašnji “kulturni radnik”,
oduševljeno poručujući da “hrvatski put u Europu vodi jedino preko
Beograda”!
Nerealno je pak očekivati da će takav “hrvatski put” na hrvatskoj
strani proći bez negodovanja samo zato što je takvo “razvijanje
regionalne suradnje” (i) briselski “uvjet za hrvatsko članstvo u EU”.
Ako nakon zagrebačkog skupa umjesto istine o nedavnoj prošlosti bude
ponuđena dogovorena “istina o ratu”, onda će i eventualne
hrvatsko-srpske filmske i ine koprodukcije na hrvatskoj strani
vjerojatno biti motrene s podozrenjem. Ako pak ovdašnja sjećanja nisu
“pojeli skakavci“.
BIJEDA POLITIKE
