Baš se nekako ovog utorka zagužvalo u Gornjim Vrhovcima. Najprije je prošla ralica, onda su došli općinski načelnik Vlado Boban s vatrogascima iz dobrovoljnog društva i članovima Udruge Veličanka, zatim je stigla gerontodomaćica Ivanka Šakić, a naposljetku na Papuk se uzverasmo i mi. Pedesetosmogodišnji Dobrivoje Bogojević u čudu je vrtio glavom i odlagao lopatu kojom je odgrtao zimski pokrivač ispred svoje kuće.
Srpska posla
– Koja zajebancija – kroza smijeh je izgovorio pozvavši nas u svoj dom koji je zagrijavala peć na drva postavljena na betonskom podu u kuhinji i Bogojevićevoj spavaonici.
Na sredini te prostorije Dobrivoje je stavio stol i stolice, po prozorskoj dasci rasprostro raznorazni alat, da mu se nađe pri ruci. Za stolom se točno znade koje je mjesto njegovo i svoj stolac nikome ne da. Doduše, nema se baš s kime ni svaditi oko toga gdje će tko sjesti jer Bogojević, otkako mu je umro otac, živi sam, poput dvoje svojih starijih susjeda. Još je jedna kuća u selu nastanjena i ondje ih je “čak” troje. I to je sve. Gornji Vrhovci jedno su od 24 sela koja se nalaze u sastavu općine Velika. Ima samo šest stanovnika. Kuća obnovljenih na račun države je kudikamo više, baš kao i ruina, nego što je ovdje žitelja.
– Ovo ti je najviše selo u Slavoniji, mi smo na nekih 500 metara nadmorske visine. Jednako smo udaljeni od Velike, Kamenske i Zvečeva, po dvanaest kilometara. Nema kod nas autobusa, nema trgovine, znala je proć’ ona na točkovima al’ glupo je kad ti stane pred kuću da mahneš da ode, a nemoš’ drukčije jer nemaš s čim kupit – kaže Bogojević.
Iako je snježina zatrpala Papuk, ovdašnja sela i ljude od ostatka civilizacije nisu odsjekle vremenske nepogode, nego je jednostavno situacija takva da sela – pogotovo ona koja su stradala u ratu – naočigled izumiru, baš kao i cijela Slavonija. Da ne idemo dalje, jer nije Papuk jedini kraj u Hrvatskoj u kojem nema mladosti, već samo starčad koja na neku čudnu foru preživljava s nekoliko stotina kuna mjesečno. Ali, iz toplih fotelja u gradovima ta se propast ili ne vidi dovoljno jasno ili se na nju žmiri, valjda u nadi da će jednom, kad se otvore oči, sve biti kako treba. A neće.
– Slab ti je život ovdje, mladi odoše, samo stari ostadoše – govori nam Ninoslav Lazić iz Bratuljevaca na kojeg nailazimo na pustoj cesti.
Krenuo je, objašnjava nam, pješice do Milivojevaca, u društvo. Po popisu stanovništva od prije sedam godina u Bratuljevcima je bilo 25, a u Milivojevcima 17 stanovnika.
– Kod nas ti je sad u selu nastanjeno samo jedanaest kuća. Sve starci – odmahuje Lazić nestajući među snježnim zapusima.
U selima na Papuku stanovništvo je mahom srpske nacionalnosti. Povratnici. Tako je i u Gornjim Vrhovcima gdje nam Dobrivoje Bogojević na pitanje živi li njih šestero u svađi kroza smijeh uzvraća:
– Nego. Ma, srpska posla – kaže pa stane pričati kako je 1991. godine bio otišao od kuće u koju se, nakon obnove, vratio 2003.
Bogojević uzgaja koze, u njegovu stadu je pedesetak životinja, i živi od prodaje jarića. Preko ljeta radi u protugradnoj obrani, za plaću od 860 kuna mjesečno, bez staža i socijalnog.
– Teško je prodat jare kad ovdi nema ljudi. I kad dođem u Veliku, gledam ljude kako kupuju komadić mesa i kruva, za ručak. I to je to. A ja ne mogu odrezat komadić mesa jaretu od butice i tako prodavat – kaže.
Pitamo ga je li u pravu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je nedavno izjavio kako je za posjeta Hrvatskoj uočio da je strah kod Srba koji danas žive u Hrvatskoj veći nego kod onih koji žive na Kosovu.
– Čega bi se ja bojo? Koga? Kuću su mi 2007. godine zapalili i natukli mene i ćaću. Došo bio kod mene neki novinar i napravio priču da su se to komšije potukle zbog međe. Moš’ mislit da je tako bilo, da su nam to komšije i da su nas zato tukli. Policija je odma našla ko je to učinio i prijavila ih. A sud, to je druga priča. Trajao je skoro deset godina. I na kraju su svi osuđeni. Kolovođa na godinu dana, a dva pomagača na po osam mjeseci. Uvjetno. Al’ eto, ja se ne bojim. Polazim od sebe; ako čovjek ne krade, ima čiste obraze i ruke, nema se koga ni zašto bojat’. Pa ja nikad kuću svoju ne zaključavam. Baš mi je jedan Hrvat reko da me čovjek može ukrast kad spavam – govori Bogojević.
Njegov je najveći problem onaj koji ima s lovcima jer se u selu, objašnjava, ukrštaju lovišta pet društava:
– E, to ti je zajebancija, nema pridržavanja na kol’ko metara od kuća se ne smije pucat’, oni idu postavljaju hranu za životinje, prave čeke, a ja pušćam koze pa kad pojedu kuruz što su lovci donijeli... To je pjesma za sebe – objašnjava uzimajući lopatu u žuljevite ruke.
U tom je trenu iz svoje kuće provirila Ana Bogojević. Njoj je na plećima sedam desetljeća, živi od mizerne poljoprivredne mirovine, ima nekoliko ovčica i malo vrta. Snijeg pred kućom je očistila, dovoljno da se pred njezinom ogradom mogu parkirati dva automobila:
– Ako ko naiđe... – objašnjava, provirujući niz cestu.
Baka Ana ovaj je dan bila baš jako sretna, kaže nam da se slikala s općinskim načelnikom, malo popričala, a razgovarat će još jer svaki tren na njezina vrata treba doći i gerontodomaćica Ivanka Šakić, da joj izmjeri tlak. I valjda baš zbog tog silnog uzbuđenja i događanja kojih je u nekoliko sati bilo više nego u nekoliko mjeseci, Ivanka Šakić je, odloživši tlakomjer kazala: – Nije dobro. Krvni tlak je 182.
U Gornje Vrhovce gerontodomaćica dolazi utorkom. Aninu susjedu koji živi sam skuha objed, starcima donosi lijekove, ide u nabavu, vozi ih liječniku, pospremi kuću, nacijepa drva, očisti snijeg...
– Teško se živi. Ovi ljudi ovise o meni. U pokretnoj trgovini koja je tu išla jogurt je, na primjer bio četiri kune, a u Velikoj je dvije, mlijeko se prodavalo za sedam kuna, u mjestu je upola jeftinije, šećer je bio osam kuna... Ja im sad donosim što treba, nekima kuham kod kuće pa donosim gotovu hranu. Namirnice kupim od njihova novca i za sve imam račune – govori pokazujući nam plastični fascikli u koji je pospremila sve račune za svakog od svojih korisnika.
Na Ivankinu popisu skrb je o sedmero uglavnom starijih osoba. Ali u Tornju obilazi Slavka kojem je na Božić izgorjela kuća pa sad živi u općinskoj, dok ne dobije svoj kontejner. Njega vozi na Zavod za zapošljavanje na koji se mora javljati iako šansa da dobije posao zapravo i ne postoji. Na popisu onih o kojima skrbi je i Dačko, oboljeli od alkoholne epilepsije. U Markovcu, selu čije je ime nekoć bilo Mrtvovlasi, Dačko živi sam, no povremeno onamo navraća par iz okolice pa tako ima društva.
Sama je u svom selu, Nježićima, i Danica Radivojević. Pridržavajući se uputa kako da nađemo osamdesetjednogodišnjakinju do čijeg doma vodi put kroz šumu, izbismo do dijela gdje se automobilom više nije moglo, pogotovo ne po snijegu po čijem su se pokrovu vidjeli samo tragovi divljih životinja, ne i ljudi. U tom trenu sjetismo se riječi Dobrivoja Bogojevića koji nas je uvjeravao da “mede ovdi nema, za vuka nije siguran, al’ zato čagljeva ima kol’ko ‘oćeš”. Mi, naravno, nismo poželjeli susresti baš nikoga od spomenute ekipe dok smo u potrazi za bakom Danicom proprtili tri kilometra snijega nakon kojih smo shvatili da smo, birajući između dva puteljka, odabrali – krivi. Naposljetku, nakon dva sata lunjanja po Papuku, pokucali smo i na vrata Daničine kuće, izgrađene u obnovi.
Maknuvši sa štednjaka mlijeko koje će preliti preko davno stvrdnutog kruha – da se ne baci – odšepala je do kreveta, da odloži pletivo, svoju zanimaciju. Na vuni koju je nadjenula na igle vidi se da je već je nekoliko puta bila oparana, no baka Danica sad će od nje isplesti čarape. Govori nam starica da je nekoć u selu bilo petnaest kuća, a u svakoj naroda. Ona živi sama od osamdesetih, kad joj je umro muž. Na samoću najprije u kući, a zatim i u selu već se toliko navikla da nju pitati je li ju strah zvuči potpuno suvišno. Veza sa svijetom njoj su televizija i mobitel u koji “ubaci” bon, kad uspije uštedjeti za njega. Danica ima jednu kćer, udanu u Vojvodini, koja joj je bila za Novu godinu i donijela joj tablete protiv bolova. Starica iz svoje kuće ne želi nikamo jer joj je, kaže, ovdje lijepo.
Nema sela pa nema ni škole
– Imam šesto kuna invalidske penzije, od toga namirim struju i televiziju, a ostalo raspodijelim da imam kave, šećera i kruva koji sama pečem. U jesen mi jedan dobri čovjek iz Tornja donese brašno i ja sam mirna. Imala sam i kokoši, al’ ih odnese kobac. Radim i bašču, pravim zimnicu al’ više volim slatko neg’ kiselo pa mi je paprike ostalo još od pretprošle godine. Imam i masti – izgovara ustajući se da uzme češalj, kako bi se uredila prije fotografiranja.
Govori nam da šepa od svoje treće godine, otkako je, bježeći u Drugom svjetskom ratu, iščašila kuk. Radila je kao spremačica u školi u obližnjem Čečavcu, a sad “više nema ni sela, a kamoli škole”. Baš kao u bajci o Crvenkapici i ovu baku koja živi sama u kući u šumi posjećuje lovac Luka. Voli starica kad netko k njoj navrati jer joj je to prilika da se ispriča o svemu, osim o politici, pa nam nudi konak, ne bi li to druženje potrajalo.
– Dolazila mi je jedna Ruža i pomagala mi u kući, al’ onda su mi kazali da trebam svoju kuću prepisat da ide državi pa sam se ja od te pomoći ispisala. Kako mogu dati svoju kuću nekom, a imam ćer i unučad? Ne treba mene vozit niko kod doktora, vidim i bez naočala, a imam te tablete protiv bolova pa popijem kad mi treba. Moja je mama doživila 93, a nikad nije išla doktoru – kaže Danica Radivojević, vjerojatno i sama svjesna da ni kći ni unučad ovdje nikada neće živjeti i da će s njezinim odlaskom izumrijeti još jedno selo, kao što je između dva popisa stanovništva u Požeško-slavonskoj županiji u općini Velika nestala Klisa, a u susjednoj općini Brestovac čak devet sela – Amatovci, Bogdašići, Kamenska, Kamenski Šeovci, Kruševo, Mihajlije, Mrkoplje, Šušnjari i Vranić.
– Egzodus se u Slavoniji morao dogoditi jer nismo radili dobro. Ovaj je kraj slijepo crijevo, a ljudi odlaze i iz velikih sela. Zagreb je od nas daleko i ne vide oni u gradu što se tu događa. Zbog politike i korupcije sve je otišlo u krivom smjeru – govori poljoprivredni proizvođač, mljekar Željko Strapač iz Vetova koji je, da bi došao do zemlje koja mu treba za obradu, u općini Velika za četiri milijuna kuna kupio – cijelo selo. Riječ je o Ozdakovcima u kojima su sada kao stalni stanovnici prijavljeni jedino supruga i on:
Čobanković da, Jakovina ne
– Bilo je to selo u kojem su do rata živjeli pravoslavci. U ratu su otišli, selo je opustjelo i zarastalo u šikaru, a meni je trebala zemlja. Ovdje sam jutro plaćao oko 1500 eura, u Vetovu je dvostruko skuplje. I računica je bila jednostavna. Bilo je teško doći do svih suvlasnika jer su obitelji nekoć imale puno djece pa je zemlja bila rascjepkana, ali u tome mi je pomogla baka koja je do prije šest godina živjela sama u Ozdakovcima. Na jednoj je cigli bila ispisana 1728. godina, što govori o starosti sela u kojem je bilo 25-26 kuća, a živjelo se u njih 24. Ja sam ih ostavio jedanaest, za obitelj i radnike. No, uvede li se porez na nekretnine, srušit ću ih sve. Sadio sam i duhan na dvadesetak hektara i sad od njega odustajem. Država te koči da uspiješ. Čobanković je za nas poljoprivrednike imao sluha, Jakovina ne – kaže Strapač koji je za sebe u Ozdakovcima izgradio novu kuću.
Priča nam da se dobrano namučio dok je zemljište stavio u funkciju. Potrošio je 18 metara žice da sve ogradi, bio je stavio i videonadzor pa je jednom prilikom lopov bio uhvaćen na djelu. Zamalo je ispalo da veću kaznu treba platiti on nego kradljivac jer nije postavio vidljive oznake da se prostor snima pa je zbog neovlaštenog snimanja, makar i “vlastitog” lopova, umalo nagrabusio. Na kraju je sve završilo tako da nije mogao tužiti jer snimke ne bi mogao koristiti kao dokaz na sudu, a počinjena šteta bila je premala da bi se krivca gonilo po službenoj dužnosti. Zato sad na svakom koraku imanja Željko ima po jednog psa čuvara.
U Ozdakovce je preselio dio farme pa njegova goveda pasu na papučkim pašnjacima.
– Postigao sam svoj cilj – kaže.
Kad ga pitamo ima li Papuk perspektivu, odgovara da, što se njega tiče, ima. No ukupno gledajući, ne daje mu neke šanse.
– Srećom, ima tu mlađih ljudi koji su me odlučili kopirati pa će valjda još neko selo biti prodano – govori.
A kuća i sela na prodaju ovdje ne manjka. Kako godine odmiču, bit će ih sve više i više. U pet sela u općini Velika sada je manje od deset stanovnika. U susjednoj općini Brestovac još je i gore pa stoga i ne čudi što, na spustu s Papuka, u Pasikovcima, ulična rasvjeta nije uključena. Svjetlo više nema kome obasjavati put.
Tixon polupali ti se lončići,sjetise junače balvana i sačekuša pa mi tad pričaj o teroru