Fred, ljutiš li se ti na nas?, pitao me jedan od mojih zapovjednika
nakon što sam se vratio iz srpskog logora. Pogledao sam ga u oči i znao
sam da o tom odgovoru ovisi moj odnos s nekim od prijatelja iz rova.
Jasno da se ljutim, odgovorio sam. Nisam mogao protiv sebe, protiv
istine, jer sam uvjeren da jedino ona veličanstvenu obranu Vukovara
može takvom i održati započinje priču Predrag Matić Fred, čovjek
koji je na Trpinjskoj cesti uništio devet tenkova, a nakon rata objavio
knjigu "Ništa lažno", po mnogima najpoštenije napisano djelo o obrani
grada koji je postao simbolom obrane cijele Hrvatske.
Jedina istina
Znate li koja je jedina istina o obrani Vukovara? To da se mali
broj ljudi odupro golemoj sili. Ona silna pretjerivanja o 600 uništenih
tenkova, 18 tisuća ubijenih neprijateljskih vojnika, 36 tisuća
ranjenih, to su smiješni podaci. Vukovar nije i ne smije biti Kosovo.
Pazite, prema mojim spoznajama, koje donosim i u knjizi, u gradu je
bilo 1800 branitelja od kojih nisu svi bili u borbi.
Ubijeno je do tisuću neprijateljskih vojnika i uništeno stotinjak
oklopnih vozila. Zamislite kako ispada smiješan podatak o
neprijateljskim gubicima kad se govori da smo imali 50 tisuća metaka na
raspolaganju. To znači da je svaki pogađao tvrdi Matić i dodaje
da u svojoj knjizi donosi 370 imena, od toga 350 branitelja.
Desetak se ljuti na mene smješka se i sliježe ramenima, u
stilu "to je njihovo pravo". Ni kad se dođe do tako škakljivih tema,
Matić nema dvojbi, niti dlake na jeziku.
Samo mi Hrvati možemo okaljati Vukovar i to smo, što
pretjerivanjima, što "legendama", svih ovih godina i činili. A sve je
počelo 13. studenoga 1991. godine kad su se moji zapovjednici potajice,
u okrilju noći, počeli izvlačiti iz Vukovara na sigurno.
Zadnji tenk
Iz toga je proizašla i priča da je grad pao 18. studenoga, a ja sam još
19. uništio zadnji tenk. Sve je bilo gotovo 20. studenoga, kad su nas
opkolili i kad smo bacili oružje. Bili smo toliko iscrpljeni i
rezignirani da nismo uopće razmišljali što će biti s nama. Dokad smo
vjerovali u čudo? Do bijega zapovjednika, do tada smo čekali da će se
odnekud začuti truba konjice koja dolazi upomoć Matić jednostavno
želi preskočiti logoraške dane.
Danas kada stigne u Vukovar, najviše se sam voli provozati ulicama,
obići mjesta na kojima ga zvuk, boja ili neki sitan detalj vrati u
1991. Kaže da ne treba ljude siliti na suživot, da za neke stvari mora
proteći vrijeme i da će doći na svoje. Kad Srbi počnu navijati za
hrvatsku nogometnu reprezentaciju, onda suživot u Vukovaru neće biti
samo parola.
Volio bih, naravno, da u ratu nisam bio, ali danas ni za čim ne
žalim. Nema tog novca za koji bih prodao iskustvo i sjećanja
zaključuje Matić.
Predrag Matić Fred, ratnik s Trpinjske ceste, ruši mitove
