Preseljenje u New York 1975. godine za Zvonka i Julienne početak je novog životnog razdoblja u životu. Vjerovali su da će brže i lakše pronaći utočište, svoj dom, a nisu ni slutili kako će im upravo taj grad biti velika prekretnica. Najprije su se smjestili kod prijatelja u New Jerseyu.
\"Naš stan nije namješten, u njemu je samo krevet, stol i dva stolca. U kupaonici kada je oguljena i žuta, nema jedne slavine. Nema zavjesa, stravičan pogled na smetlište zasjenjuje sve drugo što bi nas možda moglo razonoditi. Nevjerojatno me tišti što moram živjeti u New Jerseyu, u predjelu Hobokenu. To je više skladište nego grad. Tu ljudi ne žive, oni čekaju smrt. Posvuda se motaju delinkventi, u svako doba dana i noći, prostački dobacuju svakoj ženi ili djevojci koju vide. Nakon desetak dana našla sam posao konobarice u \"La Crepeu\", kompaniji koja ima restorane po cijelom New Yorku. Dobila sam crnu uniformu s bijelom pregačom, a od mene se očekivalo da obavim barem sto stvari odjednom. Kad se dovučem u stan poslije posla, odmah pitam Taika kad se selimo iz New Jerseya. Ništa me drugo ne zanima. Ako ne zna što da mi odgovori, ja ga ignoriram cijelu večer i idem u krevet. Radim, spavam i jedem. To je moj život\", prisjeća se Julienne.
Nakon nekoliko mjeseci sele se u gornji dio zapadne strane Manhattana. Julienne je dobila posao profesorice engleskog kao drugog jezika u privatnoj tehničkoj školi nekoliko koraka od Times Squarea. Nedjeljom odlaze u Hrvatski centar, nisku zgradu koja je spojena s katoličkom crkvom. U podrumu je bar, a u prizemlju hrvatske žene poslužuju domaće kolače i kavu. Većina iseljenika Taika smatra vođom, stalno ga pitaju za mišljenje. On neprestano drži govore, stojeći iza podija u svom crnom odijelu i s uredno podšišanom bradom; iako mu je ovratnik iznošen, kao i rukavi, vrlo je naočit, privlači ljude, sviđao im se ili ne. Neki od iseljenika misle da je on špijun, uhoda koji radi za jugoslavensku tajnu policiju. Oni navode \"dokaze\" koje su prikupili iz druge ili treće ruke, pričaju o navodnim razgovorima koje je vodio s nekim agentom provokatorom, bivšim partizanskim vođom, dvostrukim agentom. Zvonka ne uznemiruju te zlobne glasine, ali jako zabrinjavaju njegovu suprugu. \"Svatko tko radi važan posao, prije ili poslije postane žrtvom dezinformacije. To pokazuje da ih je strah, žele me oklevetati\" – smiruje je Zvonko.
Zaprijetili mu smrću
On često odlazi na nekoliko dana, kaže Julienne da se mora sastati s nekim iz Europe ili otputuje u New Jersey ili Connecticut kako bi primio telefonski poziv iz Njemačke. \"Ne želim znati gdje je ni s kim je. Tako se mogu zaštititi od straha i od osjećaja nemoći, osjećaja usamljenosti koji me preplavi kad god pomislim da se on možda neće nikad vratiti kući. Ipak, kad se vrati, osjećam se preporođeno. Preživjeli smo još jedan da. Još smo zajedno. Ovo je moj najbolji prijatelj, kažem sama sebi. Ne mogu zamisliti svoj život bez njega. Ali potom se nešto neuhvatljivo promijenilo. U zraku se osjeća opasnost, posebno kad smo sami u stanu. Taik prekida bilo kakav posao kad čujemo korake na stubama. Ponekad zazvoni telefon, a kad se javim, ne čuje se ništa, samo napeta i zlokobna tišina. Svaki put kad se vratimo kući, Taik pregledava stan. Dani prolaze i Taik sad skače kad čuje korake na stubama\" – zapisala je Julienne.
Zvonko je dobio vijest od starog prijatelja iz njegova sela, hrvatskog svećenika koji je nedavno bio u domovini. Ako ne prestane politički djelovati protiv jugoslavenske vlade, bit će ušutkan. Kratko i jasno!
\"To znači da će te ubiti kao i ostale ako ne prestaneš?\" upitala ga je Julienne.
On ne želi o tome razgovarati. Nije prvi put da razmišlja o smrti od udbaške ruke. Razmišljao je o tome još od djetinjstva, otkad je prvi put vidio ili čuo da su mu prijatelje i rođake objesili, ustrijelili, i u ratu i poslije u Zapadnoj Europi. On smatra da nema razloga zbog kojeg bi on trebao biti izuzet od takve nedaće.
\"Znači, nećeš prestati?\" pitala ga je Julienne, a znala je odgovor.
\"Zar bih trebao prestati misliti i govoriti?\" odgovara on.
\"I spremna sam ga poduprijeti, patiti s njim i za njega, kao što sam uvijek činila i uvijek ću činiti.\"
Taik zatraži od Julienne da pronađe što više informacija o otmici zrakoplova koju su počinili Hrvati u Švedskoj oslobađajući dvojicu koji su sudjelovali u atentatu na jugoslavenskog konzula Vladimira Rolovića. Zanima ga kako su to izveli, kakav je to bio avion, kako se mogu baciti leci iz aviona u letu i koji avioni mogu preletjeti najdulje udaljenosti. Julienne odlazi u glavnu newyoršku knjižnicu i u britanskoj knjizi, \"Jane\'s – zrakoplovi cijeloga svijeta\" pozorno proučava crteže komercijalnih aviona tipa 727, 747, DC-10. Bilježi koliko kilometara mogu letjeti samo s jednim punjenjem, kakva im je utroba i sve to donosi Taiku.
\"Jedne večeri Taik me pozove na večeru, ponaša se kao da je to velika stvar, kao da prosi moju ruku. Utvrdivši da nas nitko nije pratio i ne može nas čuti, on me upita što mislim o otmici aviona. Razjašnjava mi da mu je život u opasnosti, sigurno će ga uskoro ubiti kao što su ubili tolike hrvatske disidente prije njega. Otmica aviona, popraćena velikim publicitetom, mogla bi zaustaviti jugoslavensku tajnu policiju u takvom djelovanju, barem na američkom tlu, i svratiti toliko potrebnu pozornost medija na mučenja kojima jugoslavenska vlast izlaže potlačenu hrvatsku naciju. Osjećam se potpuno izgubljeno, strahovala sam od ovog trenutka već neko vrijeme, a sad kad je stigao, nisam sposobna uobličiti nijedan jedini uvjerljivi argument protiv takve akcije. Što ako on ima pravo, što ako bi otmica aviona spriječila njegovo i ubojstvo drugih nevinih politički aktivnih iseljenika? Kako mogu znati, procijeniti učinkovitost i etičnost takvog čina? Što je ispravno, spriječiti buduće ubojstvo pomoću otmice aviona zbog publiciteta ili ne raditi ništa, čekati da te ubiju? Pomisao na zastrašivanje nevinih ljudi odbojna mi je. Kako se može opravdati tako što bez obzira na razloge?\"
Zašto baš otmica?
Julienne želi znati što želi postići otmicom aviona. \"Uglavnom publicitet\", odgovara Zvonko. \"Zamisli što će ljudi pomisliti kad pročitaju da smo spremni žrtvovati svoju slobodu samo da bismo javnosti predstavili istinu o tome kako vlada u kojoj prevladavaju Srbi tlači i ubija Hrvate. Upitat će se zašto nikad prije nisu čitali o tome. Ne mogu o tome čitati jer Jugoslaveni pune novine svojom propagandom. Mi nemamo lobi, nemamo novac ni vlast. Hrvati su prisiljeni na takve očajničke akcije zato što je to jedini način da objave istinu.\"
Taik je napokon izabrao ljude za otmicu i pozvao ih da večeraju s njim i Julienne na vrhu zgrade Gulf western, koja je na uglu 59. ulice i Broadwaya. \"Slobodana Vlašića, jednoga od njih, poznajem, njegove sam roditelje posjetila tijekom boravka u Gorici. Mislim da nikad dosad nisam vidjela drugu dvojicu. Frane Pešut je nizak i crnokos, ima duboko usađene crne oči koje se miču strelovitom brzinom, kao oči male životinje. Drugi čovjek Petar Matanić visok je, krupan, ima velike ruke, snažnu čeljust, tip čovjeka kojeg biste zapazili u gomili, samo zato što nije bezopasan kao toliki drugi. Tijekom cijele večere nije ni spomenuta otmica aviona. Brzo je došao i taj dan, 10. rujna 1976. godine.\"
\"Razlozi koji se kriju iza ove otmice razumljivi su i valjani: Taikov strah da će ga ubiti, njegova briga zbog budućih ubojstava hrvatskih emigranata, mučenje, patnja njegova naroda... u ovom trenutku ne mogu razmišljati o tome. Vidim samo lica uplašenih putnika, mogu se uživjeti samo s patnjom koju sada vidim pred sobom, a ne sa stoljećima patnje koja su Hrvati prošli prije nego sam se ja rodila. Jedan me putnik pita tko smo, kojoj skupini pripadamo, žele znati tko smo. Petar i ja dijelimo letke, a oni ih pohlepno čitaju, kao da će im riječi otkriti kad će biti oslobođeni iz ovog letećeg komada metala i ponovno se sjediniti sa svojim obiteljima. \'Niste Arapi?\' upita jedan čovjek. \'Ne. Ja sam Amerikanka, a ostali su Hrvati\', kažem ja. Neki putnici pokazuju olakšanje kad čuju da nismo Arapi. Moje raspoloženje prelazi iz depresije u slavljeničku radost. Putnici se ne ljute na nas. Oni suosjećaju i njih zabrinjava stanje hrvatskog naroda. Ima li slobodnog čovjeka koji ne bi želio da i drugi budu slobodni?\" opisala je Julienne svoja osjećanja prije i tijekom otmice zrakoplova.
Otmice aviona iz političkih razloga šezdesetih i sedamdesetih godina nisu bile rijetkost, pisao je New York Times, ali je Bušićeva otmica zrakoplova TWA na letu 355, koja će završiti u Parizu 30 sati poslije, bila prva u koju je bio uključen zrakoplov na unutarnjoj američkoj liniji otkako su uvedene strože mjere sigurnosti u američkim zračnim lukama 1972. godine. Dok je zrakoplov boeing 727 s osamdeset putnika letio iznad Buffala prema Chicagu, Bušić je uručio poruku jednom od stjuarda koji ju je odnio pilotu. U poruci je pisalo da je pet bombi u zrakoplovu i da oni preuzimaju kontrolu nad letom te da se još jedna bomba nalazi na Grand Centralu. Bušić i njegovi sudionici zaprijetili su da će aktivirati bombe ako se njihovi zahtjevi ne ispune. Otmičari su željeli da se njihova podulja Deklaracija o hrvatskoj neovisnosti objavi u New York Timesu, Chicago Tribuneu, Washington Postu, Los Angeles Timesu i International Herald Tribuneu u Parizu. Također su htjeli da vlasti u Londonu, Parizu, Montrealu, Chicagu i New Yorku izbace tisuće letaka s otisnutom deklaracijom.
Zahtjevi su uglavnom ispunjeni. Svi su gradovi izbacili letke, iz aviona ili helikoptera, a od traženih medija jedino Herald Tribune nije objavio deklaraciju.
Nesreća koju nitko nije želio
Sve bombe unesene u zrakoplov bile su lažne. Bušić i njegovi, pisao je New York Times, prokrijumčarili su dijelove u zrakoplov i sastavili ih unutra kako bi izgledale kao prave, a jedina prava bomba bila je postavljena na Grand Centralu. Bušić je u poruci objasnio gdje je bomba skrivena i kako je sigurno demontirati. Nije ju namjeravao aktivirati, kako je rekao poslije, njome je samo htio uvjeriti vlasti da su i one u zrakoplovu prave.
Policija je bombu prenijela na poligon policijskih pirotehničara u Bronxu. Tamo ju je nekolicina policajaca pokušala deaktivirati i pritom je eksplodirala. Poginuo je Brian Murray, djelomično oslijepio Terrence McTigue, a ranjeni su Hank Dworkin i Fritz Behr.
>>Zvonko i Julienne Eden Bušić - od 1969. zauvijek zajedno
>>Zvonko Bušić Hrvatsku zavolio u rodnoj Gorici
