Nedavni bizarni slučaj u ordinaciji liječnika Gorana Jusupa odjeknuo je Hrvatskom i skrenuo pozornost na grad Obrovac, koji se inače rijetko nađe u središtu zbivanja.
Donosimo vam priču o gradu Obrovcu, koja je originalno bila objavljena u Večernjem listu u listopadu 2017. godine
Uz pustu cestu što od izlaza s autoceste vijuga k Obrovcu ruševni je kompleks tvornice glinice Jadral, kojemu još tepaju da je jedan od najvećih gospodarskih promašaja iz vremena komunizma.
Tik uz tu devastiranu ruinu na kojoj je neki šaljivdžija sprejem napisao: “Nezaposlenima ulaz zabranjen” lokot je na metalnoj ogradi Tvornice hidrauličkih cilindara. U praznoj portirnici ostali su stolni ventilator i kalendar iz 2011. godine. Ispred zdanja ploča je na kojoj piše THC Obrovac. Istina, skraćenica je to za naziv propale tvornice, no na mjestu gdje se ta ploča nalazi više izgleda kao da ju je netko postavio “u čast” glavne psihoaktivne tvari marihuane. Nastavljamo put, a pogled nam se zaustavlja na magično lijepoj Zrmanji uz koju je igralište nogometnog kluba koji nosi naziv po rijeci koja prolazi središtem grada. Niska se trava isprepliće sa zemljom, a po terenu “dribla” majstor u samohodnoj kosilici. Spuštamo se uz zgrade s balkončićima na kojima se suše grudnjaci, tenisice... i stižemo do zgrade policije u kojoj radi, kako nam mještani rekoše, tridesetak policajaca. I upravo na tom mjestu nadomak centru uočavamo da signala na mobitelu više – nema.
Prelazimo most na kojem je zbog radova privremena regulacija prometa i parkiramo se pokraj propalog hotela Zrmanja. Središte je to Obrovca, grada koji po zadnjem popisu stanovništva sa svojih jedanaest naselja ima 4323 stanovnika, od čega ih je u samom Obrovcu 996. Službeni su to podaci Državnog zavoda za statistiku, no ulica kaže da je žitelja ovdje barem upola manje. Zagužva se jedino uoči izbora kad na biračka mjesta pristignu autobusi s glasačima iz Srbije. – Imamo tristo stanovnika, a glasača od 800 do 1000. Čudo jedno – smijulji se gradski vijećnik iz redova HSLS-a Marko Klanac. U Gradskom vijeću on i Ivan Vrkić jedina su oporba koaliciji HDZ-a i SDSS-a koja sa svojih jedanaest vijećnika ovdje “drma” više od desetljeća.
Namjerno isključen signal?!
Dvadeset i dvije godine nakon rata u Obrovcu su obnovljene dvije stambene zgrade, u središtu grada su ruine, radi nekoliko kafića i trgovina mješovitom robom, ima jedan fast food, a najviše je zaposlenih u državnim institucijama - Fini, Poreznoj upravi, matičnom uredu... i Gradu, na čijim internetskim stranicama rubrika Strategija razvoja zjapi prazna. Klanac kaže da je pitao gradonačelnika Antu Župana tko ju radi, ali odgovor nije dobio. Kao što nije dobio ni odgovor o troškovima reprezentacije za 2015. i 2016. godinu,isplatama dnevnica i naknada za službena putovanja 2015. pa je zato gradonačelnika prijavio povjerenici za informiranje Anamariji Musi. No, oglušio se gradonačelnik i na zaključak povjerenice da je dužan odgovoriti Klancu pa je slučaj završio na Prekršajnom sudu u Zadru na kojem je Ante Župan u lipnju ove godine nepravomoćno proglašen krivim. Ali džaba i ta presuda. Odgovora i nadalje nema.
– Obrovac u formalnom smislu kao jedinica lokalne samouprave postoji sa svim atributima grada, no Obrovac je u sadržajnom smislu od vlasti, na čelu s Antom Županom, pretvoren u pravu kasabu. To je grad na umoru u kojem je “žderanje” na račun grada postalo stvar prestiža među dužnosnicima koji ga vode – kaže Klanac. – Ma ne bih se ja iznenadila da su zbog vas isključili signal mobitelima jer su znali da dolazite – govori nam 70-godišnja Marija Pjetraj uvodeći nas u stan na čijim je ulaznim vratima nalijepila svoj vlasnički list. Stavila ga je, objašnjava, da se vidi da je to njezino, iako će na sudu još morati dokazivati da ne laže jer Grad sada tvrdi da nije živjela u tom, već u susjednom stanu. Uvodeći nas u četrdeset spornih “kvadrata” govori nam da je u ovoj zgradi u Ulici Ante Starčevića stanovala do 1991. godine i da je tu podigla svoje dvoje djece. Nevolja je htjela da je prva granata koja je pala na Obrovac razorila baš njezinu zgradu u kojoj su osim njezina bila još četiri stana. Iz progonstva se kući vratila odmah nakon Oluje, 14. kolovoza 1995. – Mama je govorila da ćemo se vratiti u svoje, da će nam biti lijepo – kaže Marijana Pjetraj. Ali nije bilo tako. Marija Pjetraj, umirovljenica koja je radni vijek provela u obrovačkoj tvornici tekstila (koja, naravno, više ne postoji) otkupila je ruševni stan u kojem je do rata živjela na temelju stanarskog prava kako bi mogla dobiti obnovu, a država joj je dala na korištenje kuću u Karinu čija je vlasnica u Srbiji.
No, iako ga je platila, na Marijin se stan uknjižio Grad, nju su u gruntovnicu zaveli kao vlasnicu tuđe kuće, a “dobila” je na papiru i 18 “kvadrata” susjede Kate. Da ispravi taj službenički nered, unajmila je odvjetnicu, uspjela nagodbom pred državnim odvjetništvom dokazati da je njezin stan stvarno njezin, ali sad su zbog te nagodbe optužene i ona i odvjetnica jer tužiteljstvo tvrdi da ih je dovela u zabludu: – Pa kako sam ja mogla prevarit’ tri državna odvjetnika? A ako sam to uspila, treba im svima dati otkaz. Prijavili su me za dovođenje u zabludu, imam tužbu na 86 stranica za raskidanje nagodbe... Ma ja to više ne mogu povatat’ – otirući suze govori Marija Pjetraj. U svoj je stan naposljetku u lipnju ove godine provalila i to zato što je vlasnica vikendice u Karinu prodala svoju nekretninu pa su novi vlasnici Pjetraj deložirali, odnosno bacili sve njezine stvari u garažu kad nije bila kod kuće, zabarikadirali se unutra i nisu ju više htjeli pustiti.
– O maminoj sam agoniji godinama pisala svim ministrima i pomoćnicima, potrošila sam barem 3500 kuna na povratnice. Odgovorila mi je jedino Jadranka Kosor. Napisala je da nije nadležna – kaže Marijana Pjetraj. – A vidi, sinko, kako su ovu zgradu obnovili. Napravili dimnjak, a nigdi drvarnice. Dogodilo se ovdi da je država dala gradu novce za obnovu, a kad je poso bio gotov, grad je stanove prodao – državi. Ovaj moj i onaj u kojeg me oće odselit vode se ka sporni, u jednom ima čeljadi, a od druga dva vlasnici su u Srbiji pa ponekad navrate. Jesu li moj stan za nekog čuvali, ne znam. E, da ovo nosi ime grada. Da mogu, i Zrmanju bi prodali. Nigdi ti nema ovakve pustinje ka šta je naša. Barem da Kineza navezu jer ljudi nema – izgovara Marija Pjetraj ispraćajući nas iz stana za koji je svojim potpisima 56 starosjedilaca posvjedočilo da je uistinu ovdje stanovala. Nedaleko od Marijina doma nalazi se Turistička zajednica Obrovca.
Kako do lijeka?
Djevojka koju smo nešto prije 14 sati zatekli u uredu nije nam mogla pomoći jer je ona ovdje “na usavršavanju, a kolega nema”. Ako nekog zanima rafting na Zrmanji, onda ga iz ureda turističke zajednice upute u agenciju na obali, objašnjava nam. Pitali smo ju kamo možemo otići nešto pojesti. Uputila nas je izvan Obrovca jer u gradu nema niti jednog restorana. A nekoć su ovamo dolazili ljudi s raznih strana, na janjetinu. No janjci su, kao i život, u Obrovcu utihnuli. Što zapravo radi Turistička zajednica u Obrovcu, nismo shvatili dok nam jedna žena nije objasnila: – Organiziraju jedno događanje liti. Bukovačku večer. Doduše, nekad su to zvalo Ribarska večer, al’ više nema ribe... Ta Obrovčanka za ono malo ovdašnje mladosti ima savjet: ako želite, idite, jer sve drugo i nema smisla. S druge strane, život u Obrovcu ima i prednosti:
– Kad dođem u banku, odmah sam na redu. Nikog nema – kaže. Nema u Obrovcu ni javnog bilježnika ni fotografa. Najbliži su u trideset kilometara udaljenom Benkovcu. Ali do tamo nema autobusne linije pa onaj tko nema vlastiti automobil prijevoz plaća oko 200 kuna. Dva liječnika u Obrovcu rade svaki u svojoj smjeni, ali ljekarna radi jednokratno pa ako ti doktor popodne propiše lijek, ne možeš do njega:
– U nas je vrtić besplatan za sve. Al’ nema dice – kaže Klanac. Prije rata, kada je Obrovac slovio za nerazvijenu općinu, ovdje i u područnim školama znalo je biti i dvije tisuće đaka. Sada ih je u Obrovcu i područnim školama u Žegaru, Kruševu i Karinu 181. U te četiri škole u prvi razred ove ih se godine upisalo ukupno 28. – Ja sam prije rata bija direktor škole u Kruševu. Imali smo više od 380 đaka. Sad ih je desetak – kaže Tomislav Brkić. – Bio sam konobar i mornar, putovo s Titom. A sad sam ovdi živim sam. Dica se razasula okolo – govori 80-godišnji Stevan Kalinić dok, sjedeći, cijepa drva u svojoj garaži uz dvorište crkve u kojem su – valjda zato da bi sve u Obrovcu bilo drukčije – procvjetali jorgovani. Diplomiranog politologa Ivana Matića, predsjednika Udruge Eko Zrmanja te županijskog vijećnika s liste Mosta nezavisnih lista koji se nakon studija vratio kući i unatoč svemu što se u njegovu gradu događa ne namjerava nikamo ići ponajviše žulja to što nikome nije jasno što će s gradom biti: – Strategija razvoja prirodan je preduvjet razvoja bilo kakvog pravnog subjekta, bilo političkog bilo poslovnog, no Grad Obrovac nema strategiju razvoja kao što nema ni Plan gospodarenja otpadom koji imaju gotovo sve općine i gradovi.
Sama strategija ograničila bi njihovu samovolju i njihov ad hoc pristup kojim često puštaju u prostor svakojake investitore bez obzira na to čime se taj poslovni subjekt misli baviti, pa su nam tako u Kruševo pustili i cementaru ukupne površine 30 hektara koja je već dugo dio predizbornih obećanja i koja se vjerojatno nikada neće izgraditi, ali svejedno odlično služi za predizborno obećavanje radnih mjesta. Jedini cilj naših vlastodržaca je takvim investitorima naplatiti komunalnu naknadu i kupiti novu limuzinu s trozonskom klimom kakvu voze i gradonačelnik i dogradonačelnik iz redova nacionalnih manjina. A nije neobično ni potrošiti na reprezentaciju, pa smo tako imali slučaj da je u 2015. potrošeno 365.000 kn na reprezentaciju, odnosno tisuću kn dnevno. U tom periodu troškovi reprezentacije premašivali su izdavanja za školstvo koje nam je također na koljenima upravo zbog besperspektivnosti grada i iseljavanja stanovništva – ističe Matić i nastavlja.
Imamo dva mora, ali...
– Grad Obrovac svojim geografskim položajem ima odličnu perspektivu za razvoj turizma, imamo dva mora, više obale nego Slovenija i pet prekrasnih krških rijeka od kojih neke teku samo povremeno, nalazimo se između nacionalnih parkova i parkova prirode, cijeli prostor smješten je u području Natura 2000. Grad Obrovac samo formalno ima ustroj demokratske lokalne samouprave, no u zbilji je to despotska vladavina pojedinca koji svoju samovolju provodi preko svojih poslušnika u Gradskom vijeću. Te marionete koje sebe nazivaju vladajućim vijećnicima samo su instrument legaliziranja samovoljnih odluka gradonačelnika, ali ti i takvi vijećnici dakako od toga imaju velike koristi, iz lokalnih medija saznali smo kako predsjednik takvog vijeća prima rekordnu naknadu od 5000 kn, svaki vijećnik po 1000, a na posljednjoj sjednici izglasan je valjda i presedan u RH kojim je odlučeno kako će predsjednici klubova, a postoje samo onaj SDSS-a i HDZ-a, primati dodatnih tisuću kuna. Tu su i razni nadzorni odbori u kojima su također vijećnici iz vladajuće garniture, pa se vrlo lako može zaključiti kako naši vladajući vijećnici za svoje bespogovorno dizanje ruku mjesečno primaju poveće svote iako imaju samo 4 sjednice godišnje. Važno je naglasiti kako ni gradonačelnik ni dogradonačelnik ne žive u Obrovcu, već su ondje prijavljeni samo kako bi ostvarili pravo biti birani, a njihove stvarne adrese nalaze se u Zadru. Isto se odnosi na dobar dio gradskih uposlenika kojima je naš grad samo radno mjesto, izvor dobrih prihoda i ništa drugo – kaže Matić.
Iako se za našeg boravka u “europskom Koloradu” signal za mobitel bio vratio, odšetali smo do gradske uprave potražiti Antu Župana, čovjeka koji je u prošlom sazivu Sabora bio zastupnikom kao zamjena Tomislavu Karamarku, čiji su korijeni u Kruševu. Rekli su nam da ga nema, baš kao što ga ni dan prije nije bilo kad smo se pokušali najaviti pa smo Antu Župana imali priliku vidjeti tek na plakatu s kojeg biračima poručuje “Idemo dalje”. U srijedu smo mu na mail poslali nekoliko pitanja o strategiji razvoja, tvrdnjama da u Obrovcu ima fiktivno prebivalište u gradskom stanu, “slučaj Pjetraj”. Ubrzo nam je stigao odgovor da je gradonačelnik na putu do ponedjeljka pa nije u prilici odgovoriti nam. Ako je nekamo i otišao, sigurno nije krenuo s autobusnog kolodvora u Obrovcu jer je on još od rata uništen i ne koristi se.
Članak je napisan bez spominjanja globalne pojave da naseljenost nekog prostora kritično ovisi o raspoloživim radnim mjestima, npr. znan slučaj Detroita nekad i danas. I da su ti tzv. pasivni krajevi bili i prije rata u lošijem gospodarskom položaju od ostatka države, naročito kad se usporedi morska linija i mjesta u zaleđu. Te da je ogroman broj proizvodnih tvrtki propao usred rata, kojeg su startali upravo iz redova srpske manjine, jer su izgubili tržišta i došlo naprosto do stečajeva. Kad se sve zbroji i oduzme - ništa drugo nije ni očekivan rasplet tamo, a onda dodajte i faktor državnih službi, npr. preko polovina radnih mjesta u Kninu je bila vezana u željeznicu i kad je ona faktički propala nakon rata, jasno da se više nije imao tko ni vratiti kad radnih mjesta više nije bilo. Nekih spasonosnih stranih investicija koje bi "podigle stvar" otvaranjem brojnih radnih mjesta, nalik na Slovačku - e toga nije bilo jer imamo sabotersku državnu birokraciju i strani investitori su već davno pobjegli odnosno a priori dobivaju savjete da zaobilaze RH u širokom luku.