Od pedesetih, pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, u bivšoj je državi izgrađeno dvadesetak „podzemnih gradova“, koji su, tadašnjem političkom vrhu, trebali poslužiti kao skloništa, u slučaju atomskog rata, a u jednom od njih, navodno se razvijao i jugoslavenski svemirski program. U te su impozantne, vojne objekte pod zemljom, uloženi deseci milijardi dolara, no, nakon raspada Jugoslavije i oni su, uglavnom, doživjeli istu sudbinu. Većina ih je potpuno opljačkana i devastirana, u nekad, visokom tehnologijom, opremljenim objektima uzgajale su se čak i gljive. No, dok je u nekima pokradeno doslovno sve, od trafostanica, kreveta, razne tehničke opreme, pa do kablova, ima i onih u kojima vrijeme, kao da je stalo – iako su prošla desetljeća, sve je i danas netaknuto i originalno.
Jedan u nizu podzemnih gradova, koji su, u tajnosti, građeni širom bivše Jugoslavije, doslovno je uklesan u stijeni i smještenom u utrobi Biokova. Riječ je o atomskom skloništu „Kuk-0“, koje je, dugo godina, bilo strogo čuvana, državna i vojna tajna. Objekt se sastoji od tunela, čija je dužina, po nekim procjenama, i do 2000 metara, a prostiru se u obliku potkove. Taj, dvije milijarde dolara, vrijedan kompleks, s četrdesetak soba, građen je između 1949. i 1977. godine, a bio je opremljen svim što je potrebno za višemjesečno preživljavanje katastrofa.
Uz luksuzno namještene apartmane i kuhinju, u srcu stijene bila je smještena i čitava, vrhunski opremljena, bolnica, s operacijskom salom i intenzivnom njegom. Bila je tu i soba za dekontaminaciju te konferencijska sala. Grad u stijeni imao je i neophodan sustav klimatizacije, vlastitu hidroelektranu za proizvodnju struje te svježu vodu, iz planinskog izvora. U takvom je skloništu, oko 300 ljudi, moglo preživjeti i do godinu dana, bez kontakta s vanjskim svijetom.
Ostao je tek kamen na kamenu
No, s raspadom Jugoslavije, atomsko sklonište, očito, više nije imalo uvjete za preživljavanje. Objekt je, 1991., od grupe vojnika JNA, preuzela 2. satnija 156. brigade HV-a, a u njega je, među prvima, ušao umirovljeni stožerni narednik te brigade, Roko Škrabić. Medijima je ispričao svoja sjećanja na te dane. Prisjetio se da je, 20 dana nakon preuzimanja, stigla zapovijed da se iz kompleksa, za potrebe vojske, uzme operacijski stol, no sve ostalo je, do početka 1992. godine, ostalo na broju. Uz detaljan popis inventara, objekt je, kako je ispričao Škrabić, predan mornarici, a ubrzo nakon toga preuzima ga pričuvni sastav policije. Iako se službeno ne zna tko je to, kada i kako učinio, zna se da je čitav kompleks, kvalitetno i vrlo detaljno, opljačkan.
Budući da više nije bio vojno perspektivan, u nekad luksuznom i visokom tehnologijom opremljenom, atomskom skloništu, počele su se uzgajati gljive. Prvi takav pokušaj poljoprivredne proizvodnje neslavno je završio. No, u nedostatku drugih, boljih ideja, s gljivama se pokušalo još jednom - ponovo bezuspješno, a objekt je, u međuvremenu, služio i kao skladište za streljivo i topove.
Danas, od stare slave nekadašnjeg „Titovog podzemnog grada“, kako ga popularno zovu, nije ostalo ništa, osim „kamena na kamenu“. Od tristotinjak novih kreveta, preko skupocjene kuhinje i razne opreme, pa do trafostanice i kablova - baš sve je „nestalo“.
No, i bez svega toga, potrebnog za preživljavanje u uvjetima katastrofe, tajanstveni, podzemni grad, smješten unutar Parka prirode Biokovo, na području turističkog središta Brela, sam po sebi ima itekakav turistički potencijal. Na žalost, taj potencijal do danas nije iskorišten, a po mišljenju mnogih mještana, prilika za to je nepovratno propuštena.
Podzemni grad u BiH je netaknut
Za razliku od našeg kompleksa, u srcu Biokova, koji je potpuno devastiran, vrlo slično atomsko sklonište, u podnožju planine Zlatar, kod Konjica, u susjednoj BiH i danas je „živo i zdravo“.
Tamošnji Titov bunker, tzv. ARK- Atomska Ratna Komanda, gradio se od 1953. do 1979. Priča se da su za gradnju znala samo četiri vojna zapovjednika, koja su uživala posebno povjerenje. Niti deset godina, nakon dovršetka gradnje, nije se znalo da taj impozantan objekt postoji - bio je najveća državna tajna. U bunkeru se moglo smjestiti 350 ljudi. Iako je bio namijenjen Titu i suradnicima, Josip Broz u njega nikada nije kročio, a bunker je „imao sreću“, jer u njega nisu kročili niti pljačkaši.
U tom mističnom gradu ispod planine, najvećem podzemnom objektu građenom na teritoriju bivše Jugoslavije, u koji je uloženo oko 4,6 milijardi dolara, doslovno sav inventar je do danas sačuvan. Sve je na svom mjestu, od madraca, koji su još i danas omotani plastikom, preko pisaćih strojeva, na kojima su originalne, zelene navlake, pa do rezervi tadašnjeg toalet papira, koji datira još iz 1967. godine. U impozantnom kompleksu, koji podsjeća na labirint i prostire se na približno 6.500 četvornih metara, oko 300 metara dubine, ispod površine zemlje i danas rade agregati i klima uređaji. Među više od stotinu prostorija, brojne su rezidencije, konferencijske dvorane te tzv. "Titov blok". Jedno od najvećih atomskih skloništa te vrste u Europi, besprijekorno je očuvan primjer vojne arhitekture, iz perioda nekadašnje SFRJ, te je postao turistička atrakcija. Nekada tajno, vojno podzemno zdanje, proglašeno je nacionalnim spomenikom. Sada je u vlasništvu općine Konjic, a vrata objekta su za javnost otvorena 2011. godine, tijekom Bijenala suvremene umjetnosti.
Sklonište u kom je trebala biti tvornica oružja
Sa svojih 15.000 četvornih metara pod zemljom, podzemni grad, smješten na području Soče, blizu Goražda, još je veći od spomenutog, kod Konjica. Gradnja je započela neposredno nakon rata i trajala je do 1963. Osim za politički vrh tadašnje Jugoslavije, to je ogromno sklonište bilo predviđeno i za smještaj čitave tvornica oružja i streljiva, a u njemu je bilo mjesta i za 800 radnika. Nakon raspada Jugoslavije i taj je podzemni grad opustošen. Vlada RS-a ga je predala Općini Novo Goražde te se razmatrala mogućnost uzgoja gljiva.
„Podzemni grad Paklenice“
Na popisu najvećih podzemnih gradova, na prostoru SFRJ, bio je i Titov podzemni bunker na otoku Visu, s impozantnom mrežom prolaza i prostorija. Atomsko sklonište izgrađeno je i na Velebitu. Kompleks tunela, površine 1.500 četvornih metara, smješten u kanjonu Velike Paklenice, iskopali su pripadnici jugo-vojske, između 1950. i 1953.. Iz unutrašnjosti Velebita izvučeno je tada preko osam i pol tisuća kubika kamena. No, netom prije no što je kompleks podzemnih hodnika i dvorana dovršen, radovi su obustavljeni, a sustav je bio zatvoren betonskim zidom. Ulaz u kompleks otvoren je 1991., te je bunker vojska tada koristila kao skladište. Nakon završetka Domovinskog rata prostor je, na trajno korištenje, dobila Javna ustanova „Nacionalni park Paklenica“. Uprava Parka je 2000. godine počela s uređenjem te su, prenamjenom, bunkeri pretvoreni u suvremen, prezentacijski centar, „Podzemni grad Paklenice“, koji je otvoren 2016. godine.
Veliki Žep - nekad najmoderniji centar veze
Titovo podzemno nuklearno sklonište, Crna Reka, u podnožju planine Romanija, od 1949. do 1953. gradila je JNA. Podzemni grad, Veliki Žep, o kom su članci sačuvani u našoj arhivi, veličine je 4800 četvornih metara. U gradnju je uloženo preko milijardu dolara, a u vrijeme hladnoratovske krize, trebao je služiti kao zapovjedno mjesto za politički i vojni vrh nekadašnje SFRJ. Upravo tu se nalazio najmoderniji centar veze u bivšoj SFRJ. Kompleks, u kom su bile luksuzno opremljene kuhinje, spavaonice, kabineti, dvorane za sastanke, agregati za struju, rezervoari za gorivo, mogao je primiti oko 500 ljudi, a Tito je, navodno, u njega kročio samo jednom, na dvadesetak minuta. U Velikom Žepu je, tijekom rata u BiH, bio smješten Glavni štab VRS-a i glavni centar veze VRS-a. Prema pričanju onih koji su vidjeli unutrašnjost skloništa, sve je u njemu uglavnom sačuvano. Po nalogu međunarodnih vojnih snaga, objekt je 2005. godine bio zapečaćen, ulaz je bio zatvoren armiranim betonom, a sklonište je predano na upravljanje općini Han Pijesak
Aerodrom ispod zemlje i Yu svemirski program
Podzemna, zrakoplovna baza Željava - vojna baza Klek objekt 505, s tadašnjim je kasarnama, tunelima i pistama, bila je jedna od najmodernijih sličnog tipa na svijetu. Smještena je na granici Hrvatske i BiH, u blizini Bihaća, a u izgradnju, koja je trajala godinama, utrošeno je, kako se pretpostavlja, preko pet milijardi američkih dolara. Izgrađena su čak 4 ulaza u planinu, u obliku aviona Mig 21, a u unutrašnjosti planine Plješivice svi su, kilometrima dugi, tuneli međusobno povezani. Podzemna zrakoplovna baza u rad je puštena 1968. godine. Jedan od dva dežurna, vojna aerodroma u Jugoslaviji, većim se djelom nalazi u RH dok su 2 piste na teritoriju BiH. U upotrebi je bio 24 godine te je, punim kapacitetom, radio sve do početka rata, 1992. godine, kada je, na zahtjev Beograda, prilikom povlačenja JNA, miniran. Sve do povlačenja JNA iz baze potpuno je očuvan bio i avion Douglas, smješten na samom ulazu u Željavu. Originalno je služio za prijevoz i desant padobranaca. Tito je avion dobio, kao poklon, po završetku II. Svjetskog rata, a danas, upravo pored i u kabini Douglasa, turisti najčešće oprave selfije. Impozantan kompleks, koji se proteže na 7 milijuna četvornih metara, fascinira posjetitelje, a o Željavi je čak snimljen i dokumentarni film “Huston we have a problem!” To djelo slovenskog redatelja Žige Virca dotiče se i uvijek intrigantne teme o razvoju jugoslavenskog svemirskog programa, navodno upravo u tunelima Željave.
Betonske špilje izrađene za top 10 svjetskog zločinca.