Nije toliko važno koliko ćemo novca povući iz Europske unije, važno je na što ćemo ih utrošiti. Mantra je to koju ekonomisti i gospodarstvenici ponavljaju još od kada je u srpnju iz Bruxellesa objavljeno da je Hrvatskoj iz fonda za oporavak od koronakrize alocirano gotovo 10 milijardi eura, od čega je većina bespovratna. Tom iznosu treba pridodati i novac iz iduće europske financijske omotnice, odnosno fondova EU iz kojih se, kao i dosad, temeljem razvojnih i kohezijskih programa sufinanciraju razni projekti po zemljama članicama. Sve skupa kad se zbroji, u idućih sedam godina Hrvatska može računati na približno 20 milijardi eura iz europske blagajne. Pritisnuta krizom uzrokovanom pandemijom koronavirusa, Europska unija prvi je put u povijesti odlučila financijski pomagati članicama temeljem zajedničkog zaduživanja, a dogovor kojim je stvorena dužnička zajednica opravdano je dobio pridjev povijesni. Njime će se u oporavak gospodarstva zemalja članica odmah investirati 750 milijardi eura. Na prvu zvuči velikodušno, no ima u tome i caka. Program pomoći nije slučajno nazvan fondom sljedeće generacije. Upravo će sljedeći naraštaji, upozoravaju ekonomisti, jamčiti za otplatu tih dugova na razini EU. S druge strane taj bi novac trebao poslužiti, pod uvjetom da bude pametno investiran, profesionalnom usavršavanju, obrazovanju, otvaranju novih radnih mjesta i boljem životu u potpuno transformiranom i globalno konkurentnom gospodarstvu temeljenom na digitalizaciji i zelenoj ekonomiji.
Gdje je tu Hrvatska i možemo li velikodušnost velikih članica EU i novac koji nam je dan na raspolaganje iskoristiti za stvaranje nove industrije i razvoj moderne ekonomije, koja će osigurati dugoročan, regionalno ujednačen i stabilan rast svih bitnih sastavnica hrvatskog gospodarstva? To je, uostalom, i bila ideja kreatora europske politike – iskoristiti krizu kao šansu za temeljnu transformaciju gospodarskih sustava diljem Europe. Briga za okoliš i proklamirani klimatski ciljevi, bazirani na smanjenju emisije stakleničkih plinova i potrošnje energije, samo su ishodišna točka novog europskog razvojnog smjera. Osnovni cilj je učiniti europsku industriju tržišno konkurentnom u srazu s američkim i azijskim igračima. Hrvatska bi, shodno tome, novac iz Bruxellesa morala iskoristiti prije svega da podigne konkurentnost vlastite industrije unutar europske tržišne arene. Premalo smo tržište da bi domaće kompanije svoj razvoj i rast temeljile na poslovanju unutar nacionalnih, pa čak i regionalnih granica.
A da bismo mogli uspješno igrati u međunarodnoj konkurenciji, treba im stvoriti poticajno poduzetničko ozračje kod kuće i osigurati pametan transfer europskog novca za nove projekte. Jedini je problem što to neće biti moguće bez provedbe ključnih reformi, prije svega redukcije broja nepotrebnih jedinica lokalne samouprave i reforme pravosudnog sustava. U suprotnom, novac koji ćemo povlačiti iz EU i dalje ćemo ulagati u jalove projekte pod ingerencijom demografski devastiranih općina i gradova i izbirokratiziranih županija. Naše najperspektivnije kompanije i inventivni projekti, u tom slučaju, ponovno će ostati izvan fokusa. OK, kulturu i infrastrukturu ne treba zapostaviti, ali renesansni dvorci, ceste, kanalizacija i vrtići neće riješiti problem kronično sporog rasta hrvatskog BDP-a i niske stope zaposlenosti. Taj defekt popraviti mogu samo privatni investitori uspješnom realizacijom svojih originalnih poslovnih ideja. Infrastrukturni projekti donose kratkoročni rast, ali dugoročno predstavljaju samo troškove, a Hrvatska novac za taj luksuz više nema. Sredstva za popunjavanje rupa u socijalnom, zdravstvenom i državnom budžetu treba stvoriti kroz razvoj gospodarstva. Europski novac ne služi za popravljanje zdravstvene slike javnih financija.
Ministrica regionalnog razvoja i fondova EU nedavno je najavila da ćemo sredstva iz fonda za oporavak moći povlačiti od veljače iduće godine. Odgovor na pitanje u što će se ulagati taj novac trebao bi se iščitati iz nacionalnog plana oporavka i reformi koji još čekamo. U ovom trenutku ne zna se u kojem smjeru ide taj dokument, bez kojeg nema ni povlačenja milijardi iz Europe, ali ako u njega ne budu ugrađeni interesi domaće industrije, novac iz EU bit će bačen u vjetar. Barem što se Hrvatske tiče. Što god radili s tim sredstvima, ako ne budu uložena u stvaranje nove industrije, s novim radnim mjestima, većina novca vratit će se tamo odakle je i došla – u najrazvijenije zemlje EU i njihove vodeće gospodarske subjekte od kojih ćemo i dalje kupovati sve što želimo izgraditi.
Čemu zapravo služe milijarde iz Europske unije ukoliko jih uz Boga i domoljublje ne koriste oni naši najhrvstskiji domoljubno odabrani iz 200.bogatih balkanskih porodica.