Premda je otišao neosuđen i politički nepobijeđen, svaki spomen Milana Bandića i četiri godine nakon iznenadne smrti ostavlja pomiješane dojmove kontroverze i karizme. Ne bez razloga. Prvi hrvatski populist, čovjek koji je 21 godinu bio neprikosnoveni vladar glavnog grada Hrvatske, protiv kojeg je za života podignuto 250 kaznenih prijava, koji je dvaput završio u remetinečkom pritvoru, protiv kojeg je potvrđen niz optužnica za milijunske korupcijske afere, umro je ne samo na slobodi nego i na funkciji gradonačelnika Zagreba – u šestom mandatu kojeg su mu na demokratskim izborima podarili vjerni glasači.
Milan Bandić je nesporno najdugovječniji hrvatski politički dužnosnik, što ga čini jednom od najkonzistentnijih osoba u političkoj povijesti svih europskih gradova. Čemu je mogao zahvaliti toliku naklonost birača? Tri snažne slike tek su nasumce odabrane iz mozaika stotina slika koje je odašiljao u javnost.
Slika prva: “Kao žabac sam se napuhao ispijajući zagrebačku vodu da dokažem da je zdravstveno ispravna”, govori gradonačelnik 2007. dok s hidranta nasred ulice u zagrebačkim Vrbanima toči vodu i ispija je dokazujući da je pitka.
Slika druga: “Bi li Bandić kao Batman trebao loviti pahulje da ne padnu na tlo? Spremni smo i da padaju pahulje veličine dječje glave! Polizat ću asfalt i pojesti sav snijeg”, govori 2013. na kritike o neefikasnosti zimske službe.
Slika treća: zagrebački gradonačelnik tijekom predsjedničke kampanje 2009. za posjeta Brčkom u BiH pokušava položiti vijenac poginulim borcima HVO-a. No mramorna ploča prekrivena je snijegom i skliska pa Bandić skida cipele, pokušava u čarapama, pada na stražnjicu, diže se i puzi. "Snimajte ovo, jedinstven i neponovljiv Milan Bandić", čuje se iz pratnje.
Uistinu, to je bila njegova prava slika: on nikada ne odustaje, čak ni kada mu se smiju. Zapravo je bio teatralan, znao je kazališno postaviti situacije kao režiser ili dramaturg, znao je tajming, znao je rasporediti ljude, upotrijebiti prave riječi, stvarati misterij. Uz brojne publiciste, fenomen Milana Bandića istraživao je i profesor i bivši dekan Fakulteta političkih znanosti, dr. sc. Nenad Zakošek.
"Bandić je koristio bogatu rentu glavnog grada – ekonomski i fiskalni višak koji je proizlazio iz privilegiranog položaja Zagreba, to jest iz koncentracije najbogatijih tvrtki i imućnih društvenih slojeva, kao i mešetarenja skupim gradskim nekretninama – za izgradnju razgranate klijentelističke mreže, koja je opsluživala različite partikularne interese, od odabranih poduzetnika koji su poslovali s gradom i Holdingom, preko vojske sljedbenika koja se zapošljavala u gradskoj upravi i poduzećima, do divergentnih socijalnih skupina (umirovljenika, rodilja, učenika i studenata, branitelja, stanovnika predgrađa itd.), koji su dobivali 'poklone' iz gradskog proračuna", navodi prof. Zakošek.
I prof. dr. sc. Goran Čular naziva ga "rijetkim političkim fenomenom". "Nitko nije napravio takvu mrežu i to direktnog klijentelizma kakvu je napravio Bandić u Hrvatskoj. S tim se HDZ ni SDP, niti bilo koja druga stranka nije mogla mjeriti. Ona je bila vrlo osobna i na starinski način vrlo izravna. On je tako kontrolirao biračko tijelo. A to je tražilo veliku energiju i posvećenost", kazao je prof. Čular. Bandić je neupitno imao liderske kapacitete i prvi je znao da kampanja nije salonska ni medijska igra, nego da kampanja znači dva para poderanih cipela, riječi su Borisa Maleševića, PR stručnjaka i političkog stratega.
"Ta metamorfoza koja je pratila i svjetske trendove načina na koji se dobivaju izbori s jakim personaliziranim kampanjama, on je prvi zajahao na tom valu koji je danas dominantan, a to je da birači danas više ne vjeruju ideologijama ni strankama, nego jakim ljudima. Radio sam mu kampanju “365 dana u godini”, prvi sam uveo broj u slogan, no on je bio taj koji je od toga broja napravio brend. Imao je nevjerojatan osjećaj za marketing i nevjerojatnu energiju za kampanju i ostalo", rekao je Malešević za Večernji list.
U svome životopisu, u jedinoj dostupnoj službenoj Bandićevoj biografiji, onoj na web stranici Stranke rada i solidarnosti, za života je poentirao ovako: “Po mojoj računici, 365 dana delam bez prestanka. Zašto idem na sve događaje? Zato što ljudima želim pokazati da do njih držim”.
No, snimke njegovih telefonskih razgovora emitiranih u sudnici 2019., nedvojbeno govore o nekim drugim referencama koje je prešutio u biografiji, o ponižavanju suradnika koje je pretvorio u krotke poslušnike, o psovanju Majke Božje čija svetišta redovito posjećuje, o nepotizmu koji je toliko prirodan da se o njemu priča i preko telefona, pa i o uspješnom modelu za zapošljavanje djece branitelja. "Osjećate li vi Hrvatsku", vikao je na preplašenog suradnika.
U njegovoj političkoj biografiji zauvijek ostaju zapisane pobjede na lokalnim izborima u Zagrebu, njih šest, i jedan poraz, onaj na predsjedničkim izborima u srazu s Ivom Josipovićem. Poraz na parlamentarnim izborima 2018. koje je formalno izgubio, osvojivši samo jedan mandat, ubrzo je pretvorio u svoju novu pobjedu, kada je okupio još 11 "žetončića" i pritom demonstrirao i vještinu političkog pregovarača.
Milan Bandić preminuo je 28. veljače 2021., kao neosuđivana osoba, iako su ga u to vrijeme teretila dva sudska postupka teška oko 25 milijuna kuna. Riječ je o aferama Štandovi, vezana uz pogodovanje udruzi "U ime obitelji", i Agram, koja se odnosi na niz malverzacija, počevši od zamjene zemljišta, preko zbrinjavanja otpada pa do nezakonitih zapošljavanja i nezakonitog korištenja službenih vozila u privatne svrhe. Afere Nadstrešnica, Krašograd, Pročistač, Bužanova, Strojarka, Bundekfest... samo su neke u nizu od 60-ak afera koje su se povezivale s Bandićem.
No, čovjek koji je dva desetljeća vladao Zagrebom za života je, usprkos aferama i sudskim procesima, izgradio aureolu pobjednika. Iako je zbog epidemioloških mjera, koje je donijela vlada koju je Bandićeva stranka podržavala, tada bilo dozvoljeno 25 osoba, na njegovu sprovodu okupile su se tisuće ljudi. I o smrti Milana Bandića u javnosti se dugo i intenzivno diskutiralo, a naročito o okolnostima pod kojima je iznenada preminuo. Naime, i smrt se pretvorila u intrigantnu temu zbog činjenice da nije bilo odmah posve jasno gdje je i s kim proveo zadnje trenutke života i zašto ga je Hitna pomoć vozila u bolnicu Sveti Duh, a ne u KBC Zagreb koji je bliži njegovoj kućnoj adresi.
Sveopći metež u utvrđivanjima dramatičnih okolnosti Bandićeve smrti valja pripisati njegovim najbližim suradnicima. Prema prvim informacijama koje su plasirali u medije, gradonačelnik je preminuo u svome domu u Bužanovoj ulici, potom se čulo kako je umro u restoranu, da bi naposljetku stali ispred kamera i iznijeli verziju prema kojoj je zapravo preminuo kod prijatelja Sergija Ivanovića na Vrhovcu. Da je lokacija smrti bio jedini sporni trenutak, kao i pitanje s kim je proveo posljednje sate, nema dvojbe da bi Milan Bandić tada počivao u miru, no njegova smrt otvorila je pitanje je li mu pomoć pružena na vrijeme.
Obdukcijskim nalazom konstatirana je smrt uslijed zatajenja srca radi teške ateroskleroze na srčanim krvnim žilama, a godinu dana kasnije, u veljači 2022., Državno odvjetništvo donijelo je rješenje kojim su odbačene kaznene prijave protiv Natalije Price, Gzima Redžepija i Sergija Ivanovića, nakon izostanka osnovane sumnje da tadašnjem gradonačelniku liječnička pomoć nije pružena na vrijeme.
Neutješna udovica Vesna Bandić u intervjuu za Jutarnji list u to je vrijeme izjavila: "Ne znam gdje je Milan bio te noći i ne zanima me. Nisam bila ljubomorna žena", i pritom se požalila kako pokojnikova mirovina iznosi 6800 kuna, a režije su joj 6000, te da ne zna od čega će živjeti. "Boli me jer Milanu još nismo uspjeli napraviti spomenik jer znate da je on živ, da bi on to riješio u roku odmah, kao što je sve rješavao, svima, ne samo meni. Želja mi je da iduće godine svome suprugu palim svijeću na spomeniku kakav zaslužuje", poručila je Vesna Bandić, no priželjkivani spomenik i danas je predmet spora. Naposljetku, neka od idućih obljetnica smrti Milana Bandića mogla bi, i trebala, biti obilježena inicijativom o izučavanju njegova fenomena na studiju politologije ili sociologije, zašto ne i psihologije, za nauk generacijama koje dolaze.
>> FOTOGALERIJA Nekad najljepšu Hrvaticu danas bi malo tko prepoznao. Više ne mari za glamur, a uhvaćena je na Trgu
Sad kad vidimo kako su oni koji su ga naslijedili uništili grad a potrošili su više od 10 milijardi eura još ga više cijenimo.