Životni put Christiane Uikize doista je zanimljiv: rođena je u rumunjskom gradu Ričica (rumunjski Resita) koji ima 85.000 stanovnika. Christiana je Hrvatica kojih u Ričici, prema posljednjem popisu, iz 2011. godine, ima 313, puno manje nego što ih je bilo na popisu iz 2002. Tada je pripadnika hrvatske nacionalne manjine u tom gradu bilo 535, što može značiti samo jedno: da se Hrvati iseljavaju. U blizini Ričice nalaze se i dvije općine naseljene Hrvatima, Karaševo i Lupak, a u tom dijelu Rumunjske živi ukupno oko sedam tisuća Hrvata.
Christiana Uikiza svjetski je poznata jazz i soul pjevačica čije CD-ove na posebnom mjestu u svojoj vitrini drži i veliki Sting. Voli je i Tom Jones s kojim je nastupala pa je jedno vrijeme nosila je i naziv Jonesova "blonde soul diva". Christiana danas živi u Beču gdje će ovih dana nastupiti na završnici 11. Festivala hrvatske glazbe. Svoje korijene nikada nije zaboravila.
Još je s pet godina počela svirati violinu, zatim klavir pa gitaru. Sljedećih deset godina pjevala je u dječjem zboru, ali je shvatila da je rođena za solo karijeru pa je već u ranoj mladosti počela skladati pjesme i pisati stihove. Nakon Pedagoške gimnazije u Temišvaru samo jedan dan radila je kao učiteljica, shvativši ubrzo da tu nema što tražiti jer je glazba njezina budućnost. Završila je i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a potom otišla u Beč gdje se glazbeno usavršava sve do danas.
Kako vas je prihvatio Beč i koliko vam je teško bilo integrirati se u austrijsko društvo?
Na početku mi nije bilo lako jer nikoga ne poznaš. Ali ni u Zagrebu nije bilo lako kad sam s roditeljima došla iz Rumunjske. Najteže mi je bilo dok nisam dobro naučila njemački jezik, no to je išlo brzo jer posjedujem dar za strane jezike i to su moji roditelji prepoznali još dok sam bila mala i omogućili mi privatne satove njemačkog, francuskog... Moram zahvaliti roditeljima kojima je moje i bratovo obrazovanje bio prioritet i koji su nas podupirali svim raspoloživim sredstvima.
Kažu da ste poliglot...
Jezici su vrlo značajni za karijeru, ne samo glazbenu. Aktivno govorim četiri jezika: hrvatski, rumunjski, njemački i engleski, a pasivno francuski i talijanski, koje i dalje usavršavam. Pjevam na trinaest jezika, a planiram još naučiti i portugalski te ruski i španjolski. Jezici su jednostavno moj hobi u kojem uživam.
Na najnovijem albumu "How to get" nastupali ste sa svjetskim jazz legendama i glazbenicima. Kako dolazite do njih, kava iskustva nosite iz te suradnje i tko vam je bio najdraži suradnik?
Očito sam rođena pod sretnom zvijezdom jer imala sam privilegij sresti i pjevati s nekoliko svjetskih imena o kojima sam mogla samo sanjati. Iza toga stoji ne samo mnogo kvalitetnog i profesionalnog rada nego i sreće jer sam imala prilike upoznati ljude iz te branše. Osim Toma Jonesa, koji se našao na mom albumu "How to get", surađivala sam i s Kevinom Mohoganyjem, Davidom Sanbornom, Vinniejem Colaiutom, Dominicom Millerom i Herbijem Hancockom. Kevin Mohogany, jedan od najboljih jazz pjevača današnjice, bio je zbog svog jedinstvenog glasa moja inspiracija. Otišla sam na jedan od njegovih koncerata i dala mu svoj prvi CD. Rekao mi je da će se javiti, a ja sam istovremeno pomislila: vjerojatno nikada (smije se)... No prevarila sam se. Javio se već za nekoliko dana, napisao mi da je poslušao moj CD, da je oduševljen mojim glasom, uz napomenu da ćemo možda jednog dana surađivati. Malo sam u to vjerovala, no bila sam presretna da mi se uopće javio. Kad je dolazio u Beč ili negdje u blizinu Beča, otišla bih na koncert, popričala s njim. U međuvremenu smo postali pravi prijatelji. Kad sam radila na novom albumu, poslala sam mu stvar za koju sam smatrala da je odlična za duet. Poslušao ju je i rekao da je fenomenalna i da želi da ju zajedno snimimo. Eto, tako sam snimila duet sa svojim idolom. Bolje rečeno, s jednim od mojih glazbenih heroja, jer idola nemam.
Jeste li i ostale zvijezde upoznali na sličan način?
Da. Vrhunskom saksofonistu Davidu Sanbornu, s kojim sam također jako dobra, još sam prilikom upoznavanja rekla da snimam super CD i da producent albuma i ja smatramo da bi mu jedna stvar mogla biti zanimljiva. Nakon što sam mu je poslala, na moje veliko iznenađenje, nazvao me telefonom iz Amerike. Zamalo sam pala u nesvijest. Ta suradnja, za razliku od one uživo s Mahoganyjem, bila je preko interneta. David je svoj dio snimio u New Yorku i poslao mi snimku, a ja i svjetski poznati austrijski pijanist, glazbenik i producent Joe Meixner uredili smo je ovdje. I to je to. S Vinniejem Colaiutom, jednim od najboljih i najpoznatijih svjetskih bubnjara, koji bravurozno svira od Stinga do Franka Zappe, upoznala sam se preko jednog zajedničkog prijatelja. Sprijateljili smo se i kad god dođe u Beč, vidimo se. Preko njega sam upoznala i Stinga koji je s njim bio na turneji. Puno mi znači i suradnja s Dominicom Millerom, Stingovim gitaristom, o čemu postoji i snimka na YouTubeu.
Herbie Hancock?
Uh, to mi je jedan od najdražih nastupa. Bio je tako spontan. Dogodio se prošle jeseni. Nastup s američkim pijanistom i skladateljem Herbiejem Hancockom doživjela sam kao veliki iskorak. Od hrvatskih pjevača surađivala sam s Oliverom Dragojevićem i Gibonnijem. Sve me te suradnje usrećuju i motiviraju da stalno radim na sebi, od tehničkih vježbi do učenja instrumenata i unapređenja glazbenog znanja.
Spomenuli ste Stinga. Često čitamo da je vaš obožavatelj.
Ako je tako, sretna sam i počašćena jer Sting je jedna od najkarizmatičnijih osoba na zemaljskoj kugli. Kad uđe u prostoriju, fizički se osjeća neka posebna aura. Kad sam ga drugi put srela, dala sam mu svoj CD i tako uspostavila kontakt koji i dalje brižno njegujem.
Glazbeni kritičari, pogotovo austrijski, tvrde da ste do ovih svjetskih velikana došli zbog svog upečatljivog glasa od najmanje pet oktava, "svjetske klase" za soul, jazz i pop.
Znam da je pet oktava rijetka pojava, ali i izazov da na koncertima uvijek iznova moram potvrditi svoje glasovne mogućnosti. No, to mi je gušt, a ne opterećenje. To je dar Božji i osjećam jednu vrstu odgovornosti što je upravo meni dodijeljen.
Kako ste uopće uplivali u jazz vode?
Jazz pjevačica se ne postaje preko noći. No cijeli trud i ulaganje u to isplati se jer jazz glazba i glazbenici ne ovise o godinama i glamuru. Ja mogu pjevati do kraja života i neću ići u mirovinu. Za mene je jazz luksuz koji si mogu priuštiti posljednjih godina, jer od njega mogu živjeti. I stoga svaki dan zahvaljujem Bogu na toj povlastici.
U Hrvatskoj sam često jer tamo žive moji roditelji i brat s obitelji. Uz Hrvatsku me veže čitav niz lijepih trenutaka, ali i uspjeha
Još kao djevojčica počeli ste se baviti glazbom?
Moji prvi dodiri s glazbom bili su još u vrtiću. U prvom razredu roditelji su me upisali u glazbenu školu. Svirala sam violinu osam godina, a potom dvije godine klavir. U srednjoj školi autodidaktički sam naučila pratiti se gitarom, pisati vlastite pjesme i pjevati na raznim priredbama, natjecanjima i festivalima, što me je dodatno motiviralo. Tamo negdje s 14 ili 15 godina bilo je jasno da je glazba moj život i da s njom živim od malih nogu. Mama kaže kako sam "prvo pjevala, a onda progovorila". S 19 godina stigla sam u Beč osjećajući od prvog trenutka da je to grad u kojem se mogu glazbeno razviti. Uslijedili su privatni satovi jazza, putovanja između Beča i Zagreba, gdje sam studirala novinarstvo na Političkim znanostima, te povratak u Beč nakon što sam se uvjerila da s vrstom glazbe koju volim, soulom, bluesom i jazzom, ne mogu u Hrvatskoj kvalitetno živjeti, možda ni preživjeti. A kako sam odlučila da mi glazba ne bude hobi, nego zanimanje i poziv za koji ću i od kojeg ću živjeti, odlučila sam se 2005. trajno skrasiti u Beču, gdje je 2008. izašao i moj prvi album "This Time it's Different" koji mi je nakon pohvalnih kritika odškrinuo vrata glazbenog svijeta koji me je zanimao. Tada sam shvatila da zapravo trebaš barem desetak godina da postaneš poznat i priznat i da je odlazak iz Zagreba u Beč bila odlična odluka, s obzirom na to da su u Hrvatskoj prevladavali posve drugi glazbeni afiniteti.
U kojem stilu pjevanja se najbolje osjećate i volite li eksperimentirati?
Najbolje se osjećam kad pjevam soul, blues i jazz, ali volim eksperimentirati i ostalim stilovima kao što su fado, šansona, sevdah, blues-sevdah, rumunjski folklor, doina... Obožavam sve što je melankolično i što izaziva najintenzivnije ugodne emocije. No podjednako volim i bossa novu i operu i napamet znam sve najpopularnije operne arije.
Mediji i publika vole vas i cijene zbog impozantnog glasa i stasa. Osjećate li tu sve veću podršku i pozitivnu energiju?
Naravno. U jednom sam trenutku shvatila da publici moram dati jedan drugi pregled na moj rad i razvila sam vlastiti način komuniciranja s njom. Uz pjevanje, na koncertu im pričam razne vesele i smiješne priče i dogodovštine, sve ono što mi u tom trenutku padne na pamet, ili na duhovit način najavljujem sljedeću pjesmu. To je svima očito zabavno jer obično to poprate ovacijama.
Znači opuštanje slično američkoj jazz publici?
Reakcije publike dokaz su da mentalitet nevjerojatno može utjecati na emocionalne reakcije. Američkim pjevačima soul, blues i jazz teče venama i to je njihova posebnost, a publika kojoj se obraćaju na sve to reagira znatno brže i emocionalnije od ove zapadno i južnoeuropske. Pjevala sam od Danske i Švicarske preko Austrije, Njemačke, Mađarske i Turske do Hrvatske, Rumunjske i brojnih drugih zemalja, i reakcije su posve različite, čak i unutar iste države.
Spomenuli ste Hrvatsku. Kakve su vaše veze s Hrvatskom?
U Hrvatskoj sam često jer tamo žive moji roditelji i brat s obitelji. A što se tiče mojih glazbenih veza, one su se poprilično razvodnile nakon što sam otišla iz Zagreba u Beč, jer ako nisi negdje stalno prisutan i sustavno ne radiš na tom području, padaš u zaborav. No, uz Hrvatsku me veže čitav niz lijepih trenutaka, ali i uspjeha. Kad sam studirala u Zagrebu, radila sam neke glazbene stvari, izdala singlice, imala dva spota na HRT-u, igrala sam jednu od glavnih uloga u mjuziklu "Kosa" u zagrebačkoj Komediji, došla među finaliste prvog glazbenog TV reality showa Supernova, osvojila prvo mjesto pjesmom "Ti si moje najdraže" na top-ljestvici Hrvatskog radija, predstavljala Hrvatsku na festivalu šansona u Francuskoj, pjevala na Jazz Festu u Lisinskom... Bila sam vrlo aktivna.
Što za vas znači skori nastup u prestižnom bečkom jazz klubu Porgy & Bess?
Jako mi je drago i velika mi je čast što me je umjetnički voditelj Festivala hrvatske glazbe u Beču Davor Merkaš ponovno uvrstio u festivalski program i omogućio nastup u Porgy & Bess gdje dolaze brojna svjetska glazbena imena. Hvala mu. Uz ovaj sam klub i emotivno vezana jer sam u njemu promovirala svoj prvi i posljednji album. Obožavam tu publiku jer u njoj sjede glazbeni znalci i uži krug profinjenih slušatelja. Zato mi je poseban izazov predstaviti Austrijancima hrvatsku kulturu u najboljem svjetlu.
Uz to što ste veleposlanica integracije u Austriji imate i mnogo drugih zvučnih "titula", na primjer "Tom Jonesova plava soul diva". Kako je uopće došlo do te suradnje?
Ja sam u obitelji već treća generacija obožavateljica Toma Jonesa. Baka, pa mama, a onda ja... A na kraju je on postao moj obožavatelj (smije se). On je glazbena legenda, džentlmen, pravi engleski Sir. Tako govori i tako se ponaša. Do suradnje je došlo kad je njegov tim od agencije koja ga je bukirala za Austriju, poznavajući ono što sam do tada napravila i ono što se upravo "kuhalo", dobio moj CD prije negoli je ugledao svjetlo dana. Nakon toga me je pozvao da budem predgrupa na njegovom austrijskom koncertu u Mörbischu gdje se okupilo mnoštvo njegovih obožavatelja, ne samo iz Austrije nego i iz austrijskog susjedstva. To je bilo u kolovozu 2012. Nakon koncerta je rekao da je oduševljen mojim glasom i profesionalnošću benda i srdačno mi čestitao. Očito mu se svidio moj nastup, a meni se svidjelo to što je, unatoč poodmaklim godinama, prepun energije. Glas mu zvuči bolje nego ikada i stvarno je divan čovjek i inspiracija za sve koji se bave glazbom. On je prava živa legenda koja traje već nekoliko desetljeća i za njega se znalo da će napraviti pravi glazbeni spektakl. No prema pisanju medija, iznenađenje sam bila ja pa su mi počeli dijeliti "titule", između kojih i "Tom Jonesova plava soul diva", što je zvučalo simpatično.
Sve češće vas se vidi u društvu bečkih i gradišćanskih Hrvata. Muči li vas nostalgija za zavičajem?
Ne, jer sam sretna u Beču i iz njega ne želim otići. No zanimljivo mi je promatrati te poveznice između Hrvata koji žive u Beču i s kojima se susrećem na raznim priredbama i primanjima, gradišćanskih Hrvata koji su mi posebno dragi i pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Rumunjskoj. Rumunjski su Hrvati još stariji od gradišćanskih i na područje današnje Rumunjske došli su prije sedam stoljeća. Ne zna se pouzdano odakle, no govori se da su došli iz Bosne, s područja Kruševa, pa ih naši ljudi zovu Karaševci. Što se tiče jezika, zanimljivo je da je hrvatski jezik u Rumunjskoj ostao prilično konzerviran i nije u opasnosti da nestane kao gradišćanski. Sva djeca govore hrvatski, a u škole je uvedena dvojezična nastava. I moja je mama predavala tamo na hrvatskom. Riječ je o jednom vrlo arhaičnom obliku hrvatskog jezika koji se, naravno, kao živo tkivo znatno promijenio i poboljšao otkako su se posljednjih desetljeća sve više počeli koristi izrazi iz hrvatskog standardnog jezika. Tome je pridonio i porast broja studenata posljednjih 20-ak godina, što je posljedica znatnog porasta standarda, a time i većih mogućnosti ulaganja roditelja u obrazovanje djece. Nedostatak je da mladi i visokoobrazovani rumunjski Hrvati napuštaju zemlju. U Ričici odakle sam ja pet ljudi se brinulo da se mladima omogući školovanje, među njima su bili i moji roditelji. Majka je bila pravi borac za naobrazbu i često je svojim učenicima kao primjer važnosti obrazovanja navodila mene i brata koji je završio medicinu i specijalizaciju u Zagrebu. No, ja baš nisam najbolji primjer jer i sama spadam u one koji su ostali u inozemstvu.
>> Kovač, Jukić, Ninić, Uikiza i Šušnjara novi hrvatski veleposlanici integracije u Austriji
>> Bečani ovacijama ispratili Olivera Dragojevića
