Verbalno nadmetanje između vladajućih i najjače opozicijske stranke protegnulo se i na pitanje tko je jači na međunarodnoj političkoj sceni, tko ima bolji uvid u to što se zbiva u današnjoj Europi, tko ima snažnije osobne kontakte. Taj rivalitet pomalo podsjeća na dječju svađu oko toga "čiji je tata jači", ali u konačnici, ovaj element utakmice uoči novih lokalnih izbora u Požegi, Dubrovniku i Velikoj Gorici mogao bi donijeti neku korist i na nacionalnoj razini.
U modernoj Hrvatskoj, u kojoj je pristupanje Europskoj uniji čvrst politički cilj na temelju stranačkog konsenzusa, nijedna parlamentarna opcija ne može se nadati velikom unutarnjem uspjehu ako nema priključak na asocijaciju srodnih stranaka na europskoj razini. Zato se, uostalom, Đapićev HSP trudi postati umjerenijom desnom strankom, koja će u savezu europskih pučana dobiti barem status promatrača. Zato se novi šef HSS-a Friščić više trudi oko odnosa s Europskom pučkom strankom.
Zato HNS drži čvrstu vezu s europskim liberalima i zato SDP već dugo i uspješno njeguje veze u Socijalističkoj internacionali. Tko ima u rukama vlast, uvijek je u tom pogledu u prednosti, jer premijerska pozicija na međunarodnom planu ima u takvim kontaktima posebnu težinu. Sanaderu nitko neće osporiti da se za taj aspekt svojih obveza dobro pripremio.
Koliko god se u političkim obračunima minoriziralo znanje stranih jezika, ono je ipak velika prednost, a u današnjim okolnostima i uvjet bez kojega se teško u državničke poslove uopće upuštati. Sanader je, oko toga nema dvojbi, iznimno spretan komunikator. Svoje današnje političke veze u svijetu počeo je graditi davno prije, još za bivše HDZ-ove vlasti, dok je radeći u diplomaciji na sebe preuzeo i dio stranačkih kontakata sa srodnim političkim opcijama u drugim zemljama.
Na Zapadu se puno polaže na osobne kontakte i poznanstva. Mreža socijalnih kontakata počinje se graditi od studentskih dana, da bi bila oslonac poslije u karijeri. To pravilo pogotovu vrijedi za političare, a Sanader ga je očito usvojio dovoljno rano i danas od njega ima koristi. Njegov ugled među europskim pučanima neće mu osporiti ni najveći protivnici, kao što neće ni činjenicu da je dobra umreženost s europskim pučanima bila od velike koristi u trenucima kad se Hrvatska borila za status kandidata za punopravno članstvo i za početak pregovora s EU.
Ali besmisleno je i osporavati korist od međunarodnih "linkova" opozicijskih stranaka. SDP i HNS grade ih na drukčiji način, uz manje medijske pompe, no to ne znači da je u tim međunarodnim vezama zanemariv kapital. On uostalom dolazi do punog izražaja tek kad stranka dođe u vlast.
