Je li zajednička praznička poruka koju su suparnički ciparski čelnici objavili širom podijeljenog otoka na jezicima dvaju naroda, u iskazivanju jedinstva dok tragaju za mirom u 2016. godini, prvi znak da će se konačno, nakon 40 godina podjele, taj mali otok ujediniti? Naime, nakon što su prošli tjedan ciparski čelnici okončali pregovore za 2015. godinu uz posredovanje UN-a navodeći da će donijeti dugo očekivano ujedinjenje na podijeljeni otok te za siječanj najavili sastanke s ciljem "postizanja sveobuhvatnog rješenja, čelnik ciparskih Grka Nicos Anastasiades i njegov kolega iz reda ciparskih Turaka Mustafa Akinci izrazili su nadu u ponovno ujedinjenje i u svojoj zajedničkoj božićnoj poruci.
– Želim da nam nova godina omogući da još jednom živimo u miru u jedinstvenoj zemlji – izjavio je Anastasiades na turskom, u svom prvom javnom govoru na tom jeziku.
– Želim da nova godina donese trajni mir, sigurnost i prosperitet svim Cipranima – stojeći pokraj njega, Akinci je izjavio na grčkom jeziku.
Zajednički nastup dvojice ciparskih čelnika naišao je na pozitivne reakcije svjetskih čelnika koji su uvjereni kako je to početak kraja podjele tog otoka.
– Sporazum o okončanju podjele Cipra, mediteranskog otoka podijeljenog na dva dijela više od 40 godina, sada je nadohvat ruke – optimistično je kazao američki državni tajnik John Kerry.
Propali pokušaj
Optimizam vezan za ujedinjenje Cipra dolazi i iz EU. Glasnogovornica Europske komisije Margaritis Schinas pohvalila je zajedničku izjavu dvojice ciparskih čelnika kazavši kako je ta božićna čestitka najbolji simbol nade u veliki europski Cipar u 2016. godini. Iako su svjetski čelnici optimisti i svi se nadaju da će konačno 2016. godina biti godina ujedinjenja Cipra, teško je vjerovati da će do toga doći jer zapravo sve ovisi o raspoloženju Turske i Grčke, ali i o rezultatu pristupnih pregovora Turske s Europskom unijom. Nema sumnje da pristanak Turske na ujedinjenje Cipra ovisi o tome hoće li postati članicom EU ili ne.
Poznato je da je od 1975. godine otok Cipar podijeljen na grčki i turski dio, između kojih je zona pod upravom UN-a. Ujedinjeni narodi priznaju jedino grčku vladu, dok su Turci na sjeveru proglasili nepriznatu Tursku Republiku Sjeverni Cipar.
Ovo pak nije prvi pokušaj ujedinjenja Cipra. Naime, 2004. godine na referendumu je neslavno propao UN-ov plan ujedinjenja otoka u režiji tadašnjeg glavnog tajnika UN-a Kofija Annana. Da se prihvatio taj plan, cijeli bi otok ušao u EU, a ako prijedlog ne bi prošao, samo južni (grčki) dio. Grčki su političari zaključili da ovaj sporazum puno više odgovara turskoj strani pa su ga odbacili i to zato što plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbjeglica, kao ni povratak svega zemljišta koje im je prije pripadalo, te stoga što bi Turci dobili previše mjesta u organima vlasti.
Plan nije uključivao ni nestanak britanskih baza s otoka. Tako je na referendumu na grčkom dijelu otoka 75 posto građana odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64 posto građana Sjevernog Cipra, on nije prošao i u EU je de facto ušao samo južni dio iako se službeno i Sjeverni Cipar računa kao dio Republike Cipar pa samim time i dio EU. Otok Cipar podijeljen je zapravo još od 1974. godine "zelenom linijom" dugom 180 kilometara koja dijeli ciparske Turke na sjeveru i ciparske Grke na jugu otoka. Naime, u srpnju 1974. ciparski predsjednik arhiepiskop Makarios zatražio je od Atene odlazak grčkih vojnih dužnosnika koji su se zalagali za priključenje Cipra Grčkoj. 15. srpnja Makarios je smijenjen, a na njegovo je mjesto došao predstavnik Nacionalne organizacije ciparskih boraca Nikos Sampson. Taj državni udar doveo je do intervencije turske vojske 20. srpnja pod izlikom zaštite ciparskih Turaka. U roku od mjesec dana Turci su preuzeli kontrolu nad 37 posto teritorija na sjeveru otoka. Oko 200.000 ciparskih Grka bilo je prisiljeno otići u izbjeglištvo na jug otoka. Tadašnji čelnik ciparskih Turaka Rauf Denktash proglasio je 13. veljače 1975. "Tursku Saveznu Državu Cipar". Pod kontrolom UN-a izvršena je zamjena stanovništva. Nakon Makariosove smrti Denktash 1978. obnavlja pregovore o ponovnom ujedinjenju Cipra s predsjednikom Spyrusom Kyprianouom. Međutim, nakon što pregovori nisu urodili plodom, 15. studenoga 1983. proglašava "Tursku Republiku Sjeverni Cipar", koju je do danas priznala jedino Turska.
Zadnjih četrdesetak godina otok je konstantno u sukobima te nije učinjen gotovo nijedan ozbiljniji korak prema ujedinjenju iako je ono u interesu i jednih i drugih. Grcima jer bi se vratili živjeti na čitav otok, a Turcima jer bi izašli iz izolacije te postigli bolji životni standard i automatski postali građani EU. Turci su na otoku pod neprekidnom kontrolom više od 40 tisuća turskih vojnika koji se nalaze na otoku, tako da je njihov politički angažman ograničen. Bilo je nekih pokušaja pregovora, no nijedna strana nije odstupala od svojih zahtjeva. Turci traže konfederalnu zajednicu, dok Grci traže sasvim suprotno – unitarističku državu. Dakle, želje ima, ali vizije se potpuno razlikuju. Koliko je Cipar važan i za Grčku i za Tursku, dokazuje i činjenica da je prošle godine zamalo došlo do vojnog incidenta u Sredozemnom moru između tih dviju zemalja. Naime, Turska je pod svaku cijenu željela sudjelovati u eksploataciji golemih zaliha plina i nafte kod Cipra te je zbog toga tamo poslala i ratne brodove.
Dok je Republika Cipar uvelike istraživala nalazišta nafte i plina na morskom dnu pred svojom obalom, po mišljenju Turske kršila je prava sjevernih, turskih stanovnika Cipra u državi koju je priznala jedino Turska. Turska je, reagirajući na to, pred Ciprom pokrenula vlastito istraživanje naftnih nalazišta, a kao zaštitu je tamo poslala i svoje ratne brodove. Međutim, tu se ne radi samo o znatnim zalihama plina i nafte u istočnom Sredozemlju i o lijepoj dobiti koja se može očekivati. Turska u tome vidi još jedan pokušaj grčkog dijela Cipra da se postavi kao jedini predstavnik čitavog otoka i da tursku manjinu na Cipru stavi pred gotov čin u kojemu će Nikozija imati glavnu riječ. To Turska ne može prihvatiti, što je kazao i bivši turski ministar vanjskih poslova i sadašnji premijer Ahmet Davutoglu. To je zapravo i jedna od najvažnijih točaka u pregovorima o ujedinjenju: samo južni, grčki Cipar međunarodno je priznat i članica je Europske unije pa se tako smatra i pravomoćnim predstavnikom čitave otočne države. Turska pak ustraje u tumačenju da je suverenitet Cipra podijeljen, baš kao što je i otok podijeljen linijom razgraničenja.
Dva dobra lidera
Prema mišljenju turskog premijera Ahmeta Davutoglua, tek kad obje etničke skupine Cipra postignu mirovni sporazum bit će moguće da se Cipar upusti u istraživanje i eksploataciju blaga koje je pronađeno u podmorju pred otokom. Iako postoje velike razlike u pogledima na ujedinjenje Cipra u Turskoj i Grčkoj, jedno je sigurno – sadašnji pregovori o ujedinjenju Cipra daju mnogo više nade nego prethodni. Espen Barth Eide, savjetnik glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona o ciparskom pitanju, smatra da je vidljiv određen napredak.
– Na području Cipra vidljive su ozbiljne sigurnosne krize. Istočno Sredozemlje geopolitički je vrlo komplicirano. Sirija je zahvaćena zastrašujućim ratom, a u isto vrijeme južni dio Cipra i Grčka prolaze kroz veliku ekonomsku krizu – naglasio je Eide ističući kako su ljudi na Cipru svjesni da je za ekonomiju obaju dijelova otoka bolje ujedinjenje i da će im ono pomoći oduprijeti se geopolitičkim krizama, a mogu pretpostaviti i kakve će financijske probleme donijeti nerješavanje problema.
– Danas su tu dva dobra lidera koja mogu surađivati. Akinci, koji je dobio većinu glasova na izborima, jak je vođa. Takav je i Anastasiades. Obojica mogu promijeniti tijek pregovora ako budu surađivali – istaknuo je Eide.
Iako se svi nadaju da će 2016. godina biti sretna godina za Ciprane, koji bi se konačno nakon 40 godina mogli ujediniti i polažu nadu u dogovor dvojice ciparskih čelnika, Nicosa Anastasiadesa i Mustafe Akincija, istina je zapravo da se o ujedinjenju mogu dogovoriti samo turski predsjednik Erdogan i grčki premijer Alexis Tsipras, jer oni su jedini koji, nažalost, mogu odlučivati o sudbini Ciprana. Da Ciprani imaju pravo odlučivati, već bi se odavno ujedinili.
>> Turski veleposlanik u Hrvatskoj: Turska i EU trebaju jedna drugu
>> Turska prijeti uvođenjem sankcija protiv Rusije
